Sveti Gral

Volim zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u maglovitoj dolini velike rijeke, volim sumrake i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mlađi dan. Sada sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Njeni zraci blistaju zgusnuti u vertikalne linije, kao da osjećaju težinu prošloga dana, i žele je podijeliti sa horizontom s kojim se sljubljuju. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći između tame i svijetla između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima i ja lagano tonem u stanje prividnog mira. Iza mene je ostao radni dan koji sada sa suncem tone u tamu, a iz duboke podsvjesti moje duše izranja znatiželja za otkrivanjem tajnovitih zakona noći. Priroda mi je za to odredila spavanje, potpunu nesvijest iz koje ću se onda u svitanje ponovo probuditi.
No ja želim više, želim to tamno nepoznato bespuće svjesno spoznati. Promatram kako se pale oči neba ne paleći svijetlo u sobi i znam da se ta predstava ne odigrava sada, nego da je to prošlost zvijezda iz koje je svijetlost došla u ovaj moj trenutak. Sve što vidim, pa čak i svjetlost tek zapaljene ulične svjetiljke, je već prošlost. To u mom svakodnevnom životu neigra ulogu jer svijetlost se širi najvećom do sada izmjerenom brzinom. Promatram oči neba i pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje o ovaj moj trenutak. Cijeli univerzum je jedan veliki misaoni prostor koji ja svojom svjesnom spoznajom stvaram oslanjajući se na znanje o njemu, on je samo prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo nebesko u koje samo moja misao može prodrijeti. Ali i moje misli su čudesan svijet satkan od energije koju još uvijek ne poznajem i one su pri prelaženju rampe moje svijesne spoznaje već prošlost, postojale su prije mog trenutka u svom kraljevstvu u koje isto još nisam uspjela ući. Moj mikrouniverzum je nevidljivo djelujuća podloga svega onoga što ja svjesno osjećam i zapažam.
Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u kraljevstvu nebeskom i tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Poželjeh budna sanjati da bih u pojavnosti sna spoznala istinu o mom postojanju i o najsnažnijem osjećaju kojeg sam se jednom davno željela osloboditi, željela sam ga zaboraviti, pretvoriti u ravnodušnost, u neko veliko ništa o kojem više neću moći razmišljati.

Ispred mene na stolu leži knjiga "Herojski zanosi" koju sam već po neznam koji puta pročitala. Svaki puta pri čitanju se u meni iznova probudio isti osjećaj, ljubav kao da nije htijela napustiti moj svijet.

"Čovjek još uvijek nevjeruje da posjeduje snagu kojom može ući u svijet onoga što vjeruje da je nadnaravno" začuh glas koji je bio dalek i blizak u isto vrijeme.

"Čovjek živi u tom uvjerenju jer si je prestao postavljati pitanja i tražiti odgovore o misterijama koje su ga dovele u stanje vječnog straha. Ja sam pokušao dokazati da nije bilo krvoprolića na Golgoti i da je sveti Gral srce svakoga od nas."

Promatram lice pisca knjige koju ponovo otvaram. Njegove tamne oči me podjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga tijela sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.
Odjednom vidjeh čovjeka u odjelu sa znakovima renesanse.
"To moje unutarnje oči vide vrijeme nastajanja znanosti o svjesnoj spoznaji iz koje je kao prvo izrastao osjećaj ljubavi." pomislih glasno.
Prostor oko mene uzburkan mojim mislima oživi. Čovjek siđe sa zida u moju sobu. Soba, u kojoj sam do prije par trenutaka mirno sjedila i razmišljala o vremenu, se počela širiti i prelaziti u kuglu punu simfonije sna koji se spuštao nad moju svijest. Zidovi, nepravilnih oblika su izrastali ka nebu, a na podu se oblikovaše pravougaonik, kvadrat i kružnica tri osnovna oblika geometrije.
"To nije geometrija života." pomislih " to su idealna tijela u kojima vlada trenutak harmonije. Život je dinamika i ritam, vječno pretvaranje kaosa u skladnost sna." Kugla je titrala i mijenjala oblik svakom mojom novom misli.
Čovjek i ja se nađosmo u katedrali spoznaje. Kroz prozor na vrhu je iznenada zasjalo podnevno sunce i obasjalo kamen u sredini kružnice, kamen koji je imao drugačiju boju od ostalih koji su činili pod. Vrijeme koje sam počela osjećati u sebi me je ponijelo u istinu, našla sam se u ljetnom ekvinociju i iz kamena se uzdignu maglovita slika vječnosti.
"Ovo je mjesto gdje je sakriven sveti gral" uskliknuh osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju.
"Ne, ovo je mjesto sjedinjenja sna i jave, tu se susreću tvoje misli sa tvojim željama. S ovog mjesta možeš ući u carstvo tvoga uma." glas čovjeka se mješeo s mojim mislima.
"Tu je skriven sveti gral, sveta posuda u kojoj je skrivena istina vječnosti?" rekoh više sebi nego čovjeku čija silueta je sjala pred mojim unutarnjim očima.
"Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo." reče mi čovjek " to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog kamena koji je osvjetljen podnevnim suncem ljetnog ekvinocija, izvire sveta krv života."
"Zašto smo se onda našli u ovoj katedrali?" upitah
"Ona je kopija ljudskog srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima." odgovori mi čovjek i ja spoznah da se oblik građevine mjenja otkucajima moga srca.
"Mislite li na mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica?"
"Mislim na ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, na ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje.
Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučite slušati i gledati srcem osjeti ćete i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi."
"To je zastrajelo mišljenje, sve to što ste rekli dolazi iz mozga, mozak je tvornica snova i ljubavi." pobunih se da bih obuzdala otkucaje srca.
"Osjećaš li sada otkucaje mozga ili srca?"
"Mozak ne osjeća, ja mozgom osjećam."odgovorih brzopleto.
"Što osjećaš mozgom koji ne osjeća?"

Glas čovjeka se stapao sa tonovima koji su iz neodređnog izvora punili prostor. Činilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
"Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih
"Ali gdje započinje svijet ili je on ipak samo iluzija moga sna?" upitah čovjeka
"Što bi, po tvom mišljenju, u ovom trenu sanjala tvoja, za tebe nespoznatljiva, budućnost?" zapita me čovjek
"Sanjala bi nedosanjan san, bijeli veo od pjeska i pjene i vjetar nad morem. Sanjala bi ples dugih sjena prošlosti, njegovo ime zapisano u sedefu školjke na obali oceana sna. Sanjala bi nezalazeće Sunce, plave daljine i mene lutalicu svijetovima, mene koja uvijek na istom mjestu u sebi utjelovljuje Odiseja i njegova stradavanja. Sanjala bi da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva, samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu .........."
"Tu se sjedinjuju san i svijet, u tvojoj misli je u ovom trenu skupljena cijela povijest univerzuma." prekine me čovjek
"Oprosti, ali morao sam zaustaviti tu bujicu tvojih misli jer te ovaj trenutak poziva na spoznaju sna u kojem se nalaziš. Uđi u carstvo svoga uma jer tek iz njega će ti beskonačnost i vječnost postati spoznatljiva."
Sunce zaustavljeno u trenutku je još uvijek svojim tragom ležalo na kamenu, a maglovita slika do sada neviđenog se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.




"Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo.
Pred mojim očima se na kamenu ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Kamen zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.

Sjetih se pročitanog djela Giordana Bruna. O duši i božanskoj svjetlosti... i njegovih riječi...

Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
 da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
 svjetlosti. Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...

U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost.

Naslijeđe Giordana Bruna



To je On, čovjek kojeg pamtim i povezujem s krajem renesanse, on čovjek u čovjeku, on je bio i on će biti misao o beskraju i snazi nebeskog kraljevstva. Giordano Bruno je, kao ni jedan drugi filozof tog vremena, povezao svo dotadašnje znanje i uzdigao čovjeka na pijedestal potpune spoznaje i uveo ga misaono u kraljevstvo nebesko u kojem je dotada bio samo Bog.
"Bog je aktus purus, onaj primum mobile iz kojeg je sve ostalo nastalo." govorio je mladom Giordanu otac, dok ga je pratio u Napulj na studij teologije.
"To nije dovoljno jasno objašnjenje za ono što ja želim naučiti." odgovori mirno mladić
"Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, Bog je svemoćan i tu nema drugih objašnjenja." očev glas je zvučao nesigurno.
"Čovjek nije nesretni Prometej, nego kameleonsko biće koje, on svojim postojanjem traje u trenutku, svojom odlukom zauzima mjesto i stvara vrijeme i prostor oko sebe." odgovori zagonetno mladi Giordano.
"Kako to misliš?" zapita ga zabrinuto otac
"Otkrio sam u sebi tu snagu i pokušavam braniti prava ljudskog uma."odgovori mladić gledajući u daljini oblak koji se nadvio nad Vezuvom.
"Danas će sigurno padati kiša." reče otac prekidajući razgovor koji više nije mogao slijediti.
"Možda se tamo u onom oblaku krije istina našeg postojanja, snaga iz koje crpimo svoje misli, svoju ljubav i svoj život." reče mladić
"Misliš da se tamo sakrio Bog." otac pokuša još jednom navesti sina na pravi put.
"Ne, tamo je zgusnuta duša univerzuma koja me hrani snovima o mom istinskom postojanju." smješeći se odgovori Giordano.
Otac je ušutio osjećajući sinovljevu snagu i svoj strah zbog nje.
Ja danas pokušavam, slijedeći poetične istine novorođenih sanjara, prodrijeti još dublje u Giordanove misli, sjediniti u sebi sve dosada otkrivene istine i nadam se da ću tako konačno pronaći njegovog čovjeka u drugima i u sebi.
Filozofija Giordana Bruna je tako za mene postala poezija umnoga i iluzije, zasvijetlila kao ideja proizašla iz prepričavanja već rečenog.
"Nijedan poznati mit nije ispričan do kraja, uvijek ostaju mogućnosti iz kojih mogu donositi svoje zaključke, mogućnosti koje tek mojom svjesnom spoznajom dobijaju oblike konačnosti." misli Giordano i među bezbrojnim božanstvima on izabire Boginju lova i slijedi njen trag, postaje lovac na znanje i želi postati plijenom njene moći.
"Istrgnuti korijeni što ponovno rastu, to su drevne stvari koje se opet pojavljuju,
to su skrivene istine koje se otkrivaju, to je nova svjetlost koja će se, usprkos dugoj noći,
pojaviti na obzorju." tako Giordano najavljuje buđenje nove svjetske svijesti.
Suprostavljajući se apsolutnosti srednjag vijeka koja čovjeku nije davala mogućnost samostalnog zaključivanja, Giordano Bruno svojim mislima prede Ariadninu nit kao put ka svjesnoj spoznaji.
Slijedeći njegove misli ja spoznajem da snage univerzuma doista drijemuckaju u meni. Ako ih uspijem probuditi one će se širiti i razvijati u meni nepredvidive sposobnosti, omogućavati mi da izađem iz praznine duše, da izrastem u čudesnosti svojih prikrivenih sposobnosti.
Za sada sam sama sebi još stranac. Još uvijek nisam uspjela u sebi probuditi svoje prabiće i tako živim u dvojnosti duše, na granici između zbilje i sna. Tek buđenjem usnulih mogućnosti u sebi, uspjeti ću ući u stvarni život i jedino tako početi uistinu živjeti.

Što je život?

Mikrokosmos, naša svijest o postojanju, slično makrokosmosu izranja iz još nedovoljno spoznatih zakona kvantne mehanike pa sjedinjujući u sebi prostor, vrijeme i pokret postaje svijet kristala u kojem se zrcali naš život, vrijeme koje izranja iz naših misli, naših osjećaja i prelazi u umijeće naših pokreta kojima stvaramo svoj prostor i vrijeme. Sjedinivši u sebi tri teorije koje su promijenile svijet, teoriju relativiteta, kvantnu i mikrobiološku teoriju, čovjek će jednoga dana možda biti u stanju odgovoriti na to pitanje.
"Zašto ste se odlučili za ovaj studij Filipe Bruno?" hladnim glasom ga je upitao nadstojnik Dominikanskog samostana onoga dana kada je s ocem stigao u Napulj.
"Da bih otkrio tajne života, da bih studirajući logiku i dijalektiku, prodro u plave daljine ljudske svjesne spoznaje." odgovori nesigurno mladić.
"Ovdje se studira teologija, znanost o stvoritelju."
"Ja sam siromašno dijete iz provincije i tek ako postanem novak u Dominikanskom redu mogu studirati, a teologija je most ka beskrajnom znanju koje se krije u istinama daleke antičke filozofije." odgovori naivno mladić.
"Kakve veze ima antička filozofija sa Stvoriteleljem?"
"Ona je izrasla iz mitologije, a u mitovima se kriju istine o postanku svijeta." odgovori hrabro budući heretik.
"Ti si puno čitao, ali ovdje u ovim zidinama vladaju drugačiji zakoni. Tek kada njih naučiš, kada spoznaš da je sve u božjim rukama, da je sve nastalo njegovom voljom, tada ćeš saznati i istinu o postanku svijeta." naizgled mirno odgovori biskup pozivajući zvonom poslugu koja je mladića odvela u njegovu ćeliju.
Filipo je učio, gutao znanje u biblioteci u koju, bez ulaska u samostan, nikada nebi uspio uči. Njegovo znanje je prelazilo granice dopuštenog, ali on je ipak ostao u samostanu i zaredio se, dobio ime Giordano i postao Dominikanac.
Sukobi sa crkvom su počeli kada je iz svoje ćelije odstranio svete slike i na zidu ostavio samo goli križ kao simbol pripadanja redu. Tim činom je već onda odbacio klanjanje takozvanom "živom križu" s Kristovim izmučenim tijelom, izmišljenom od strane crkve tek krajem srednjeg vijeka. Mladić je već u tom ranom vremenu, svojim stavom prema ikonografiji crkve, pokušao pobiti apsolutno vrijeme koje je nametala sveta stolica. Tražio je istinu o postanku svijeta čitajući Lukrecijev svijet atoma, djela o filozofiji prirode kardinala Nikolaus von Kuesa i Kopernikova djela o gibanju planeta, a zvijezda vodilja u svemu je bila Ljubav, energija kojoj je, sljedeći Platonove ideje, oduzeo erotiku i stavio je pijedastal spoznaje.
Giordano ne pristaje ni na ograničenost prostora koji je nametala crkva i ne vjeruje u postojanje svemoćnog Stvoritelja, još manje u legendu o Mojsiju, Kristovom rođenju, smrti i uskrsnuću.
"Ništa ne nastaje iz ništa" pokušava citirajući Lukrecija argumentirati svoju misao.
"Bog je svemoćan" govore mu tadašnji moćnici.
"Ako ne shvatimo da "ništa" nema ni prostora ni vremena ni materije, tada bez osnove vjerujemo u svemoć nečega čega nema" pokušavao je Giordano logikom svog mladenačkog srca opravdati svoju sumnju.
"Što je za Vas to nešto, što je bilo prije Vašega ništa?"
"To je ono kontemplativno u meni, sjećanje koje prelazi u osjećaj koji me vodi, neprocjenjiva snaga, ljubav koja nas poistovjećuje s vašim anđelima i uvijek nam umiranjem poklanja novi život."
"Bog je ljubav."
"Bog je samo od crkve izmišljena riječ za to što ja osjećam i izvan nje." nešto hrabrije odgovori Giordano.
"I to što Vi osjećate, što je to?"
"Ja ne osjećam Boga nego Ljubav u sebi, jer ona zateže uzde i svojom smjelošću me izdiže iznad sudbine koju ste vi meni i drugima odredili. Ona u meni pripitomljuje neosnovane žudnje za vašim Stvoriteljem, ograđuje me od vaših zakona i moje, još uvijek nevine, uši slušaju samo ono što ona u meni govori. Kada doista sretnem onu koja će je doista osjetiti moje misli i povezati se s njima, onu koja će se njima opijati i sazrijevati kao ja, oplodit ćemo svijest i širiti spoznaju i rađati znanje."
"Tko je za Vas ta Ona?"
"Ona je Ljubav, svjetlo nad svjetlima, Svijest univerzuma, žena nad ženama, majka nad majkama, moja konačna spoznaja."
Proglašen heretikom, napušta red i bježi iz Napulja. Slijedeći svoju misao, Giordano Bruno hrli izvoru mudrosti, povezuje, kao nekada davno Ableard znanje i teologiju, i postaje nešto slično filozofu misionaru. Proputovao je Italiju, Francusku, Englesku, Njemačku i Češku. Od 1579 do 1591 je na raznim sveučilištima Europe kratko vrijeme bio profesor filozofije i u svakoj se zemlji, u kojoj je pokušao proširiti svoju ideju, sukobljavao sa tadašnjim doktrinama i tako je stanovnik malog provincijskog gradića Nole postajao persona non grata svog vremena.
Na početku zainteresiran, a kasnije opsjednut filozofijom prirode i Kopernikovim znanstvenim radovima, on snagom svoga uma i poetikom svojih misli pretvara antičke mitove u znanstvena filozofska djela.
Dvanaest godina sazrijevanja je dokumentirao pretvarajući svoje misli u poeziju, služeći se metaforama sna. Vjerovatno se u dubini duše nadao da će ljepotom izraza osmisliti osjećaj koji ga je obuzimao i da će logikom svog srca uspjeti dokazati dinamiku svojih misli koje ga povezuju s univerzumom. Čovjek i njegovo "Ja" proizašlo iz te dinamike je za njega bio most na kojem se susreću znanje i doktrine, poezija i filozofija.
Giordano je izgradio svoj misaoni Olimp i u njega smjestio božanstva, heroje i kršćanske svetce i dodijelio im mnemonička djelovanja. Tvrdio je, da je pamćenje umjeće koje nastaje iz zajedničkog sjećanja. Svojim dijalozima on me uvlači u ono što sam učila o vremenu prije nastajanja Biblije i povijesti kršćanstva, otvara mi svijet u kojem je uistinu postojala ravnoteža između dobra i zla, u vrijeme u kojem su božanstva još hodala zemljom i međusobno se borili za čovjekovu ljubav i naklonost, branili ga ili mu se osvećivali.
U svom misaonom Olimpu, stvara viziju čovjekove slobode, pa Zeusovom voljom provodi reformu zakona. Njegov Zeus osjeća da je organizacija Olimpa zastarjela. Umjesto vjerovanja u snagu zvijezda, on uvodi u politiku svoje vladavine mudrost, istinitost, slobodu mišljenja, zakone i pravdu. Ta alegorija stvarnosti postaje kasnije najveći crkveni adut u procesu protiv njega.
Pišući svoja djela u obliku dijaloga Giordano pokušava snagom čovjekovog uma pobiti tadašnje tumačenje o pasivnom nastajanju materije, njene određenosti, ograničenosti i djelovanja, koje je uvjetovano "nekom" vanjskom silom.
U njegovom najzrelijem djelu "O herojskim zanosima" Giordano luta svjetovima i u svakom tračku istine prepoznaje lik boginje, osjeća njen dodir, grli njeno postojanje u sebi. Usporedim li ga sa Danteom i njegovom Beatriče, tada umjesto Vergilija, Giordana Bruna Lukrecije vodi kroz vrata pakla i čistilišta, ali on ga uvodi i u raj i pokazuje mu put vječnom svjetlu u svijetu atoma njegove spoznaje. Iza vrata njegovog raja čeka paganska boginja Diana s kojom on otkriva svoj svijet svjesne spoznaje. Tu susreće svjetlo nad svjetlima, svjetlo kao izvor života, svijetlo nastalo iz tame kaosa, svjetlo kojem on traži vrelo. Osjećaj koji se pri tome u njemu budi Giordano naziva Ljubav, a metafora tog najsnažnijeg osjećaja je starorimska bogina lova, Diana.


Diana, boginja među ženama, žena među boginjama, postaje njegova čežnja i njegova svjesna spoznaja. Ona se u njegovim mislima izdiže iznad mitova i postaje najsvjetlija zvjezda u ozvježđu koje nikada nije dobilo njeno ime. Okrunjena njenim imenom ljubav je, za Giordana, energija kojom je osmislio prostor i vrijeme, objašnjavao univerzum i pobijao tadašnje istine o postanku svijeta.
Voljeti znači živjeti, voljeti svitanje i suton, kišni oblak i vjetar s planine, znači sudjelovati u nastajanju svijeta i biti uvijek prisutan u trenutku u kojem se skupila prošlost i budućnost.
Danas smo bombardirani podacima o nepostojanju materije, o pobijanju apsolutnog prostora i vremena, danas vjerujemo samo u postojanost energije koja se ne gubi, nego samo mjenja oblik. Danas, kao i onda, još uvijek neznamo što je energija naše svjesne spoznaje i upravo zbog toga smo skloni vjerovati u nadnaravnu snagu koju nazivamo imenom Bog i religija se širi, svijetom još uvijek lutaju misionari, podućavaju neuke, pozivaju ih na vjerovanje i klanjanje tom nećem nedohvatljivom, nadnaravnom.
Ironija nastajanja religije je u tome da su u vrijeme nastajanja kršćanstva, oni koji su vjerovali u rođenje djetešca na slamici, bili ubijani, spaljivani i mučeni od onih koji su vjerovali u paganske bogove.
Dok sam bila mala djevojćica za zanimanjem sam slušala bajke, mitove, ali su mi legende, o nastanku našeg plemena bile nekako najdraže.
"Tada sam u mislima lutala šumarcima i slušala veselo čavrljanje vila i poistovjećivala se s njima. Spoznavala sam da snaga ne žudi za pravdom i da nepravda nema zakona. Kada sam osjetila prve ljubavne rane, potražih lijek u vilinskom svijetu naše renesanse. Odživjela sam tu prvu bol puno življe i na neki način sretnije." pomislih slušajući ponovo tonove već skoro zaboravljenog sna.
"Osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, a tuđi bogovi su tutnjali vašim životima." čujem glas istine i slike koje su me tada užasavale mi se ukazuju pred očima.
To je bilo daleko vrijeme kada se tek rađalo kršćanstvo i kada su kršćani još bili proganjani.
Vidim djevojčicu u plamenu, vidim njeno ranjeno tijelo pokriveno snijegom i bijelu golubicu kako se oslobađa iz okova smrti i leti u nebo. Vrijeme događanja je početak četvrtog stoljeća, vrijeme vladavine cara Diokleciana koji je još vjerovao u rimska božanstva.
"Zašto su je ubili?" pitala sam tada prestrašena.
"Sveta djevojčica, tako je nazivahu, je imala, kao danas ti, samo12 godina kada je povjerovala u Isusovo uskrsnuće i zbog toga bila proganjana. Kršćani su je skrivali od progonitelja, ali ona se hrabra i još mala usudila, bosonoga, usred zime pobjeći iz skloništa i doći sama pred suca i reći mu samo jednu, ali sudbonosnu riječ" čujem djedov blagi glas
"Koja je to riječ?" upitah bez daha.
"Vjerujem!" odgovori mi djed
"U što je ona vjerovala?" upitah uzbuđena
"U djetešce rođeno za ljubav." djedov glas je uvijek smirivao moje strahove "Legenda kaže da joj je u trenutku smrti duša poletjela kao bijela golubica i vinula se u visine. Nazvali su je Eulalija, što znači "ugodna govora".
"Nevina djevojčica je vjerovala u snagu, u energiju koju nazivamo ljubav. Bijela golubica je postala znak mira i ljubavi, bijela golubica koja ružama poklanja miris sna, boju ljubavi i umiranja. Ona je kažnjena zbog vjerovanja u Stvoritelja, a nekoliko stoljeća kasnije Giordano Bruno je spaljen zbog vjerovanja u utjelovljeno božanstvo u svakom čovjeku.
Mi rođeni u zenitu sna, na granici između dva neba, kao da smo, pri traženju istine početka, osuđeni na lutanja mitovima i legendama.
Sanjajući početak shvatih da smo se priklonili sjaju onih figura koje su najljepše izražavale zanose sna. Mistični dragulj, vrijedan i nedohvatljiv, sakriven u tami dalekog neba, blješteća aureola dobrote i straha je postala naša sudbina. Stoljeća su tekla nepovratnom rijekom naših zabluda. Cijeli naš život je bio trčanje za suncem koje je svoj najljepši sjaj poklanjalo zapadnom nebu. Zaboravili smo da svjetlost dolazi sa istoka, da je i Europa kćer podneblja izlazećeg sunca. Nekom čudesnom igrom sudbine smo se našli na granici između svjetla i tame, u zenitu velikog svjetskog sna. Nesigurni u porijeklo nismo mogli spoznati ljepotu koja se, kao svileni tepih satkan od miliuna iskrećih ideja, prostirala ispred nas.
Možda zbog toga, jer smo se odrekli vjerovanja u početak, mi lutamo snovima i tražimo istinu i veličamo postojanje i borimo se za priznanje.
Stajah jednom davno s djedom između dva neba, pored jezera istine na vrhu planine i očarana njegovim pričama uđoh u vilinski svijet.
"Tamo u daljini se krije otok sreće, arhipelag spokoja i mira." reče mi djed pokazujući mi plavićasti oblak koji se nadvio nad nas i jezero i vrh.
"Pođimo na otok." pozvah ga ubuđena.
"Na taj otok možeš stići samo srcem." smješeći se reče djed.
"Nerazumijem kako to misliš?" upitah zbunjeno
"Tamo stižu samo oni koji vjeruju." reče djed zagonetno
"U što?"
"U ljubav."
Danas misaono ulazim u svijet djetinjstva i tražim izvor vjerovanja. Sunce na izvoru otvara kapije svijeta koji sam zaboravila. Geografija mog rođenja me prizemljava na brdovitom poluotoku.
"Stojiš na mjestu s kojeg su naši pradjedovi ugledali beskonačnost." pričao je djed legendu o dolasku nacije u uvalu Mediterana.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta.
"Ovdje je Panteon mojih praotaca. Na vrhu planine u zlatnom oblaku počiva naše davno vjerovanje." pomislih prisjećajući se legende. Jezero istine je blještalo snom. Pričini mi se da u daljini nazirem tako dugo sanjani otok. Srce zatitra nekim novim uzbuđenjem.
"Sada pođi niz planinu, dole je tvoj život. Tamo se moraš probuditi." začuh djedov glas.
Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme." glas je dolazio s neba.
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva." glas je postajao tiha, skoro nečujna simfonija.
"To su anđeli." sjetih se priče o anđelu čuvaru.
"To su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Zatvorih oči i počeh budna sanjati.
Tražeći vile lutala sam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susretala začarane vile na Tulovim gredama, zaustavila se na Crljenim stinama više Brista, u Omiškoj klisuri, odmarala se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda krenuh do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu. Činilo mi se da čujem njihove glasove u vjetru i u pticama, u šumovima mira i žuboru vode koja je dolazila iz zemlje.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih uistinu u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovo što ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao." osjetih želju da preskočim Ivanjsku vatru i poletim ka izvoru sna.
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi oko mene, simbol u kojem su skrivene sve moje slabosti i sve moje ludosti." pomislih zaneseno
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala." opet začuh djedov glas.
Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
A onda vile nestadoše u oblacima, a kroz cijelu šumu odjekuje samo ljudska riječ, tiho kao lopov svima se uvlači u srce i krade ono najvrijednije, ono jedinstveno, ono naše jedino. Riječ krade snove i vizije, krade želje. Krade ono što jesmo.
Riječ nas poistovjećuje sa vjernicima. Svi postajemo isti. Čini nam se da razlike nema. Izdali smo san i sada molimo priznanje.
"Tama u ovom jutrenju nagovještava lomače za one koji ne prihvate sudbonosnu riječ." začuh ponovo vjetar.
"Koja je to riječ?" pokušah se sjetiti nastavka priče.
Prostor izgubi dimenzije prijašnjeg sna i ja vidim Europu kako vodi djetinje teološke diskusije i natjecanja u skupljanju bogatstva iz kojeg izrastaju gradovi, negacija arhaičnog poimanja svijeta. Izrasli iz duhovnog siromaštva jedna za drugom niču utvrde, svjedoci početka civilizacije.
"I obitelji tvojih pradjedova su krvarile u ovom vremenu." vjetar prekinu moje misli
"To je bilo vrijeme kada su gorile lomače."
"To je bilo vrijeme zablude u ovom dijelu zemaljskog carstva. Daleko na istoku, nedodirnuta lažima i naučenim neznanjem, svjetlost ljudskog uma je rađala znanost i podizala akademije, pisala enciklopedije, gradila radionice iz kojih je izašao prvi Globus neba i zemlje, dokazujući da je zemlja okrugla."
"Oni tamo su ostali vjerni početku, ali su isto okrutni u svom vjerovanju." suprostavih se glasu vjetra
"Jednoumlje je uvijek okrutno."
Europa, ugnjetavana jednoumljem onih koji su imali moć, stvori nejednakost građana djeleći ih na puk i vlastelu. Samo nam se činilo da smo svi isti. Vlastela vlada i trguje, puk služi i strahuje. Zbog riječi koja nas je učinila vjernicima u nadnaravnu snagu buknuše ratovi koji se šire Europom, tri Boga zavladaše plemenom koji se tražeći mjesto mira spustio na more.
Stoji grad na hridi južnoga mora, aristokratska republika u kojoj dio dotadašnjeg puka ulazi u palače, preuzima vlast i odijeva se svilom i satenom. Zatvorivši se zidinama odvojiše se od doline koja ih je hranila. Osluškujem vjetar i čujem jadikovku kamena.
Vratite mi dušu da budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg kao i mene osudiste.
Odvojiste me od majke, od kamenjara, od doline sna,
od vrulje koja me pojila, od cvijetova koji me hraniše,
od vila koje me svojim stopalima milovaše.
Vratite me zvjezdama da kao golubice na mene slijeću,
da se kao vile po mojim hridima do lomača ponovo spuštaju.
Vratite mi dušu da ponovo budem ono što sam bio
kameno nebo puku kojeg ste kao i mene osudili.
Na blagim padinama Mediterana, izvan kamenog obruča koji moli za pomilovanje, ostadoše pastiri i stada, dobri ljudi koji su sadili lozu i veselili se njenom dozrijevanju. Stoljeća prolaze i tračak sunca zasja nad gradovima. Epoha pomilovanja sna otvara plemenu još jednom vrata povratka ka izvoru.
Renesansa sna, to je bila reakcija na tamu i strah vremena tihih lomača. Vraćajući čovjeka na pijedestal vrijednosti nova epoha je utirala put današnjoj misli. Njegujući materinji jezik sinovi našeg plemena su, zaustavljeni u trenutku istine o porijeklu, probudili ponovo vile i vilenjake koji su, zatomljeni iza crkvenih dogmi i zabrana, snivali stoljetni san. Nastajala su djela kojima su opjevali domovinu i njenu ljepotu.
Oživljujući kamen i dozivajući vile pjesnici renesanse su poželjeli probuditi Europu iz Trnoružicinog sna, poželjeli su da se rodi princ koji će je svojom ljubavi vratiti na početak.
Ali ljudi zatvoreni u zidine, nesposobni da čuju jadikovku kamena iznevjeriše vile, nezaustavljivi u svojoj pohlepi krenuše ka sjaju neke nove istine, koja se još uvijek krila iza sjaja pozlećenih oltara u odorama onih koji su nametali neznanje da bi utrli porijeklo.
Galebovi još uvijek slijeću na kamenu kosu tražeći u vjetru toplinu nekadašnjih vjerovanja i na kamenu susreću sudbinu prodanih duša. Šume nisu propjevale iako su pastiri frulama dozivali vjetar sa planina. Zlatno doba se nije vratilo, a život se nastavio i traje još uvijek, a mi tražimo još uvijek odgovor na pitanje "Što je život?".
Na kraju renesanse i Giordano Bruno je pokušao vratiti vjerovanje u čovjeka, poželio antičkim mitovima oživiti misao o izvoru sreće, ugušiti naučeno neznanje, odgovoriti na pitanje o smislu života. Možda je njegova boginja koju se nazivao Diana bila ona bjela golubica koja je nakon Eulalijine smrti poletjela u nebo.
Kada ramišljam o legendama i mitovima, kada zaokružim misli Giordanovom smrti, sjetim se mladosti, mog pripadanja generaciji revolucije cvijeća iz 1968 i vremena kada smo vjerovali u Ljubav i mislili da, vođeni tim nasnažnijim osjećajem, možemo renesansom sna promijeniti svijet.

Trg cvijeća


Turbulentna je bila 1968 godina. Bila je to godina atentata na Martina Luthera Kinga i Bobbya Kennedya, pobune na nacionalnoj konvenciji Demokratske stranke u Chicagu, Praškog proljeća i studentskih prosvjeda u čitavoj Europi, avangardnog kazališta, Budila se svijest, budio se svijet, budili smo se mi. Željeli smo promijeniti svijet.

Na cvijetnom placu smo često dočekivali zoru, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je vukla u avanturu. Jednog takvog jutra smo, uz miris svježeg kruha i dolazećeg cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta. Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet. Mirnim prosvjedima smo stvarali nove svjetove okupljajući se u maloj kavani na rubu velikog trga obično u smiraju dana.

Tek položen ispit zrelosti nam je davao sigurnost neograničenog znanja. Iz dana u dan nas je bivalo sve više i ujedinjeni misaonom gimnastikom mi smo prozivali sve do tada poznate istine tražeći našu. Lutali smo povijesti, filozofijom i literaturom, dodirivali teorije kraljice znanosti i bivali sve sigurniji da ćemo u jednoj takvoj noći promijeniti stvarnost, obilježiti epohu, ući u enciklopediju. Nazivali smo se velikim imenima i počinjali vjerovati u stvarnost tih imena. Imitirajući prošlo vrijeme gradili smo svoje puno prelijepog sna. Pročitane Utopije su nam davale krila da postanemo Ikari našeg stoljeća. Intelektualni kružoci iz Pariza prije revolucije su bili naš moto. Naša mala kavana postade sastajalište velikih mislioca. Među nama je sjedio Diderot, Voltair, Rousseau, ponekad su nam se pridružili Platon i Pitagora, Einsteina smo prizivali u pomoć kada smo željeli pobiti apsolutnost vremena koje još nismo osjećali u sebi, a svako nepoznato lice koje je ušlo u kavanu smo smatrali špijunom i izdajnikom i porotom našeg sna. Zaneseni idejom o stvaranju nove antologije znanosti mi smo se vraćali na njene izvore i zaustavljali među inkvizitorima srednjeg vijeka uzdizali početke renesanse. Čitali smo uvijek nove knjige, tražili podatke kojih nije bilo u udžbenicima. Na granici između metafizike i fizike sretosmo misli Giordana Bruna.
"Tko je uistinu bio Giordano Bruno?" upitah mladića koji je upravo počeo studirati svijet atoma.
"Pored Galileja jedan od važnijih protivnika crkvene skolastike, oslobodilac filozofije od okova crkvenih dogmi, mislioc slobodne misli, stvoritelj konačne istine o snazi ljudskog uma." odgovori mi mladić zagonetno.
"To znam iz škole, ali mene zanima tajnovitost i snaga njegovog karaktera" odgovorih nezadovoljna odgovorom.
"Dok se veliki Galilej pod utjecajem inkvizicije odrekao svojih misli, Bruno umire za svoje ideale." njegov odgovor je bio poziv na filozofiranje.
Filozofirati znači umirati za ideju, a mi smo imali ideje i satima sjedili u sveučilišnoj biblioteci tražeći detalje i slagali mozaik o Giordanu čovjeku.
Ljubav je, u tom vremenu, bila okosnica svih naših razmišljanja, ne obična ljubav iz jeftinih romana, nego duboka emocija iz koje smo gradili svaki svoj svijet i ujedinjavali ga u zajedništvo. Voljeli smo misao i mislili zajedno, voljeli smo život i željeli živjeti slobodno. Bruno je umro na lomači da bi mi mogli slobodno misliti život i voljeti istine. Njegove misli, zapisane u knjizi "O herojskim zanosima", su svjedočanstvo njegove velike ljubavi. On je Dianu tražio na svojim putovanjima ka spoznaji i bježanjima iz okova duha. Ona je bila utjelovljenje njegovog sna i osloboditeljica misli koje su se tako širile izvan zidina Dominikanskog samostana u kojem je na početku svog puta živio, a na koncu orobljen za sunčanu svjetlost, zarobljen u zidinama Anđeoske tvrđave dočekao svoje smaknuće. Diana je bila majka njegovog vjerovanja u mudrost jer u majku crkvu nije vjerovao, bila je tajna ljubavnica, anđeo, zvijezda vodilja, njegovo sunce, svjetlo, život.
Fascinirani istinom njegovog života, njegovom tajnom ljubavi prema ženi koju je nazivao imenom boginje, zaključili smo da je ljubav jedini osjećaj koji inducira snagu za ostvarenje ideja. Ljubav je ona pokretačka snaga koja snove pretvara u život. Bruno je bio utjelovljenje početka novog doba, iz njegovih misli i njegovih emocija je proizašla znanost, ostvaren put slobode misli. Bez njega ne bi bilo enciklopedije britanike niti francuske enciklopedije. On je svojom ljubavi ucrtao put na kojem smo se mi tih godina susretali.
Mala kavana, treperenje jutarnjeg sunca i stol u kutu za dvoje. Noć je bila duga i puna teških misli. Voltair, Diderot, Rousseau i drugi su umorni otišli kući, a jedan mladić i ja, zaneseni idejom o renesansi stvarnosti ostadosmo sami. Kavana je mirisala na cigarete i jeftino vino.
"Mala kavana, treperenje sunca i stol u kutu za dvoje, pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš milo, jedino moje." mladić mi odrecitira poznate stihove.
Nečujno kao pantera, ljubav se te noći spustila u srca i uzburkala još više, već uzburkanu krv. Još uvijek omamljeni filozofiranjem probdijene noći mi krenusmo prema trgu cvijeća. Naš Campo dei Fiori postade kulisa za umiranje od ljubavi. Tog jutra zaboravih vile i vilenjake, zaboravih legende s kojima sam rasla i poželjeh postati boginja lova. Zanesena pričom o ljubavi koja je promjenila svijet tog svitanja sam mladića nazvala Bruno.
"Bruno zamišlja univerzum kao živo biće koje samo sebe stvara, neprolazi i traje u svom vječnom gibanju." rekoh gledajući u nebo. "Tamo gore među zvjezdama u svjesti univerzuma se krije misao o postanku svijeta."
Mladić pored mene je šuteći promatrao treperavu svjetlost koja je projurila iznad nas.
"To nas, prosipajući ljubav, pozdravlja Giordano." rekoh veselo
"Što si poželjela u trenu njenog pada." upita me mladić
"Ono što stalno želim, otkriti istinu početka."
"Čijeg?"
"Našeg."
"Giordano je o tome već napisao stotine stihova i sve se slilo u ljubavnu poeziju koju ti još uvijek gutaš"
"Pitam se što je ljubav."
"To je ono što osjećaš prema meni."
"Što je to što ja osjećam? Lupanje srca, ples leptira u trbuhu, mjehuriće šampanjca u krvnim žilama. Što je to?"
"Ljubav."
"Ne, to je prejednostavno, to je biološko objašnjenje procesa koji u meni traje. Ljubav je puno kompleksnija, ona je uzrok i razlog, ona mora biti izvor i ušće, ona iz nečega nastaje i u nešto se razvija."
"Ljubav nastaje u glavi, tu u milijardama ćelija koje neprestano vibriraju."
"Znači ona je na početku misao, a misao je energija, facit ljubav je energija."
"Giordano je svoju svjesnu spoznaju osjećao kao ljubav prema ženi, kao svoju filozofiju, svoju znanost. " reče mladić
"Vidiš da imam pravo kada kažem da još uvijek ne znam što je ljubav."
"Sada si pretjerala." reče mi mladić i zagrlivši me upita "Znaš li sada što je ljubav?"
"Znam što osjećam, ali to nije dovoljno. Ja težim ka istinskom znanju u znanju i želim se upustiti u pustolovinu "vrijeme na samim obroncima vremena". Želim osjetiti ono veliko zasljepljujuće svjetlo, trenutak istine, svjesnost spoznaje početka, ljubav u njenom nastanku."
"Zar to nije bilo u gimnaziji na hodniku, u pauzi između kemije i biologije."
"Glupane, to je bila zaljubljenost koja se pretvorila u ovaj osjećaj, ali ja želim više spoznaje, više svjesti o tome. "Panta rei" reče Heraklit u hramu grčke božice lova Artemis. Giordano Bruno je poetizirajući trenutak spoznaje, svoj put ka apsolutnoj istini naziva "Diana", ja želim osmisliti taj osjećaj i dati mu ime koje nije za svakodnevnu upotrebu." rekoh tražeći potvrdu u njegovim očima.
"Mislim da kompliciraš i nepotrebno opterećuješ svoj mozak pitanjima na koje nikada nećeš pronaći odgovor." odgovori mi mladić tonom u kojem više nije bilo onog treperenja koje je u meni izazivalo želju za poljpcem.
"Ako je Giordano zbog toga umro onda to nije nepotrebno razmišljanje." odgovorih mu istim tonom tražeći još uvijek potvrdu u njegovim očima.
"Ti uistinu postaješ okrutna kao Diana, svojim riječima budiš u meni znatiželju, ali ja nisam Aktaion, ja sam samo zaljubljeni budući fizičar koji želi otkriti srž materije iz koje si ti satkana." reče mi mladić grleći me i ja odustah od daljnjeg razgovora o izvoru ljubavi i prepustih se osjećaju koji se tek rađao u meni.
Cvjećarice su slagale pušleke različitih boja. Boje, znakovi osjećaja i ljudskih stanja, zaplesaše najljepši ples naše mladosti. Izabrali smo najcrveniju ružu, ali nismo imali novaca da je kupimo. Praznih džepova, ali srca punog ljepote, a glave nagomilanih misli doživjesmo prvi zagrljaj i poljubac koji je trajao cijelu jednu kratku vječnost.
S druge strane trga nam se približavala grupa iz "Blata", male kavane na drugom kraju trga. Njihove poetične noći su isto završavale na trgu cvijeća. Pored nas su prolazili mladi Ujevići, Lorke, Jesenjini i jedan bezimeni pjesnik, očiju boje sna. Njegove oči su mi, pri svakom slučajnom susretu, govorile više od riječi kojima smo se tada služili. Ludilo njihovih misli se jutrima spajalo s zanosom naših. Herojski zanosi naše mladosti su postajali naš život. Bili smo Herosi pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više.