Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Univerzum uma, 4- D samospoznaja



Boginja lova i mjeseca, opuštena u svom biću, sretna u svom postojanju okružena ljepotom univerzuma jaše mjesečevim sjajem i ostavlja za sobom trag zvjezdane prašine. Prisjećam se mita o Aktaionu. Mladić iz mladosti postaje lovac na ljubav koju još nisam uspjela definirati u sebi. Branim taj nježni osjećaj u sebi, branim ga od znatiželjnih očiju i pohlepe tek probuđene muškosti u njemu. Dok se moje zvjezdano tijelo oslobađalo od okova čvrste materije, ja sam odsanjala istinu koje se buđenjem više nisam mogla sjetiti. Sakriven u rešetkama mog kristalnog labirinta taj san se sada ponovo javlja.
Na horizontu se rađa sunce i ja spoznah granicu između tame i svjetla. Boginjin glas je simfonija neba kojom osjećam svoje misli i prepoznajem skrivene želje. Slušam tonove i saznajem istinu o onome što se događa iza mojih misli u onom djelu mene koji je, do tog nedeljnog podneva, bio špilja iz koje sam gledala samo sjene stvarnosti. Boginja mi priča istinu o mojim mislima, pretvara ih u vidljive slike i moja stvarnost prestaje biti samo iluzija. Antička filozofija, iz koje potiće umjeće razmišljanja i etika sna, se u tom trenu spoji u spoznaju dianoetike, etike koja izvire iz osjećaja i u korijenu pojma se služi Dianinim imenom kao znakom misaonog umjeća, iako Ron Hubbard, koji se služio tim pojmom pri stvaranju nove religije u vremenu revolucije cvijeća, nije mislio na moju boginju, on je spajao materiju, prostor i vrijeme u svojstvo duše, onoga još uvijek nedosegnutog svojstva koje se krije iza misaone stvarnosti.
Osjetih ono o čemu sam nekada davno čitala, etiku misli koje izviru iza stvarnosti i spoznah da sam to ja i da sam uvijek u dubini sna Diana. Po taktovima te muzike moje misli plešu ljepotu i ja konačno vidim ono što osjećam.
"Ja Diana, tvoj utjelovljeni um ćutim u tebi ženu iz vremena mitova iako živiš danas kada su mitovi još samo bajke. Ti si lutala životom Giordana Bruna, a danas postaješ utjelovljenje njegovih tadašnjih vizija." čujem svoj unutarnji glas
"Kakova je razlika između tebe i mene?" upitah ono što osjetih i vidjeh u mojim zrcalnim neuronima.
"Ti postojiš, ti si voljena i nevoljena, priznata i nepriznata, cjenjena i necjenjena. Ti čitaš, pišeš, komuniciraš, "ja", tvoj utjelovljeni um za druge nevidljiv, vidim tvoje biće ozrcaljeno u meni, poznam tvoje ruke, prepoznajem tvoj glas i tvoj smjeh među tisućama drugih, razlikujem tvoje napisane misli od tuđih."
Osjećam dvoumljenje u glasu koji me dodiruje snom.
"Da li ti posjeduješ mene ili si ti samo atrapa mog postojanja, lutka koja prezentira moje ljubavi i moje interese, moje znanje i moja svojstva, moju filozofsku misao? "čujem misao iza misli. Ta misao prelazi u osjećaj koji u meni budi novu istinu o posjedovanju nečega još nespoznatog, nečeg što je uvijek bilo ja, a ja nisam znala da sam to ja.
"Bez mene ti nebi imala prošlost, sadašnjost ni budućnost. "Ja" sam tvoja svjest, "Ja" sam tvoje umjeće razmišljanja, snaga tvoje spoznaje, ja sam tvoja etika, Diana u tebi, tvoja beskonačnost, ljubav i san." misao uistinu postaje materija mojih davnih snova. Misli me ponovo ponesoše u ono davno ljetno podne.
"Što misliš o mom tijelu?" upitah tu novu misao u sebi gledajući svoje nepokretno tijelo na cesti pored auta.
"Nekada mi se čini da taj skup kostiju i mišića pripada nekom drugom, naročito onda kada opterećena emocionalnim stresovima nemam vremena za igru s nitima tvoje svjesti. Tada mi se čini da to tijelo u kojem sam se udomila sanja neki drugi san, čini mi se da sam "ja" samo san tog tijela koje priča svoju priču držanjem i pokretom. Krenimo za tvojim tijelom, ono nas ipak treba." pozva me boginja.
"Odakle dolazi ljepota, gdje počinje san?" upitah nezainteresirana za tijelo.
"U tvom genetskom kodu zapisana težnja ka radoznalosti i uvijek novom znanju inducira u tebi često nepredvidive mogućnosti za stvaranje novog osjećaja za postojanje. Tvoj svijet je prepun zagonetki i teži njihovom rješavanju. Tu iza misli se rađa ljepota, tu godinama ljubav spava Trnoružicinim snom."
"Tko će je probuditi?" pomislih glasno
"Dječak očiju boje sna." iznenada mi odgovori glas mog sna, a onda, reče kratko:
"Za sada zaboravi te oči, prvo moraš upoznati sebe" i nastavi svoj misaoni ples tako da više nisam osjećala razliku između misli i osjećaja koji se počeli izvirati iza stvarnosti. Prihvatih tu misaonu igru sa ovim, do sada nepoznatim, dijelom moje svijesti.
"Želim te još jednom vratiti na početak filozofije, u vrijeme otkrivanja beskonačnosti, provesti te kroz Pitagorinu školu, vrijeme nastajanja mistike brojeva i spoznavanja harmonije prostora, predstaviti ti Platona i u misaonom dijalogu s njime, njegove ideje pretvoriti u golubice mira, univerzalnu teoriju koja će me stvarno ujediniti s tvojim tijelom.
Između nas neće biti prostora i vremena, biti ćemo sjedinjeni misaonim nitima u najnovijoj znanstvenoj teoriji. Tu ćemo po zakonima Euklidove i kvantne geometrije mog postojanja, zajedno otkriti stoljećima rađane istine. Zaustaviti ćemo se u beskraju ideja koje "Ja" u tebi kreiram i prezentiram kao tvoju misaonu etiku." Diana je uistinu jahala na konju koji me je nosio u davnine.
"Što će biti s mojim tijelom?" upitah gledajući kako moje tijelo unose u bijeli auto.
"Tvoje tijelo sada sanja svoj san."
"Zar moje tijelo može opstati bez mene?"
"Tvoje tijelo je do danas mislilo samostalno, odupiralo se tvom neznanju i vodilo svoj samostalni život sazrijevanja. Dozvoli mu da se odmori, a kada se vratimo s ovog putovanja sjedinit ćeš se s njim i lakše spoznati od kuda dolazi ljubav, ljepota i pokret koji studiraš. Obogaćana novim sjećanjima lakše ćeš spoznati ideje, koje se kao Božje iskre zrcale u tvojim neuronima."
Taj unutarnji glas, sljubljen s mojim mislima poče polako prelaziti u sliku i ja u svom misaonom labirintu ugledah daleku zemlju početka.
Sunce najavljuje smiraj dana. Diana, moje zvijezdano tijelo i ja jašemo brežuljkom stvarne spoznaje. Trnoviti put povratka, pun prepreka mračnog vjeka i prekrasnih dolina, sunčanih oaza Arkadije, "Države", "Zemlje sunca" i "Utopije" na kojima kao cvijeće rastu neke davne istine, nas je doveo do ulazka u špilju. Ispred šplje gori velika vatra koja svojim plamenim jezicima boji nebo prekrasnim bojama. Okolo vatre sjede umorni pastiri. Njihova svirka odzvanja padinama sna. Nedaleko od njih mirno leže razbacana stada ovaca. Starac sijede brade promatra svoju sjenku ocrtanu na stjeni pored ulaza. Prepoznah filozofa i sjetih se njegove "Dražave" u kojoj on svojim idejama oblikuje stvarnost koju sam u svom nezanju i živjela.
Zastadoh i vidjeh moje zvjezdano tijelo, Dianu, kako mu veselo prilazi.
Ne pogledavši nju nego dižući pogled ka nebu starac reče:
"Univerzum je živo biće, pa tako ima i dušu."
"Zar univerzum ima dušu?. Šta je duša univerzuma?" upita ga Diana
"Njegov pokret."
"Šta to znači?"
"Univerzum nastaje vječnim treptajima koji se šire iz njega samoga."
"Što izaziva te treptaje?"
"Njegova duša. Ona se dokazuje s jedne strane spoznajom prostora a s druge strane spoznajom vremena. Duša univerzuma je pokret koji stvara njegove dimenzije."
"Na koji način?"
"Anima mundi, duša univerzuma, je spoj različitih sfera koje napinju nebo u kuglu i postaju prostor. Ritmičkim pokretima nebeskih tijela, unutar sebe same, duša univerzuma proizvodi vrijeme."
"Ali šta je pokret, kako razmišljati o njemu?"
"Pokret je ljubav, rađanje ljepote kroz njegovih deset oblika, koji se javljaju uvijek u paru; Kružno i linearno kretanje, odvajanje i spajanje, rast i smanjivanje, nastajanje i nestajanje, pokret koji drugi izvode i onaj koji sam sebe pokreće. Pokret je dokaz o postojanju dvojnosti bića, on je kristalna kugla koja potvrđuje harmoniju."
"Znači li to da je pokret početak, da je on sve ono što život čini životom." upita Diana
"Pokret je život." reče joj starac "Kada su se iz univerzuma odvojile svjetleće kugle i postale dvostruka bića, dokazano je i postojanje harmonije kojoj cijela priroda teži. Bjesom bogova su polutke osuđene na vječno traženje sebe samoga, na ljubav iz koje izrasta pokret. Njihovi pokreti su postali savršeni. I dok se traže, dok teže svom sjedinjenju oni mogu sve. Tek ostvarenjem želje, umire želja u njima, popušta kemija u mozgovima, slabi energija i polutke se ponovo odvajaju da bi se ponovo tražile."
"Znači ja bdijem nad životom dok bdijem nad životinjama i pastirima, dok čuvam šume, slušam i nadzirem rast trave, hranim stada na livadama, dok potičem na traženje izvora, dok usmjeravam kroz ljubavni san."
"Ti bdiješ i nad noćnim nebom dok prosipaš srebro mjeseca, ti titrajima duše rađaš ljepotu u kojoj je čovjek počeo misliti, ti osmišljavaš san u kojem je on pronašao svoj dom."
"Zar ideje nisu vaše djelo?"
"Ti si bila prije mene." reče joj Platon nježno "Ja sam naslijedio tebe i Bacchusa u sebi, ja sam tek osmislio san o ljubavnom žaru, odvojio požudu od sna, osjetio energiju koja u meni proizvodi mudrost."
"Zar to nije bio Giordano Bruno?" upita skoro uvrijeđeno boginja.
"On je naslijedio moje misli, izlagao ih u opasnom vremenu tihih lomača, on je umro za ideju o ljubavi."
"Znači Giordano je u sebi nosio Vas." uzbuđeno će boginja.
"Pitagora je rekao putovat ćemo vremenom i vraćati se na mjesta na kojima smo bili i bit ćemo opet mi iako nećemo znati da smo to mi." odgovori starac zagonetno
Na livadi pokraj nas pastirica s pjesmom na usnama i vretenom u ruci promatra rasuto stado ovčica po obližnjim padinama. Njeno tijelo sjaji snom, a njeni prsti spretni u urođenoj finoj motorici pokreta stvaraju svileno klupko istine nastajanja i postojanja. Stojeći tako krhka kao trska na vjetru ona prezentira ljepotu postojanja, ljubav izraženu utopijom o beskonačnosti sna. Nedaleko od nje sjedi zaljubljeni pastir i frulom je doziva.
Platon ih zadivljeno promatra.
"To je ona ista energija koju je osjećao Sokrat u sebi kada mi je izlagao svoje misli. Ona je rađanje ljepote i životnosti u tijelu. Iz nje izviru ideje koje prelaze u pokret i svjesnu spoznaju postojanja u univerzumu."
"Njeno tijelo opušteno u svojoj ljepoti postaje izrazom njenog, našom civilizacijom i obavezama, neopterećenog mozga." pomisli moje misaono "Ja".
"Ona živi instikte i emocije, ona je utjelovljenje emocionalnog uma, tjelesnost u tijelu koje pokretom odaje njene misli" priznavajući svoju davnu zabludu, još nježnije reče Platon.
Koordinacija njenih kretnji me podsjeća na ples današnjih balerina. Tijelo podsjeća na fontanu svjetla, tijelo puno neuništive energije koja se uvijek vraća na izvor, obnavlja i ponovo širi još elegantnijim valovima, spektrom prekrasnih boja. U toj simfoniji boja otkrih harmoniju dalekog sna.
Platon zanesen idejom neke nove spoznaje, stojeći na vrhu imaginarnog svijeta, poče glasno misliti.
"Tek sada osjećam povezanost mojeg tijela i duše, te njihovo jedinstvo s idejama koje proizlaze iz mojih misli. To je ono što me je Sokrat želio naučiti." njegova misao utihnu na tren, a onda pokazujući nam ulaz u špilju nastavi.
"U podzemnoj špilji žive ljudi povezanih vratova i stopala, leđa okrenutih jedinom ulazu u nju. Iza njih se kao iza velikog zida događa život. Tu smo mi i pastiri. Mi stojimo, pastir lutaju za stadom, pastirica pleše, a sve nas obasjava plamen goruće vatre. Na zidovima špilje se ocrtavaju samo trepereće sjene onoga što se događa u stvarnosti. Taj teatar sjena je ilzuja života koji prolazi mimo ljudi rođenih u špilji. Odrasli sa sjenama stvarnosti, ona takova i istinski postoji u njihovim mislima. Zamislite si trenutak oslobođenja jednog od njih iz okova tame, zamislite si istinski doživljaj svjetla i svih oblika u njemu koji su do sada bili samo sjene istine. Što bi se dogodilo u umu tog čovjeka?"
"Spoznao bi svoju dugogodišnju zabludu." pomislih Dianom u sebi
"Tek iskustvo stvara pravu ideju, ona postaje misao na izvoru i jedina mogućnost svjesnog doživljaja i usmjeravanja, pri tome oslobođene, emocionalne energije, ona je potvrda osjećajnosti, dokaz stvarne unutarnje ravnoteže, harmonija vremena i prostora, istinsko postojanje u tijelu." odgovori mi Platon
"Tko su za vas ljudi iz špilje?" upitah znatiželjno i osjetih da govorim Dianinim glasom.
"To su oni koji su ubili Sokrata. Oni se nikada nisu oslobodili tame neznanja. Njihov život je bio samo sjena istine koju nikada nisu spoznali." reče Platon tužno se prisjećajući svog učitelja.
Pastirica ostavlja vreteno i uz zvukove frule pleše za nas neki do sada neviđeni ples. Njene ruke postaju krila i ona lebdi dodirujući, bosonoga, travu vlažnu od večernje rose. Nečujno nas poziva na putovanje ka izvoru, u trenutak prije evolucije. Pastir je prati očima boje sna i tonovima razuzdanog srca.
"Oči ovoga pastira su mi poznate." pomislih glasno
Pastirica i pastir u odsjaju večernjeg sunca mjenjaju oblike, Diana i Bacchus se sjedinjuju u duplo biće mog postojanja. Oko njih se zatvara deseti krug i oni nestaju u beskonačnosti punoj prekrasnih nijansi novonastajućih boja. Boje ponovo prelaze u tonove Dianinog glasa.
"To je bio san iz kojeg si se probudila u bolničkom krevetu."
"Tada sam prestala osjećati ljubav za mladića iz auta, jer njegove oči nisu imale boju sna. Ljubav kao da je bila prognana iz mog srca."
"Tvoje tijelo još uvijek sanja njeno postojanje i poziva na vraćanje ukradenog."
U mom kristalnom labirintu zaiskri nastajanje neke nove energije, u zajednici mojih sinapsi zazvoni na uzbunu. Transmiteri se uzburkavaju i pokušavaju stvoriti sredstva kojima će ocrtati slike izgubljenih i novonastajućih emocija. Spuštam se s vrha sante leda, svjesne spoznaje stvarnosti i ulazim u dubinu onog nepoznatog i davno zaboravljenog u meni.
"Platon je govorio o snazi ideje, Giordano Bruno te je uveo u svijet svjesne spoznaje i ti si željela platonsku ljubav i odvojila osjećaj od tijela. Ja sam bila zatvorena u dubinu iza tvojih misli u onom nedohvatnom svijetu tvoje podsvjesti. Sada, u trenutku tvog svjesnog buđenja, tvoje tijelo i "Ja" postajemo jedna supstanca sa dva atributa." začuh Dianin glas
Misao podrhtava mojim emocionalnim umom i zahtjeva predstavljanje svjesno spoznate emocije u obliku osjećaja. Konačno shvatih istinsku Platonovu misao. Sjetih se njegove gozbe i dozvolih Erosu da se ponovo probudi, da ujedini u meni suprotnosti kojih sam se godinama bojala. Ljubav nikada ne prestaje, ona samo prelazi u nirvanu sna iz kojeg se ponovo još ljepša i snažnija budi. Ljubiti znači sanjati, ljubav je misao, vječna komunikacija, beskrajni dialog sa onim drugim dijelom sna. Moje sinapse počeše raditi meni nekim nepoznatim ritmom.
Labirint zrcala bljesnu novim bojama. Vidjeh u njemu vrijeme mojih duševnih nemira, sjetih se trga cvijeća i prvih ljubavnih stihova koje sam pisala po bilježnicama u pauzama između filozofije i biologije. Kako sam onda željela ljubav, a kako sam je krivo interpretirala. Ona je bila samo riječ kojom smo se služili, okosnica svega onoga što sam tada činila, ali nisam osjetila da se u meni dogodila šizma, veliki rascjep, odvajanje svijetova. Onog davnog ljetnog podneva sam, slično kao što je Diana ubila Aktaiona, svjesno ubila Erosa u sebi da bih mogla uistinu spoznati energiju koja će me povesti u beskraj početka. Postala sam polutka koja je lutala univerzumom tražeći san.
Potražih u mislima ponovo Platona.
"Krivica je u meni."reče mi starac sjede brade."Nisam bio dovoljno jasan u mojim mislima."
"Bili ste stoljećima krivo interpretirani."
"Krivi su ljudi iz špilje koji su gledali samo sjene stvarnosti i tako izgrađivali etiku i moral svijeta koji se tek budio."
"Vi ste nas prerano napustili, ali vaše ideje su nas hranile."
"Za mene je filozofija bila ljubav. Želio sam objasniti san, želio sam probuditi svijest, ojačati žudnju, osmisliti ljepotu, ali sam pri tome zaboravljao tijelo u kojem se to događa."
"Giordano Bruno je spojio Vaše ideje s tijelom u kojem je osjećao ljubav, ali ju je kao i vi oslobodio od požude. Slijedeći vaše misli ja sam voljela samo kontemplativni akt u činu ljubavi."
"To je zbog toga što su oni poslije mene Erosa tumačili samo kao požudu, kao želju za posjedovanjem, za uništenjem sna. Dobro shvaćeni Eros ne proždire nego iznosi, on ne konzumira nego producira kontemplativni akt. Ja sam njime želio taj akt osmisliti, ali sam birajući krive rečenice od njega učinio demona."
"Tek uspavanom Erosu se pokazuje ljepota sna."sjetih se odgojnih metoda iz mladosti
"On je živ u svakome od nas, tek on spaja snove i javu." starac prekinu moju misao.
"Kako smo krivo živjeli jer nismo shvatili da uspavani Eros od nas čini pasivne konzumente najljepše energije na svijetu. Vaš Eros nije samo, našom religijom zabranjeni puteni čin, Eros je osjećaj, spoznaja postojanja u tijelu, on je šampanjac u mojim venama, leptiri u mom trbuhu, treperenje sna u mojim mislima."
Starac me pogleda tužnim očima, njegove misli su se širile kuglom mog života.
"Zašto li sam onda Erosa nazvao nagonom za razmnožavanje, zašto sam odjelio tjelesno i duhovno stvaranje? Zašto sam ljubavni čin pretvorio samo u produkciju bez kreativnosti duha?"
"Danas mi je jasno da ste vi i onda Diotimom govorili o ljepoti Erosa u nama, ali to se nije uklapalo u odgojne mjere naših učitelja. Ljubav je lijepa samo kad se čeka, kada o sebe samo nagovještaj da, govorili su naši stari, Platonska ljubav je prava ljubav, govorili su dalje ne pročitavši ili neshvativši vašu "Gozbu". I mi smo se počeli sramiti nagosti tijela, skrivali smo se u sumraku da doživimo prvi poljubac, pokrivali se plahtama u prvim ljubavnim ljubavnim noćima, gušili uzdahe pri ekstazi sna. Gušeći tako instinkte u sebi mi smo prestali voljeti tijelo i postajali samo njegovi pasivni konzumenti. Stoljećima uspavanog Erosa je teško ponovo pozvati na gozbu."
"Danas je drugačije" reče mi starac
"Zar vi znate kako je danas?" upitah ga znatiželjno
"Danas, dvijetisuće godina kasnije, je moja misao ponovo postala ljubav, a moja ljubav je filozofija. Prošla stoljeća su vrludavim putevima tražila moju istinu i našli je ponovo u onom djelu tebe koji sam ja nazvao dušom. Trnoviti put je završen. Ti stojiš na vrhu spoznaje u kojoj si sjedinila tijelo i dušu. Tvoje dvoumljenje danas mora završiti. Moja misao u Giordanovim djelima je tvoja nova istina. Što ti danas osjećaš kada kažeš riječ Bog?"
"Osjećam ljubav koja me je povela na ovo daleko putovanje."
"Zar to nije Eros u tebi koji se budi tvojom željom za spoznajom o početku?"
"Ja Boga osjećam u sebi" potvrdih njegovo pitanje
"Oni koji to još nisu shvatili, nazivaju lažno taj osjećaj agape ili caritas, kriju se iza božjih rečenica ljubi bližnjega svoga i kriju se iza njegove ljubavi jer nisu sposobni za svoju. Negiraju Erosa koji i u njima spava, kompenzirajući ga Bogom koji ga zabranjuje. Oni vole srcem onoga koji nema srca, žive tjelom onoga koji nikada nije imao tjelo. Boga nikad nitko nije vidio. Ti si ga osjetila u sebi."
Starac krenu u svoj daleki san, a ja ponovo začuh tonove Dianinog glasa.
U kristalnom labirintu mojih misli i emocija zasja moja istina i moj san kao nova protega u kojoj naslutih rađenje novog osjećaja.
Pronašavši tu čudesnu dimenziju prostor oko mene izgubi svoje značenje, počeo se širiti i sužavati mojim postojanjem. Tek sada znam da se o ljubavi ne treba razgovarati, nju treba živjeti u beskonačnosti sna satkanog od želja i mašte.
Izgleda mi kao da mit u meni živi dalje, Diana i Bacchus u zagrljaju vremana, Diana, personifikacija božanske misli, je zaštitnica Dionizijskog ludila i stvoriteljica sna o nekoj drugoj svakodnevici.
"To još uvijek nije prava istina o tebi" šapnu mi Diana. "Ostani još neko vrijeme na svom Olimpu i spoznaj uistinu od kuda si došla. Tada ćeš znati i kuda trebaš krenuti."

Misterija vremena


Blještava na noćnom nebu boginja mjeseca pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem zaokružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara novi osjećaj. Ljubav Selene i Helija osmišljava ljepotu ovog trenutka i dokazuje mi da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Ono što vidim očima i čujem ušima je samo iluzija koja tek mojim unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono što je mojim ušima nečujno se, dotaknuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.
"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana u kojem se budim.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja u snu."
"Trenutak ne govori, on je samo pojam koji se nemože osjetiti."
"Izašla si iz mračne spoznaje osjetilima i misaono ušla u misteriju vremena. Ovo što sada osjećaš se nemože spoznati vanjskim osjetilima. Ja sam treptaj tvog oka, otkucaj tvog srca, tvoj uzdah i tvoj osmijeh. Uspjela si me dotaknuti svojom misli i ja nisam prošao neopažen pokraj tebe."
"Ti si granica između iluzije i stvarnosti, u tebi je skriven cijeli moj svijet."
Prisjetih se mita o bogu sretnog trenutka i pred mojim unutarnjim očima se ukaza mladić sa krilima na leđima i petama. Na njegovom čelu je sjajio čuperak kose, a u rukama je nosio vagu. Pružih ruku i poželjeh dlanom dotaknuti pramen kose, a onda se sjetih onoga što mi je govorio moj sretni trenutak. Povukoh ruku.
"Ti si Kairos"
"Da, ja sam bog o kojem mnogi sanjaju, ali rijetki me spoznaju."
"Zašto imaš krila na leđima?"
"Uvijek sam u žurbi."
"Čemu ti služe krila na petama?"
"Da budem brži od vjetra."
"Zašto pramen tvoje kose na tvom čelu donosi sreću?"
"Samo oni koji me spoznaju u mom dolasku mogu spoznati i pramen."
"Na zatiljku nemaš kose."
"Oni koji se okreću prema prošlosti nemogu više imati sreće, oni koji me pokušavaju vratiti propustili su pravi trenutak." Glas je još uvijek dolazio iz visine i prelazio u čudesnu simfoniju koja se spajala s tonovima blještavih iskrica svitanja.
"Kakva je razlika između tebe i onoga što mi nazivamo svijetlost?"
"Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što vi danas vjerujete da znate, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja vi još uvijek tražite, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u ono što vi nazivate vrijeme."
"Je li to veliki prasak?"
"On je tek proizašao iz prvog trenutka."
"Veliki prasak je actus purus."
"Ne, veliki prasak je proizišao iz njega."
"Onda si ti actus purus."
"Ja sam samo sretni trenutak, ja sam misterija vremena kojoj još nitko nije otkrio tajnu."
"Ti si samo djelić te vječne cijeline koju mi svojim postojanjem stvaramo."
"Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Ti si uspjela ući u citoskelet svog postojanja, uspjela si zaploviti beskrajnim morem svoje svijesti i mislima dotaknuti najsitnije čestice iz kojih si stvorena."
"Jesam li ušla u vrijeme prije vremena?"
"Ušla si u trenutak sreće i sada ostani u njemu. Pokušaj pored mračne spoznaje vanjskim osjetilima slijediti i ovu koju sada doživljavaš, pokušaj dalje slijediti svoje misli i dozvoliti im da se sjedinjuju s osjećajem koji pri tome nastaje."
"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo."
"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati misteriju vremena."

Gluho Kolo

Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma gorštaka i danas mu ritam određuju teški koraci plesača.
Kolo je nijemo, praćeno samo zveketom nakita, toptanjem nogu o tvrdu zemlju i dubokim disanjem plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.
Potražih u kartama duše moju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u tamnom dijelu moje svijesti.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu. " šapnu mi tek spoznati trenutak u meni.
"Život dolazi iz zemlje." pomislih
"Život izvire iz tebe same." odgovori mi trenutak "Slušaj tišinu i onda ćeš čuti nijemi ritam tvojih ćelija. Potraži Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koje sve djeliće univerzuma sjedinjuju u međusobno djelovanje."
"Kako ću pronaći Platoniju?"
"Ona je u tebi, to je tvoj bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi tvoje vrijeme. Nalazi se u kugli tvog postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom kvantnom carstvu tvoje svijesti najsitnije čestice plešu svoje nijemo kolo i nikada se ne nalaze na mjestu gdje ih očekuješ. U tom bezbroju mogućnosti ćeš pronaći ritam svog života. Poslušaj kako izvire vrijeme iz tvog bezvremenskog svijeta."
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja. Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

Kommentare:

Jasmin hat gesagt…

Draga Dijana,

veseli me što uslijed kaosa informacija nailazim na nešto što je uzburkalo moje duhove. Nešto što je uspavanu boginju trznulo i probudilo, te je shvatila da je sve ovo vrijeme gledala u zamagljeno zrcalo.

Tvoje pisanje pomoglo mi je da ponovo nađem trag izgubljenog puta. Zahvaljujem ti na iskrenosti i otvorenosti koja preobražava sve koji se susreću s njom. Budi uvijek svoja i nastavi hodati putem, znajući da će uvijek biti onih koji ne razumiju i onih koji razumiju. Ali nije na tebi da ih budiš. Tko je spreman, poći će sa tobom.

Srdačni pozdravi i najljepše čestitke!

Jasmin

Jasmin hat gesagt…

Draga Dijana,

veseli me što uslijed kaosa informacija nailazim na nešto što je uzburkalo moje duhove. Nešto što je uspavanu boginju trznulo i probudilo, te je shvatila da je sve ovo vrijeme gledala u zamagljeno zrcalo.

Tvoje pisanje pomoglo mi je da ponovo nađem trag izgubljenog puta. Zahvaljujem ti na iskrenosti i otvorenosti koja preobražava sve koji se susreću s njom. Budi uvijek svoja i nastavi hodati putem, znajući da će uvijek biti onih koji ne razumiju i onih koji razumiju. Ali nije na tebi da ih budiš. Tko je spreman, poći će sa tobom.

Srdačni pozdravi i najljepše čestitke!

Jasmin