Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Alegorija pokreta


Neuroestetika mi objašnjava nastajanje osjećaja za ljepotu, govori mi o reakcijama koje, naprimjer neko umjetničko djelo izaziva u mojim neuronima i pretvara ih u svijesnu spoznaju ljepote. Pokret da bi bio spoznat kao lijep, da bi ostavio traga u mom sjećanju, da bi ga mogla ponavljati i upotrebljavati mora isto biti spoznat u mojim moždanim vijugama.
U mom mozgu, dakle postoji jedno mjesto, nešto kao mreža isprepletenih puteva svijesti i djelovanja, u kojoj se ocrtava spoznaja biološkog pokreta. Tu na tom mjestu se isprepliću osjećaji svjesne spoznaje s osjećajima za svjesnu kontrolu pokreta i zrcale se kao slike u moje pamćenje.
Sjedim pred video rekorderom i gledam film snimljen bez pravog osvijetljenja. Moj mozak mi pomaže da na tamnom zaslonu vidim svijetle točke i prepoznajem da su to ljudski zglobovi u pokretu. U mojim moždanim vijugama se isprepliće znanje i pamćenje, točkice dobijaju dimenzije i ja misaono ulazim u njihovu dubinu. Pred mojim očima se odigrava ples zglobova i ja vidim hod, trčanje, mahanje rukom, prepoznajem zagrljaj, bol u kralježnici, a onda odjednom u tom mnoštvu svjetlećih zglobova, prepoznajem svoj pokret. Vidim kako u tami tog prostora sjedim, ustajem i krećem u tamu.
"To je moj korak i to je moja kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici." misao me upozorava na ono što gledam iako neznam kako sam dospjela u ovaj čudesan film pokreta bez tijela.
Zaustavljen filmskom kamerom u nekom meni nepoznatom danu, moj pokret ipak odaje sve moje namjere toga vremena. Prepoznajem i u tuđim pokretima misli onih koji ih izvode. U mojim moždanim vijugama se sklopke umnožavaju, zrcalni neuroni blješte sjećanjima i ja u tami televizora polako prepoznajem trenutke u kojima su ti pokreti izvođeni. Pred mojim očima se tim pokretnim svjetlosnim točkama odigrava scenario nastajanja moje teorije o umijeću svakodnevnog pokreta. Naš tadašnji učitelj nas je snimao tajnom kamerom i ovjekovječio naše pokušaje u dokazivanju nemogućeg mogućim. Dozvolivši vremenu da prođe i da mi zaboravimo taj davni dan on nam je tek sada poslao, tehnički dotjerano, svjedočanstvo njegovih tvrdnji.
"U vašim mozgovima se događa puno više od onoga što vi uistinu osjećate i spoznajete. Dok čitate neku zanimljivu knjigu vaš mozak producira film koji vi nesvjesno, ali istovremeno gledate vašim unutarnjim očima." govorio je tiho i polako da bi nam dao vremena da osjetimo slike njegovih riječi u našim glavama.
"Odkuda dolazi ovo svijetlo kojim vidim vaše riječi?" upitah ga da razbijem tišinu kojom nam je omogućio da sredimo novonastali osjećaj u sebi.
"To što ti sada osjećaš će možda jednoga dana biofizika uistinu moći objasniti. Sada se zna samo toliko da tvoje misli i tvoje iskustveno znanje o potrebi svjetla za nastajanje slika, stvaraju u tvojoj glavi i spoznaju svijetla. Tvoje misli nastaju posebnim frekventnim spektrima u tvom živčanom sustavu i one same postaju izvorom tvog unutarnjeg svijetla."
"Dakle, za nas nisu samo naše oči izvori svijetla."
"Goethe je pisao da su naše oči sunca koja nam svijetle, ali mi danas znamo da bez mozga mi očima nebi vidjeli sunce."
"Moje unutarnje oči su sunce koje obasjava moje misli i pretvara ih u slike. To je "oblik opasnog" razmišljanja o kojem sam čitala u početcima filozofije i razvoju kršćanstva." nastavih učiteljevu misao.
"Da, to je oblik duhovne gimnastike, ono snažno u tebi i nedjeljivo od tebe. Ti tvojim intelektualnim fitnesom ostvaruješ svijest o onome očemu razmišljaš." odgovori mi mirno učitelj pojednostavljujući teorije iz neurofiziologije.
"Giordano Bruno je na suđenju rekao da je Bog za njega ono kontemplativno u njemu. On je i ljubav nazivao kontemplativnim činom. Znači li to da je on svoje vizije o nastajanju svijesne spoznaje uistinu vidio svojim unutarnjim očima?" upitah iznenada učitelja prekidajući tako predavanje o pokretu kao pojmu koji smo trenutačno obrađivali.
Iznenađen mojim pitanjem, on na tren zašuti. Zatvorio je oči i njegovo lice je dobilo drugačiji izraz. Sudionici radionice su također šutjeli i napeto očekivali njegov odgovor. Počela sam slušati tišinu i osjetih nastajanje novih misaonih slika na mom mozgovnom zaslonu. Pričinilo mi se kao da smo se našli u pustinji šutnje. Učitelj je polako otvorio oči i usmjerio svoj pogled u daljinu koja se nazirala ispred prozora dvorane u kojoj smo se nalazili.
"Aristotel, Platon, Loyola, a poslije njih, u svim epohama, je još bezbroj "majstora opasnog mišljenja" iskusilo "fenomenologiju recepcije", koja je počinjala u trenutku kada je njihovo mišljenje krenulo pravcem privlačenja veće, inicijalno zabrinute, pažnje ka sebi samome. Tako se mišljenje pretvaralo u filozofiju, filozofija u nauku, a nauka je postala osnovno pitanje naobrazbe i znanstvenog izučavanja, te tako i čovjekova budućnost.
Stari grčki filozofi su misaonim putem dolazili do rezultata po kojima mi danas izgrađujemo naše znanje. Oni su vježbama opasnog mišljenja, kontemplacijom ulazili u svoj svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u veliki, daleki svijet univerzuma.
Girdano Bruno se, ne spominjući Loyoline "duhovne vježbe", služio očima kontemplacije i njima ulazio u dimenzije svoje svijesti i tamo naslućivao postojanje Boga." reče nam učitelj vraćajući pogled k meni.
Ja sam šutjela očekujući da će on nastaviti i da ćemo tako saznati još nešto o tajnovitim putevima nastajanja naše svjesne spoznaje i naše svijesti o nama samima.
"Duhovne vježbe su najbolji put i najbolja metoda za podizanje vlastite duševne energije, jer duhovna gimnastika Giordanu Brunu nije služila za sterilne ekstaze nego je bila izvor svih njegovih energetskih činova." prvi puta sam uistinu čula potvrdu onoga o čemu sam godinama razmišljala, a nisam znala izraziti riječima.
Učitelj je znao puno više o Giordanovoj filozofiji od svih mojih dotadašnjih sugovornika.
"Tko je bila Diana?" upitah smjelo odvalčeći njegovu pažnju sve više od teme zbog koje smo se okupili.
"Boginja lova je bila njegovo kontemplativno iskustvo, njegov utjelovljeni um o kojem si danas znanstvenici razbijaju glavu i traže objašnjenja za dokazivanje njegovog postojanja u nama. Kontemplativno iskustvo je za Giordana Bruna bilo isto ovo što mi danas pokušavamo osmisliti. Ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime vječnog života, nego nas poziva na integraciju, sjedinjavanje našeg emocionalnog i misaonog uma. U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga. Tako ostvarujemo poliperspetivnost osobnog postojanja i smanjujemo ograničenost svjesne spoznaje uvjetovanu povjesnim dualizmom duše i tijela." odgovori mi učitelj potvrđujući sve više moja razmišljanja o izvoru Ljubavi.
"Diana je za Giordana Bruna bila njegove unutanje oči, on je njenim očima spoznavao istinu početka, sjedinjavao se energijom izvora i osjećao je kao izvor u sebi." izrekoh glasno svoju misao.
Učitelj me je gledao smješeći se.
"Diana je bila anima u njemu, onaj drugi dio bića koji mnogi nikada ne osjete u sebi i tako osakaćeni nikada ne uspiju spoznati svijest o sebi samom."
"To mi je poznato iz Jungove psihologije." ukljućujući se u diskusiju reče jedan od sudionika.
"Jungova psihoanaliza počiva upravo na tome. Iako su ga mnogi proglasili mračnim psihologom, on je pokušao čovjeka dovesti do alkemijskog vječanja u kojem bi se anima i animus spojili u cjelinu bića i tako ostvarili samosvijest. Bez samosvijesti nećete nikada uspijeti osjetiti početak pokreta u sebi i nikada nećete osjetiti njegov izvor." učitelj se pokušao vratiti na temu pokret.
"Moto filozofije kontemplacije je"Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji". prisjetih se jedne nedavno pročitane rečenice
"Sposobnost ostvarenja kontemlativnosti odaje mogućnosti koje se kriju u vama. Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih istina. Trebali bi stvoriti u sebi metaforu za pokret, nazvati je nekim vama dragim imenom i onda nastojati da u vama samima dođe do alkemijskog vjenčanja, da se spoje vaša svijest i ono nesvjesno u vama." učitelj se ponovo vratio na temu zbog koje smo se okupili.
"Ja već godinama tražim tu metaforu u sebi. Pokret je uvijek ostajao izvan mene, bio samo vidljivi oblik mojih namjera. Ovim trenom ga pretvaram u Ljubav, energiju kojoj do sada nisam znala ime." rekoh više za sebe nego učitelju.
"Ljubav je preopćenita i često iskorištavana riječ." učitelj me iznenadi mojom davnom misli. "Nazovi taj osjećaj nekim tvojim imenom."
"Neka se zove Diana, boginja lova na mudrost o pokretu." izrekoh misao osjećajući u sebi neko novo uzbuđenje.
"Diana je anima u tebi, a što je s animusom?"
"Baccus je bog vina i dobrog raspoloženja, neka on bude moj animus. Njega tražim tako i tako već godinama." pri tome sam osjećala neke nove treptaje u tijelu. Zatvorih oči i vidjeh Dianu i Baccusa kako plešu gluho kolo u arkadijskom kamenjaru mojih ćelija. Osjetih udarce njihovih nogu o čvrsti kamen onog nesvjesnog u meni.
To je bio trenutak istinske spoznaje pokreta kao izvora mog postojanja. Ljubav mi se smješila Baccusovim očima, dodirivala moje srce Dianinim dlanovima. Osjetih alkemijsko vjenčanje i pričini mi sa kao da sam ponovo rođena. Tada sam počela gledati unutarnjim očima i osjećati pokret u trenutku njegova nastajanja. Mislim da su to učinili i ostali sudionici radionice. Pokazivali smo učitelju svoje zamišljene pokrete, pokušavali predstaviti svoje pokretne misaone slike.
Sada na zaslonu videorekordera svjetleći izvori crtaju ono što sam ja onda gledala mojim unutanjim očima. Prošlost zaustvaljena na celuloidnoj traci budi u ovom trenu isti osjećaj.
Stvarali smo školu trenutka u kojem smo spoznavali sve one do tada skrivene mogućnosti naše svijesti. Uživali smo u svakom pokretu i spoznavali njegov eho u dubini sna koji smo tada sanjali. Sjedenje je pokret. Apsurdnost te rečenice više u meni ne izaziva čuđenje jer sjedeći ja osjećam uzbuđenje i ljepotu postojanja. Sjedeći ja sabirem sve svoje djeliće u cjelinu i ovaj trenutak i ovo ovdje. Ne radeći ništa ja činim sve jer uistinu postojim i osjećam svoje postojanje.
Ulazim u kristalni svijet mojih sjećanja. Alegorija pokreta, davno misaonim kistom nacrtana slika, blješti pred mojim trećim okom. Blješteće točkice se povezuju u geometrijske oblike i ja više nisam odvojena od zaslona videorekordera nego se nalazim u središtu pentagrama. Petokraka zvijezda, Pitagorejski pentalfa, pet u zvijezdu spojenih slova A, znak njihova bratstva postaje moj dom. Diana i Baccus plešu svoje gluho kolo i trepereći na vjetru moje tijelo oblikuju u jabukov cvijet iz kojeg se rađa i razvija jabuka, kugla mog postojanja. Moje tijelo, griješna jabuka visi na drvu spoznaje, zauzima svoje mjesto u beskonačnom univerzumu. U sredini ploda, pet se sjemenki vođene gluhim kolom spajaju u pentagram u kojem se nalazi zadnja točka zlatnog reza i izvor moje spiralne dinamike i mojih valnih pokreta.
Diana i Baccus plešući otvaraju paunov rep, šire ga ljepotom boja koje blješte obasjane mojim unutarnjim svijetlom. Iz svakog pera se, nastala zlatnim omjerom, odvaja po jedna ribica i uzburkavajući valove mojih misli pliva rijekom moga vremena. Vidim spiralnu dinamiku u mojim venama, treperenje života u mojim alveolama, pokretnu traku moje utrobe, osjećam ritam u zglobovima i valove u mišićima. Skrivena u središtu najsredišnije točke moga tijela, usidrena u izvoru moje životne energije, "Ja" vidim sebe i slijedim nastajanje pokreta mojih udova. Ruke lebde pentagramom nošene željom za zagrljajem. Nogama struji ugoda sna i stabilizira sve njihove male zglobove. Kralježnica, treperava i željom probuđena iz sna postaje vodoskok na kojem suncem obasjana lebdi moja glava.
Peteljka jabuke, pupčana vrpca koja me je porodom spojila sa svijetom u kojem živim, svakim mojim pokretom raste, a mojim ritmom postaje savitljivija, svjesno spoznatim trenutkom stabilnija. Tako se suprostavljam vjetrovima neznanja, crvima koji bi me nagrizali bolestima i utvarama koje bi me mučile strahovima.
Jedno još uvijek nisam naučila, uistinu slušati unutarnjim ušima. glasovi koje čujem dolaze iz vana, oni me prate kao anđeo čuvar, kao glas istine moga djeda, kao davno pročitane misli, kao planetu u liku boginje Geje, ali moj unutarnji glas je još uvijek gluho kolo mojih ćelija.
"Moram spoznati tonove nastajanja pokreta u sebi, naučiti slušati Dianin glas, osjetiti nijanse Baccusovog i osmisliti njihove dijaloge u sebi." pomislih odgeldavši video na zalonu televizora.

Keine Kommentare: