Na rubu vremena

Diana, moja svjesna spoznaja stvarnosti, zadržavajući moje misli u astralnoj dimenziji početka, me navodi na razmišljanje o svijetu prije i maštanje o onom u vremenu poslije nas.
Na Odisejevom putovanju su bogovi i polubogovi hodali zemljom i vraćali se na Olimp svojom voljom i snagom svojih moći, a danas teleportaciju susrećem u futurističkim filmovima.
Zašto mi vjerujemo samo u početak s velikim praskom i govorimo o početku evolucije? Zar nije moguće da je ono što mi smatramo početkom bio kraj jednog od nas razvijenijeg svijeta, da su bogovi bili živa bića, svjedoci razvoja znanosti i njeni aktivni korisnici. Diana je možda bila astronautkinja među zvjezdama, Sofijina asistentica za gibanje fotona kojima su zajedno usmjeravale svijest univerzuma. Možda je Taurida bila laboratorij u kojem su razvijane, za nas, nepojmljive brzine kojima su one plovile tadašnjim svijetom usmjeravajući tijek vremena u oba smjera. Možda su se, svjesne svog kvantnog stanja, snagom svoje volje skenirale i kao najsitnije čestice teleportirale i bile prisutne tu i tamo, možda su njihove misli bile neobjašnjena energija koju su drugi vidjeli i koje su se bojali. Zar nije moguće da su i onda postojali demoni i zločesti umovi koji su svojom pohlepom zaustavili evoluciju i cijeli univerzum pretvorili u užarenu točku iz koje smo mi rođeni?
Ako je to bilo tako onda mi otkrivamo ono što je već bilo i neopaženo ulazimo u svijet božanskog svjetla i svjesne spoznaje vječnog treperenja misli. Trebali bi barem pokušati zaustaviti današnjeg giganta u njegovoj proždrljivosti i možda tako promjeniti kraj.
Diana u meni, kvantno stanje mog uma, me danas nečujno uvodi u prošlost grada na čijoj sam željezničkoj stanici dočekala, one davne jeseni, ljubav.

U kristalnoj kugli, u toj jasnoj slici postojanja se odvija film mog sazrijevanja u ženu koja danas odbacuje ili prihvaća, koja ponekad umorna od borbe s vjetrenjačama prepoznaje u sebi nesretnog viteza koji luta pustinjom grada i pokušava zaobilaziti katedrale kiča.

Moj utjelovljeni um pamti sve ono što sam ja na dugogodišnjem putovanju tuđim i svojim istinama naučila i vrednuje moja sjećanja, oblači ih u nove halje, crta karikature, izrezuje slike iz mog misaonog arsenala i pravi kolaže koji postaju svjedočanstva svih unutarnjih nemira ili slika idile u toplim tonovima boja zalazećeg sunca. U toj kristalnoj slici vidim zemlju u kojoj raste runolist i grad na jezeru koje mu je dalo ime. Nalazim se na mjestu događaja koje me poziva na obnovu onih vrijednosti koje su se izgubile u egzstencijalnim strahovima.

Diana, svjedokinja svih mojih previranja, danas bdije nad sutonom vjerovanja i poklanja mi snove, u kojima susrećem istine koje me hrane, da bih preživjela u ovoj pustinji osjećaja. Poslije večera u katedralama kiča ja u mom misaonom labirintu, u kristalnoj kugli mog postojanja pronalazim vrijednosti koje me održavaju u ovom nemilosrdnom svijetu Homo Tehnikusa.
Osjetih trenutak potpunog mira u prirodi, trenutak njenog zimskog sna i mrtvila. Moja misao ugasi svjetla svakodnevice i Dianin lik posta jedino svjetlo u tunelu ka onom jučer o kojem sam do danas samo čitala. Čudesna snaga mojih misli mješa datume na stoljetnom kalendaru s datumima koje sam sanjala i proživjela.

Veljača je mjesec umiranja i ponovnog rađanja iz pepela tihih lomača. U mom misaonom vremeplovu zasja još jednom zora na Campo del Fiori. U dimu, koji je postajao ružičasti oblak, prepoznah lik boginje koja je bila moja sudbina. Ona pokrenu tijek vremena u meni i u jednom trenu prohujaše stoljeća i više nije jutro, nego suton u veljači na početku prošlog stoljeća, u gradu na rubu vremena u zemlji u kojoj cvate runolist.
Krenuh u noć tražeći razlog Dianinog vraćanja u ovo tmurno vrijeme. Njen glas je dolazio s neba i sjedinio se s mojim mislima.
"Potraži malu kavanu."
"Ona je u drugom gradu i u drugom vremenu." pobunih se
"Ona je uvijek tamo gdje tvoje misli stvaraju simfoniju sna"
Primjetih da svijetla dobro poznatog grada ne blješte poznatom stvarnosti.
"Ovo nije vrijeme snova, dovela si me u vrijeme umiranja. Zašto smo ovdje i zašto baš sada?"
"Potraži svjetlo i spoznat ćeš trenutak" reče mi glas istine
Krenuh u potragu za svijetlom razmišljajući o vremenu u koje me je boginja vratila. Početak stoljeća je bio označen stapljanjem prostora i vremena u novu dimenziju i početkom poezije znanosti. To je bilo vrijeme nastajanja Einsteinovog sna. Iz ovog mira je pred nekoliko godina zatutnjala nova istina o ljudskoj svjesti. Tu je razbijeno vjerovanje o apsolutnosti prostora u kojem smo živjeli, pod njenim nebom je svjetlost dobila svoju konstantu. No gigant sapiens traži više od najvišeg saznanja, traži materijaliziranje misli o ratu i apsolutizirajući prostor traži i njegovu podjelu. Gigant sapiens nameće neko drugo vrednovanje. Sunce nad svijetom je počelo krvariti mladim životima.
Da se umjesto ubistva na Balkanu ponovio potres iz 1755, ovaj put ne u Lisabonu nego u zemlji runolista, Europa bi možda spoznala ranije snagu prirode. Možda bi čovjek u strahu spoznao dobrotu Boga u profetu koji je u ovoj maloj državici osmislio vrijeme i komponirao "Malu simfoniju svjetlu" i možda se nebi dogodio prvi svjetski rat.
Lutam opustjelim ulićicama staroga grada. Čini mi se kao da je vrijeme stalo, našla sam se u mrtvilu vremena između jučer i sutra. Hladan vjetar se slučajnim prolaznicima uvlači u kosti. Mrtvilo krivo uzburkanog svijeta i strah se osjeća i u srcu mira, u državici koja je uspjela obraniti neovisnost.
Sjetih se priče o maloj kavani u gradu na rubu vremena, nedaleko od gruvanja artiljerije, u kojoj je iznenada zasjalo novo svijetlo epohe, pojavila se avangardna misao i postala most između jučer i sutra. Mrtvilo vremena je trajalo već dugo, ali neki rođeni u toj uspavanosti ideja, zbog snage duha i ljepote srca, zbog hrabrosti odbijanja autoriteta, ipak ponesoše u sebi cijeli svijet. Bilo i prošlo vrijeme preimenovanja vrijednosti je bilo skupljeno u manifest umjetnosti, sakriveno u kolažima i literaturi onih koji su tražili trenutak da bi u njemu emotivno postojali.

Otkrivši točku prividnog mira u svjesno spoznatoj novoj dimenziji oni osjetiše neuništivu želju da se postigne apsolutna etika i prirodna estetika. Iz svog dubokog osjećaja da bi čovjekov um, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć u tada osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti i njegovoj prednosti nad mrtvom materijom, ti mladi umovi se udružiše u snu. To je bila njihova unutarnja pobuna koja ih je vodila ka potpunom prihvaćanju i priznavanju prirode i njenih zakona, pobuna koja je, u nemilosrdnom svijetu nadmetanja silovitih, tražila potvrdu čovjeka kao sudionika u nastajanju prirode iz koje se uzdigao. Ta pobuna se uzdigla u umjetnost čudesnog, izmaštanog i apsurdnog.
Znam da se u jednoj tamnoj uskoj ulici u najstarijem dijelu grada krije skoro neprimjetna upravo ta mala kavana.
Primjetih svjetlo i krenuh prema njemu.
Mladi ljudi skrivajući se od rata koji je bjesnio svijetom, u maloj kavani u središtu neutralne Europe, nazvanoj Kabaret "Voltaire", poželješe promjeniti svijet. Skupljeni slobodni duhovi jedne nove generacije su na pozornici kabarea otvarali dušu, napadali, postojeće i uvijek nastajuće, materijalne vrijednosti i tražili put ka savršenstvu duha, put koji još uvijek nije bio otkriven.
Svjetlo epohe, u kojoj nova ideja nije postajala pravac nego stanje emocionalnog uma, je zasjalo ove zimske večeri u Spiegelgasse. 1, u staroj četvrti grada, na rubu vremena.

Pronaći malu kavanu u gradu u kojem tražiš utočište znači dobiti azil, znači pripadati epohi, znači bjeg iz alegorije vremena koja te svojom okrutnošću želi požderati. Mala kavana, u smiraju ovog hladnog dana u veljači, postade za mene utočište u kojem potražih do sada nepriznatu emocionalnost.
Hugo Ball, mladi buntovnik s tisuću razloga, stoji u polutami pozornice. U kavani ih je malo, malo onih koji su se uzdigli protiv rata i nepotrebnog ubijanja duše, malo onih koji vjeruju u mudrost osjećaja i snagu znanja. Sjedoh, od drugih ne primjećena, u tamni ugao male kavane. Hugo Ball izađe iz tame pozornice. Mali tračak svjetla obasja njegovo mlado lice. Filozof i glumac u njemu, sinteza mojih ideala, zagrmi malom kavanom:

KARAWANE

jolifanto bambla ô falli bamblagrossiga m'pfa habla horem

Činilo mi se da sanjam, njegov glas je bio stvaran, ali njegove riječi su bile satkane od snova.
"Kojim jezikom on govori?" upitah Dianu u sebi.
"Slušaj pa ćeš čuti kako trava raste i kako mirišu šume" šapnu glas u meni "slušaj tonove njegova glasa i njegova misao će postati tvoja, osjeti njegovo srce i spojit će se dvije energije u ovom tužnom trenu."
"Što mogu srca dva u ovom bezumnom ratu?"
"Slušaj njegove riječi, prepoznaj šifru i osjetit ćeš da mogu."

ü üü üschampa wulla wussa ólobohej tatta gôrem

Osjetih misao na izvoru, njegov glas probudi miris moje male kavane i mirise sa trga cvijeća, vidjeh Campo del Fiori i lomaču, dim koji postade oblak obasjan suncem sa zapadnog neba, vidjeh Baccusa kako mi prilazi, osjetih zagrljaj na željezničkoj stanici i ljubav se prosu ovom, za mene novom, malom kavanom.
Ugledah Mona Lisu sa bradom i brkovima, nekoliko varijanti ženskog torsa s pupkom svijeta u sredini.
Diana me povede u vrijeme poslije rata.
Grad na Seini otvori svoja vrata onima koji su bili protiv rata, Dadaisti stadoše u jednom kabareu u Voiltairovom gradu pred narod i pozvaše ga na širenje ideje o primenovanju vrijednosti, o stvarnju novog duha u ratom opustošenoj Europi.
"Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonitosti logike, ismijava "vječnu vanjsku ljepotu". Dadaizam je protiv nepokretnosti misli i određenja pojmova, Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer koliko je za njega važno posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima." vikao je netko na pozornici.
"Što je njegova vrhunska vrijednost?" zaurla neko iz puka
"Dadaizam je za vrhunsku vrijednost proglasio odstupanje od sadašnjih racionalnih vrijednosti, neorijentiranu misao koja traži istinu."
"To je totalna razuzdanosti." viknu uzrujano gospodin sa šeširom na glavi
"Imate pravo gospodine. Razuzdanost je nešto što je uvijek privlačilo ljude, zbog toga su stoljećima ubijani ljudi i paljeni gradovi. Ali, razuzdanost nije do sada imala svoj ekvivalent u književnosti, umjetnosti pa ni u životu. Dadaizam je, slikom i pisanom riječi, postao ekvivalent čistom razumu i logici." ogovori mu mirno čovjek sa pozornice i nastavi
"On u svom srcu nosi boga vina i boginju lova i tako postaje sredstvo emocionalnog uma i uvlači osjećaje u vrtlog čistog realizma. Mi smo novorođenčad epohe koja, bježeći od surovosti racionalnog uma, traži zaštitu i nalazi slobodu u zagrljaju vremena tek naslućenih istina o ljudskom stvarnom postojanju."
No drugi ih nisu mogli ili nisu željeli pratiti. Skandal je završio bacanjem jaja, salate pa čak i biefstacka na pozornicu. Neki su urlali Dada je protiv poskupljenja, drugi Dada je akciono društvo za iskorištavanje vokabulara, Dada je djevičanski mikrob, samo je jedan čovjek obučen u Sokratovo odijelo stao u obranu ideje.
"Znanje je tek sjećanje, a učenje novoga zaborav nevrijednoga i nevažnoga." uzviknu on Sokratovu rečenicu
Na pozornici se pojaviše dvije osobe, jedna s pismom u ruci. Druga joj u prolazu reče.
"Pošta je drugoj strani ulice."
"Šta se to mene tiče".
"Vidio sam pismo u vašoj ruci pa sam povjerovao da....."
"Čovječe ovdje se radi o znanju, ne o vjerovanju."
Vratih se mom trenutku. Zar nas Dada ponovo ne zove na jutrenje, na ustanak protiv, našom krivnjom, novo nastalih materijalnih vrednovanja.
Mi danas znamo, više nego što su oni mogli znati, ali njihove vizije bi trebale postati naša stvarnost, da bi se stvarno oslobodili prvog grijeha.
Diana u meni progovori glasom želje:
"Ja, emocionalno- kognitivni um novog vremena, pišem u ljudskoj misli novi manifest stvarnom životu."
Kabare" Voltaire" je ponovo otvorio vrata i ponovo poziva na obnovu vrijednosti. Veljača još jednom tuguje hladnoćom i umiranjem sna.
Na pozornici ovoga puta stoji velik i snažan moj bezimeni pjesnik:

"Dada znači početak novog vremena. Počnimo tamo gdje su oni vremenom bili zaustavljeni. Danas se malo nas sjeća manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli grad. Što znači riječ Dada? Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret. Dada Giordana Bruna, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije i vaša Dada cjenjeni pjesnici koji ste o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada niste stvorili. Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost. Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom. Kako ćemo se osloboditi ovog lažnog morala i krivih vrijednosti, kako modificiranih istina u novinama i kiča koji nazivamo ljepotom? Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana. Čitao sam stihove koji su odlučili odustati od jezika. Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budhe, Dalai Lame, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.
Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela na Campo del Fiori, potvrdila se u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo. Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca. Zašto se nije probudila poslije 11. septembra, zašto mi koji vjerujemo u mudrost slijedimo zločestoću duše velikog brata sa drugog kontinenta. Ja ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tim riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ja puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice. Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, prilika kojom mogu bez riječi i jezika osjetiti svoju misao. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti."
Kada je pjesnik utihnuo, u dvorani se čula samo tišina. Gigant Sapiens je zaboravio san i izgleda da uopće nije shvatio poruku koja je lebdila u zraku. Promatram lica i vidim praznine u pogledima. Intelektualni kružok je, sljedeći kodeks dobrog ponašanja, pljeskao, ali njihove misli su bile daleko od ovog trenutka zaboravljenih istina.

Kristalna kugla mog postojanja potamni. Campo del Fiori zamirisa našim snovima. Svjetla grada na jezeru postadoše daleke zvijezde na tamnom horizontu svakodnevice iz koje smo već davno otišli. Diana i Bacchus napustiše trenutak uskovitlane energije nerazumjevanja. Njihov put obasja ideja o odlasku Arkadiju ili državu sunca.
"Stvarno bi trebali napisati novi testament, novo sveto pismo zemaljskom životu." reče Bacchus gledajući Gigante kako sjedaju u skupe automobile i odlaze ponovo u ono što nazivaju život.
"Zaboravi ovu masu, oni su kao inkvizicija iz vjekova tame" reče mu Diana
"Strahuju da se ne pojavi Giordano Bruno koji će ponovo uzdrmati ljudsku svjest"
"Zar se to večeras nije dogodilo"
"Danas je godišnjica njegovog pogubljenja"
"Mora proći još nešto manje od četristo godina" reče Diana sjećajući se Giordanovog dnevnika
"Ova inkvizicija nije dovoljno jaka da bi lomače ponovo gorile" Bacchus se sjeti demona koji su onda bili jači od njega
"Uspjeli smo ih obraniti i od destruktivnih mozgova giganta koji trenutačno vlada svijetom"
"Koga?" upita Bacchus misleći još uvijek na Giordana
"Naša utjelovljenja, ženu i njenog pjesnika"
"Tko nam je ovaj puta pomogao?"
"Pistis Sophia"
"Kamo će ih ona povesti?"
"Ona ih je naučila da vjeruju u ljubav i da vole znanje, pokazala im je put na kojem je Bruno tražio Dianu, izvela ih iz tame ignorancije drugih u svjetlo istina kojima su težili."
"Što smo ovaj puta učinili mi?" Bacchus je već bio polako nestrpljiv.
"Ti i ja dragi moj ljubavniče predemo niti ljubavnog sna iz kojeg se oni nikada više neće probuditi."

"Giordano je imao pravo" reče mi pjesnik kada smo ostali sami u maloj kavani u najstarijem dijelu grada na jezeru.
"Na šta misliš?"
"Stvarno mora proći još par stoljeća da ljudski mozak spozna postojanje Boga u sebi"
"Oni ga više ne traže na nebu"
"Oni se svog novog Boga više boje" reče on ispijajući vino "U ovoj kapljici je njegova krv koja se spaja s mojom i ja osjećam Brunove misli u mojima"
"Oni se boje i vina"
"Oni se boje istine o sebi samima."
"Istina je skrivena u anatomiji ljudske destruktivnosti"
"Oni koji su do maloprije tu sjedili i slušali moju priču, sada seciraju naše duše i razglabaju o ludilu naših ideja." reče mi pjesnik očiju punih sna
"Zaboravi ih kao što sam ih ja zaboravila" rekoh dižući čašu za sreću i ljubav koja je bila naša jedina istina.

Naše vrijeme

Čekanje je kriva riječ nastala u vremenu kada vrijeme nismo osjećali kao protegu, kada je ono teklo izvan nas i bilo prolazno. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Ja sam uistinu predugo čekala.
Mi ne čekamo više, mi volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je reflektiranje tonova i nijansi protege osamljenosti u ljepotu purpura biverzuma. Tada sam prestala pisati ljubavna pisma LJUBAVI, počela sam ljubav živjeti.

U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije.

Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Čin sam je ruka božja. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu.
"Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo
"Što je život?"
"Dvosmjerna rijeka bez izvora i ušća."
"Moramo se vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s prirodom. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče.
"Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se
"Mislim na......"
"Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao
"I jednostavno to nazvali prvim grijehom."
"Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina."
"Tko su oni?"
"Krvnici Giordana Bruna." reče mi još uvijek gledajući u nebo
"Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno
"Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, osobnu mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila njegovo filozofsko "Ja", energija koja u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa univerzumom."
"Ti si moje emotivno "Ja", energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje."
Kristalna kugla zasja novom istinom. Giordanove misli izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive.

Čarolija vremena

Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, nebo plače kristalima sna, ponekad bijelim suzama duše univerzuma. Jedino ruže u mom vrtu mirišu uvijek istim mirisom, mirisom vremena, mirisom ljubavi. Zaustavih vrtlog sjećanja i trenutak pređe u čaroliju buđenja u zimskom snu. Osjetih čaroliju zime u zraku, pupoljci se otvoriše u beskrajno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević

Udišem ljubav i srce zatitra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima. Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce. Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj zimskoj čaroliji sjećanja i bijelih ruža. Trenutci iz prošlih zima su zauvjek ocrtani snjegovima, pahuljicama vjerovanja, kristalima na laticama božićnih ruža i svjedoče snagu proteklog vremena, svjedoče čaroliju vječnog rađanja. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da budem čuvarica zimskoga sna, da uđem u jedrenjak koji će me nositi beskrajnom pučinom ove božićne bajke koju nesvijesno živim od početka vremena.
Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, tek pahuljica u oluji ove zimske idile u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti, ja sam bijela zvijezdica na latici božićne ruže, kristalna ogrlica oko njenog vrata, dio zimske čarolije u ovom čudesnom vrtu koji se širi pred oknima moje duše.
U ovom trenutku spoznaje čarolije u meni se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same, u oluji zimskih ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se sve naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je pozornica života, čarobna građevina izrasla iz sna i postala čuvarica čarolije moga drevnog sna.
Veliki stvoritelj arhitekture te čarolije je Vrijeme, VRIJEME pisano velikim slovima. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uranjam u oluju zimskih ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju čaroliju, da sam čuvarica božićne bajke o rađanju ljubavi.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz čarolije zime, iz bajke o oluji bijelih ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju samo lijepa sijećanja.Zatvorih vrijeme u srce, zatvorih, tog stražara najljepših osjećanja, u čaroliju bijelih pupoljaka jer tu ga osjećam svakim njegovim treptajem, osjećam ga olujom pahuljica bijelih nebeskih cvijetova i čarolijom božićne bajke u kojoj sretoh čuvaricu čarolije zimskoga sna iz kojeg ću se sigurno probuditi u oluji majskih ruža i postati sama čuvarica vječnog sna o ljepoti i lakoći postojanja.

"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."

Prohujalo je vrijeme, zima, proljeće, ljeto. Ljubav je u nama i oko nas rasla čarolijom vremana i presvlačila svoje odore. Bila je jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati,

"pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak."
"Želim ga popraviti."
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san."
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"

Dva bijela goluba su gugučući sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa da vidim anđele iz mojih djetinjih snova i da čujem njihov glas koji nas poziva u novi san. Sjetih se mog ljubičastog pisma.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "

Odgovor na to pismo je bio, sanjaj ljubičasto, odrasti, sazrij u ljubavi, živi ljubav, ali nemoj nikada izgubiti dijete u sebi. Počela sam sanjati ljubičasti san i živjeti ljubav.