Ušavši misaono u novi svijet, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom.
Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
No, u ovom novom svijetu ja se ponovo susrećem i sa starim obrascima, sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju.
Dok smo sami nesavršeni nismo u stanju misliti savršeno. Ali savršenstvo postoji i ono je skriveno u tajnovitom početku sna. Misao koja se brzinom svjetlosti počela širiti iz tog izvora se na svom dugogodišnjem putu do čovjeka prilagođavala, mjenjala oblike, reproducirala i postajala jeftina kopija njenog savršenog početnog oblika. Najslobodnija od svega što se iz tog izvora razvilo, misao još uvijek dominira čovjekovom spoznajom. Nekada obučena u haljine sna, obavijena mrenom tuge, raspjevana melodijom sreće ona sumnja i čezne za početkom, traži dokaze svog postojanja, mjenja oblike svog pokazivanja, stvara trenutke i traje već milionima godina.
Pokušavam zaustavti misao u trenutku i bez znanja, sjećanja i vjerovanja osjetiti i spoznati što se u njemu događa. Vidim moje filozofsko ja u središtu ovog trenutka, misao zaustavljena u svoj njenoj ljepoti postaje moja ideja o vječnosti. Uspjela sam isušiti rijeku sjećanja i trenutak postaje uistinu izvor spoznaje.
Vidim se u zrcalu vremena i postajem ona mala ćelija iz koje sam se razvila. Osjećam pucanje opne i jedan dio mog ja se odvaja, ja ostajem ponovo sama u novo nastaloj opni, ponovno pucanje i ponovno odvajanje i ponovno zatvaranje opne. "Ja", još jednom "ja", pa još jednom, sve više mojih "ja" treperi svako u svom trenutku. Vidim nastajanje vremena i kolonu trenutaka kako se kotrljaju prema ničemu i ni jedno moje "ja" nezna kuda druga odlaze. Kolona putuje, nižu se trenutci u nedogled. Trenutak postaje vječnost, beskonačna rijeka bez izvora i ušća. U kristalno jasnoj slici trenutka se zrcali na tisuću mogućnosti od kojih samo jedna jedina može biti ostvarena, ali se istodobno više nikada nemože ponoviti. Ostale mogućnosti u tom trenu postaju nemogućnosti. Kako se u toj gomili skrivenih istina odlučiti za pravu i trenutak pretvoriti u život. U beskrajnoj koloni moga vremena, koračaju moja sva "ja" i odabiru mogućnosti bez međusobnog dogovora.
Kocka je pala i ja stojim na pozornici života pod reflektorima svakodnevice i igram premijeru trenutka. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu moje svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetla sna. Isprepletene moje misli i osjećaji, blješte pod reflektorima i podsjećaju me na labirint. To je moj misaono osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte, u kojem se krije i tajna, da bih se mogla uistinu vratiti u život.
Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih i čini mi se da sam ušla u polje puno krijesnica.
Šapnuh viziji: Razgrnuo si tminu, pomiješao je s poezijom kapi, stvorio kolajnu i poveo me u svijet iza zrcala svijesti. Tu uronih u san, nedosanjan ali moj. Čuvarica Lunina hrama, boginja mjesečeva sjaja zatitra tajnim kodom izričaja. Zaustavi si me na rubu bezdana, nisi dozvolio da mi bezdan uzvrati pogled. tišina nietzschenaske istinae. U tvojim očima mjesec, bilo je zapisano u mojim zvijezdama. Nisi tražio ništa, samo šapnuo, pronašli smo se na putevima obilježenim krijesnicama... sjetih se jedne davne noći... Uronih u dubine iz zrcala zbilje, u ljubičasti san, moj i tvoj. U njemu se oglda istina o tebi i men i snu. Ljubičastom, prepunom mirnih nemira, naših.
Ljubav, peta protega u meni zaigra svoj do tog trena nečujni ples, moja sva ja se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima. Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme. Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom slika. Zatvorih oči i pomislih. U kojem li ću se vremenu zaustaviti?
"Tvoju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima te je priroda obdarila?" upita me jedan trenutak dok sam stajala za druge, nevidljiva podno velike planine.
"To miriše cvijeće koje je u proljeće počelo krasiti planinu." progovori moje "Ja" umjesto mene.
"To nije moj glas." suprostavi se moja misao.
"To je glas iz legende koju si kao djete slušala i zaboravila."
"Tko si ti?"
"Tvoja uspavana svijest, želim ti ispričati jednu lijepu ljubavnu priču. U zrcalu vremena ćeš vidjeti nastajanje pete protege." glas je dolazio iz svih uglova trenutka. Zrcalo je blještalo Ivanjskim vatrama i krijesnicama. Uz vatru su sjedili mladić očiju boje sna i odrastao muškarac kojem nisam vidjela lice.
"Jedne ovakve noći osjetit ćeš ljubav u ovom mirisu i ubrat ćeš cvijet za neku djevojku duge plave kose." muškarčev glas mi se ućini poznat.
"I očiju boje meda." nastavi mladić
"Jedne ovakve noći u vremenu kada sam izrastao u mladića sretoh, gizdavo urešenu, čednu vilu koja me upita:
"Zašto mišlju tumaraš tako beskorisno i uzaludno dok ti svu svoju misao ljubavna muka uznosi i nuka na pjevanje?"
"Svijeća se ne pali pod posudom nego na svjećnjaku da svijetli svima." mladić nastavi misao.
"Ti već čitaš "Planine""
"U njima susrećem vile koje onda noćima sanjam."
Plameni jezici su se dizali k nebu i sljubljivali sa zvijezdama. Osjećao se miris loze koja je izgarala. Mjesec se kupao u obližnjem izvoru. Iz mraka izađe sedam prekrasnih djevojaka kose okićene Ivanjskim cvijećem.
"To su Ladarice, sedam zvijezda sa zimskog neba, sedam Perunovih kčeri." pomislih zadivljena prizorom.
Jedna od njih priđe izvoru i nakvasi svoj vjenčić i pruži ga muškarcu bez lica. On joj stavi vjenčić na glavu i pruži joj ruku. Držeći se za ruke oni krenuše ka vatri i nošeni nekom čudesnom energijom, preskočiše plamene jezike i nestadoše u zvijezdama. Zadivljena sam gledala kako odlaze i u zadnjem trenu prepoznah u njima nonu i djeda, onakve kakve ih pamtim sa slika iz njihove mladosti.
Mladić očiju boje sna je promatrao taj prizor koji se iz godine u godinu odigravao pred njegovim očima, on mu se divio, ali ga nije razumjevao.
"Želim konačno otkriti otkriti tajnu sna Ivanjske noći." pomisli glasno
Odjednom, za druge nevidljiv, se pored njega spusti Pegaz s neznancem na leđima.
"Pođi sa mnom u ovu noć punu ljubavi." šapnu mu neznanac
"Kuda ćeš me odvesti?"
"U legendu o ljubavi."
"O njoj sam čitao u "Planinama", sretao sam je u "Tireni" i sanjao u noćima punog mjeseca."
"Pođi sa mnom na jezero istine na vrhu planine. Tamo ćeš otkriti tajnu sna ove noći."
"Danas je sunce dugačije sjalo, dan je bio dulji nego inače."
"Današnji dan je uvijek drugačiji. Sunce poigrava i skače na nebu, ono igra i pleše ljubavni ples. Danas se događaju čuda u koja ti, u dubini svoje duše, ipak vjeruješ."
Mladić se popne na krilatog konja. Poletjeli su u noć punu zvjezdanog sjaja. Vrh planine je blještao nekim čudnim svjetlom, kao da se usred tame sunce zaustavilo na tom malom djeliću beskraja.
Sletješe na plato ispod samog vrha. U jezeru se zrcalilo nebo. Mladić zadivljeno siđe s Pegaza i nađe se na tepihu od zlaćanih iskrica.
"Ovo je vilinska radionica." pomisli sretno.
Pred njim se otvorio svijet o kojem su pisci pisali, a on žedno upijao sve napisano. Napustio je utihnuli svijet noći u ušao u stvarnost njegova porijekla. Vile, koje su sličile na njegovog anđela čuvara, su radile pjevajući dobro poznatu simfoniju njegova sna.
One ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Ispred njegovih očiju se raspliću grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sjećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve, na šta padne, čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Sunce koje je sinoć umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
"Ovdje se rađa svaki novi dan. Ovdje se susreću gorske i morske vile, njima se pridružuju Ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna." pomisli zadivljen trenutkom istine.
"Ovo je jedina noć u kojoj smrtnici mogu prisustvovati rađanju dana." začu glas istine
"Ali samo oni koji u sebi uistinu osjećaju ljubav."
"Pođi do jezera." šapnu mu vjetar. Mladić se okrenu prema glasu, Pegaza više nije bilo. On krenu svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili muškarac i žena. Mladić sjede do njih.
"Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi."
"Kako si stigao do jezera?" upita ga muškarac
"Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste."
"Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se uspeo na planinu?"
"Doletio sam."
"Kao Dedalus?"
"Ne, doveo me krilati konj."
"On je stvorio ovo jezero, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove."
"Ti misliš da ovo nije san Ivanjske noći."
"Oni koji su pisali o njoj nisu nikada bili na jezeru."
"Kako si ti stigao do vrha planine?"mladićev glas je odavao nesigurnost
"Doletio sam na krilima sna, dovela me moja dobra vila." smješeći se odgovori muškarac grleći Ladaricu.
Iznenada se pored njih pojavi djevojka duge plave kose, očiju boje meda.
"Čekam te već stoljećima." reče sjedajući pored mladića
"Mi smo se već jednom sreli." mladić osjeti neko čudno uzbuđenje u svojim mislima
"To je bio samo trenutak iz kojeg izrastaju dimenzije u kojima postojimo, ti u svom, a ja svom snu. Čekala sam da odrasteš da ti mogu ispričati istinu našeg zajedništva."
"Tko si ti uistinu?"
"Bijela golubica koja bdije nad tvojim snovima."
"Kako ti je ime?"
"Ti mi moraš dati ime."šapnu djevojka.
"Zar ti nisi vila jutrenja?" mladić se prisjeti bijele golubice, koja se u njegovim snovima pretvarala u vilu pri svitanjima na hridi iznad mora.
"Nekada sam bila Zorica, volio me mladi kralj Ljiljanko, a i ja sam bila zaljubljena u njega. Bila sam obična pastirica i naša ljubav je bila zabranjena. Rastaviše nas, ali naša srca su zamjenila mjesta. Njegovo je prešlo k meni, a moje otišlo s njim. Neizdržavši rastanak moje srce u njemu je puklo i on umire zbog moje ljubavi. Dane sam provodila na njegovom grobu i plakala. Bogovi se smilovaše i pretvoriše ga u cvijet koji sam ja svojim suzama zaljevala. Tada sam prestala biti Zorica i postala Vodica koja održava san."
"To je priča iz "Planina"." mladić joj odgovori već pomalo nestrpljiv.
"To je jedna od priča našeg sjedinjenja. Ova noć je prvijenac našeg susreta izvan onog već napisanog."
"Čije srce sada nosiš u grudima?"
"Ja nemam više srca, ja sam vila ljubavi."
"Ako ti ja poklonim svoje, hoćeš li onda postati uistinu djevojka duge plave kose i očiju boje meda?"
Muškarac ih je mirno slušao naslonjen na rame Ladarice.
"Reci nam dobra vilo kuda si sve putovala da bi noćas stigla do nas?" upita je tiho kao da sanja i da preduhitri njen odgovor.
"Preko brda i nizina, preko vatre, preko vode, preko šuma i planina, preko trnja koje bode, brže hrlim svud po svijetu nego mjesec u svom letu."
"Opet govoriš već napisano i onda je ovo ipak san Ivanjske noći." mladić prekinu njeno deklamiranje.
"Htjela ti je reći da te traži već godinama." reče mu tiho muškarac.
Veliko svijetlo prekinu njihov razgovor. Iz vedrog neba zagrmi nad planinom. Perun i Perunika se spustiše među njih.
Ladarice prestadoše plesati, vile prestadoše lijevati zlato sunca, nakovanj utihnu, iskrice se zlaćane ugasiše.
"Dobro došao u moje carstvo smrtniče" Perun pozdravi mladića "Što te je dovelo k meni? Znatiželja ili pokajanje?"
"Došao sam odživjeti san Ivanjske noći." odgovori mladić
"Kako se zoveš mladiću?"
"Ljiljanko."slaga mladić
"To je bio mladi kralj koji je umro zbog ljubavi."
"Nazvali su me po njemu."
"Ljiljanko je lijepo ime." progovori Perunika
"Mladić nosi u srcu znamenje sna i ljubavi." muškarčeva misao posta simfonija i Ladarice ponovo zaplesaše, a vile nastaviše liti zlato sunca za sutrašnji dan.
Perun sjede pored mladića.
"Ti si jedini smrtnik koji je uspjeo ući u moje carstvo."
"Pa i ovaj muškarac ulazi već godinama u ovoj noći u Panteon"
"On ne ulazi kao muškarac nego kao sanjar."
"Ne razumijem razliku."
"Zar stvarno vjeruješ da bi se Ladarica zaljubila u običnog smrtnika?"
"Ali ona isto tako dolazi godinama kada se Ivanjske vatre zapale."
"Kada si bio mali dječak uspio si nacrtati svog anđela čuvara i znao si tko je on. Tvoj crtež slići na djevojku duge plave kose očiju boje meda."
Mladić od iznenađenja nije uspio progovoriti. Osjetio je da se događa nešto čudno, nešto neobjašnjivo, ali toliko stvarno da mu je uzburkavalo krv i uskovitlavalo misli.
Perun nastavi:
"Sada si na pragu zrelosti, sada si u stanju sam odrediti svoj put u budućnost. Kada se vratiš kući pogledaj zaboravljeni crtež u mapi koju si pospremio sa svojim igračkama na tavan. Na njemu ćeš prepoznati djevojku koju sada u svojim mladičkim snovima sanjaš. Reci mi koju knjigu si u djetinjstvu najviše volio?"
"Mali princ"
"Zašto?"
"Zbog planete na kojoj sunce ne zalazi."
"I.............?"
"Onda sam počeo čitati "Planine" i spoznao da je ta planeta svugdje gdje vlada ljubav."
"Pronašao si Arkadiju u sebi."
"Bez muškarca, vašega sanjara, nikada nebih krenuo na to putovanje."prizna mladić
Perun i Perunika se nasmiješiše njegovoj iskrenosti. Nisu više govorili ali se iz njihovog osmijeha osjetilo da su zadovoljni ovom noći i energijom koja se širila s vrha planine. Ljubav je ponovo tu, ta davno prikrivena protega se vratila na planetu. S osmjehom na licu oni nestadoše uz bljesak neba i grmljavinu koja je ovaj puta bila slična tonovima mladićevog sna. Izljeveno sunčano zlato zasja iznad planine, mladić opra lice na izvoru. Krilati konj ponovo sleti na zlaćani tepih i ponese mladića u novi dan.
Vatre su još tinjale na proplanku s kojeg je krenuo u ovu noć.
Vrativši se kući mladić ode na tavan i potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješiše oči boje meda.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na tavanskom prozoru zaguguće bijela golubica.
"Dobro ti jutro i oprosti mi. Danas sam zbog sna zakasnio na svitanje." reče mladić uzbuđeno.
Kao da ga je razumjela, golubica sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim sivim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjmenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je djevojčica moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš, noću izljeveno, zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona tvojih praotaca, čuješ njihov smijeh s početka sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka."
"Nekada mi se čini da čujem zvukove koji dolaze s vrha planine, ali to nije samo pjesma vila, nisu samo udarci nakovnja koji stvara zvjezdanu prašinu, nije Perunov glas. Kada sjedim sam na obali mora s neba se k meni spušta muzika koju nemogu opisati riječima, ne mogu je odsvirati na gitari, ne mogu je odpjevati."
Mladić se zamisli. Sjetio se laži koju je rekao Perunu.
"Slagao sam da se zovem Ljiljanko."
"U dubini srca si ti mladi kralj koji je umro zbog ljubavi. Ti vjeruješ u Panteon na vrhu planine, vjeruješ u Perunovu snagu i zabranu ljubavi između smrtnika i ljepotica noći. Želiš da vila koju svitanjem dočekuješ, postane pastirica s kojom ćeš krenuti u planinu vodeći za sobom stado. Dragi moj mladiću ti imaš bezbroj imena i sva se spajaju u jednu jedinu riječ, a to je ljubav."
"Jeli to što osjećam stvarno ljubav?"
"U slatkom cvrkutu ptica među lišćem dok jeka među borovima odgovara dolcem, urešena u svemu, vila dolazi k tebi, vlasi kao zrak sunčani, a očiju ljubavnih, lica rumena kao ružica, a izgleda blažena kao u božice." odgovori mu golubica
Mladić se nasmješi.
"To su Zoranove riječi iz "Planina", njegova pjesma o ljubavi."
"Kreni jednog svitanja u planinu, slušaj što govore ptice, što šapuće cvijeće, medvjedi će ti pokazivati put, vjeverice će te hraniti, orlovi će se skrivati pred tobom, lišće će ti biti postelja, noć će te skrivati od vukova, jutro će te milovati zorom, a sunce nositi preko provalija."
"Što ću sam u planini?"
"Kreni sutra u svitanje i vidjet ćeš da nećeš biti sam."
"Moram još jednom vidjeti oči boje meda i osjetiti još jednom u tijelu ono tek rođeno uzbuđenje, koje nazvah ljubav."
Na putu uz obronke planine su se odjednom uspinjali mladić očiju boje sna i pastirica, a isperd njih se bjelilo stado bijelih jaganjaca.
Glasovi utihnuše, u zrcalu vremena vidjeh Ljubav i osjetih kako se njeno tijelo pretvara u valove i ćestice koje se počeše širiti trenutkom. Trenutak je trajao još uvijek i ja spoznah da ga ja svojim postojanjem u njemu produljujem u vječnost, pretvarajući ga u osjećajno misaoni labirint. Ljubav očiju boje sna, ta peta protega koju otkrih u sebi, se skrivala u njegovom središtu. Neotkrivena i nepripitomljena neman, koja je ponekad proždirala moje misli, postade pitoma ljepotica ovog trenutka. Pozvah je da se samnom vrati u život, ali tada shvatih da se iz labirinta ne izlazi jednostavno.
Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući. Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog centra. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ljubav mi se smješila iz njegovog središta i pružajući ruke osvijetli put kojim moram krenuti. Tisućljeća, skupljena u moj sretni trenutak, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena.
"Tvoju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima te je priroda obdarila?" upita me jedan trenutak dok sam stajala za druge, nevidljiva podno velike planine.
"To miriše cvijeće koje je u proljeće počelo krasiti planinu." progovori moje "Ja" umjesto mene.
"To nije moj glas." suprostavi se moja misao.
"To je glas iz legende koju si kao djete slušala i zaboravila."
"Tko si ti?"
"Tvoja uspavana svijest, želim ti ispričati jednu lijepu ljubavnu priču. U zrcalu vremena ćeš vidjeti nastajanje pete protege." glas je dolazio iz svih uglova trenutka. Zrcalo je blještalo Ivanjskim vatrama i krijesnicama. Uz vatru su sjedili mladić očiju boje sna i odrastao muškarac kojem nisam vidjela lice.
"Jedne ovakve noći osjetit ćeš ljubav u ovom mirisu i ubrat ćeš cvijet za neku djevojku duge plave kose." muškarčev glas mi se ućini poznat.
"I očiju boje meda." nastavi mladić
"Jedne ovakve noći u vremenu kada sam izrastao u mladića sretoh, gizdavo urešenu, čednu vilu koja me upita:
"Zašto mišlju tumaraš tako beskorisno i uzaludno dok ti svu svoju misao ljubavna muka uznosi i nuka na pjevanje?"
"Svijeća se ne pali pod posudom nego na svjećnjaku da svijetli svima." mladić nastavi misao.
"Ti već čitaš "Planine""
"U njima susrećem vile koje onda noćima sanjam."
Plameni jezici su se dizali k nebu i sljubljivali sa zvijezdama. Osjećao se miris loze koja je izgarala. Mjesec se kupao u obližnjem izvoru. Iz mraka izađe sedam prekrasnih djevojaka kose okićene Ivanjskim cvijećem.
"To su Ladarice, sedam zvijezda sa zimskog neba, sedam Perunovih kčeri." pomislih zadivljena prizorom.
Jedna od njih priđe izvoru i nakvasi svoj vjenčić i pruži ga muškarcu bez lica. On joj stavi vjenčić na glavu i pruži joj ruku. Držeći se za ruke oni krenuše ka vatri i nošeni nekom čudesnom energijom, preskočiše plamene jezike i nestadoše u zvijezdama. Zadivljena sam gledala kako odlaze i u zadnjem trenu prepoznah u njima nonu i djeda, onakve kakve ih pamtim sa slika iz njihove mladosti.
Mladić očiju boje sna je promatrao taj prizor koji se iz godine u godinu odigravao pred njegovim očima, on mu se divio, ali ga nije razumjevao.
"Želim konačno otkriti otkriti tajnu sna Ivanjske noći." pomisli glasno
Odjednom, za druge nevidljiv, se pored njega spusti Pegaz s neznancem na leđima.
"Pođi sa mnom u ovu noć punu ljubavi." šapnu mu neznanac
"Kuda ćeš me odvesti?"
"U legendu o ljubavi."
"O njoj sam čitao u "Planinama", sretao sam je u "Tireni" i sanjao u noćima punog mjeseca."
"Pođi sa mnom na jezero istine na vrhu planine. Tamo ćeš otkriti tajnu sna ove noći."
"Danas je sunce dugačije sjalo, dan je bio dulji nego inače."
"Današnji dan je uvijek drugačiji. Sunce poigrava i skače na nebu, ono igra i pleše ljubavni ples. Danas se događaju čuda u koja ti, u dubini svoje duše, ipak vjeruješ."
Mladić se popne na krilatog konja. Poletjeli su u noć punu zvjezdanog sjaja. Vrh planine je blještao nekim čudnim svjetlom, kao da se usred tame sunce zaustavilo na tom malom djeliću beskraja.
Sletješe na plato ispod samog vrha. U jezeru se zrcalilo nebo. Mladić zadivljeno siđe s Pegaza i nađe se na tepihu od zlaćanih iskrica.
"Ovo je vilinska radionica." pomisli sretno.
Pred njim se otvorio svijet o kojem su pisci pisali, a on žedno upijao sve napisano. Napustio je utihnuli svijet noći u ušao u stvarnost njegova porijekla. Vile, koje su sličile na njegovog anđela čuvara, su radile pjevajući dobro poznatu simfoniju njegova sna.
One ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, potmuli zvuci zvuče britko i oštro, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice zvezda. Ispred njegovih očiju se raspliću grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sjećanja na davne i buduće snove. Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve, na šta padne, čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći. Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Sunce koje je sinoć umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
"Ovdje se rađa svaki novi dan. Ovdje se susreću gorske i morske vile, njima se pridružuju Ladarice osvjetljavajući noć, mjesec i sunce se tajno sjedinjuju u ljepotu sna." pomisli zadivljen trenutkom istine.
"Ovo je jedina noć u kojoj smrtnici mogu prisustvovati rađanju dana." začu glas istine
"Ali samo oni koji u sebi uistinu osjećaju ljubav."
"Pođi do jezera." šapnu mu vjetar. Mladić se okrenu prema glasu, Pegaza više nije bilo. On krenu svjetlećim tepihom ka vodi u kojoj su se neke od vila kupale. Na obali jezera su zagrljeni sjedili muškarac i žena. Mladić sjede do njih.
"Ovo je sigurno samo san iz kojeg ću se u svitanje probuditi."
"Kako si stigao do jezera?" upita ga muškarac
"Ovo je jezero koje vile svaku noć čiste."
"Ispod jezera je izvor tvog i mog nadahnuća. Kako si se uspeo na planinu?"
"Doletio sam."
"Kao Dedalus?"
"Ne, doveo me krilati konj."
"On je stvorio ovo jezero, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove."
"Ti misliš da ovo nije san Ivanjske noći."
"Oni koji su pisali o njoj nisu nikada bili na jezeru."
"Kako si ti stigao do vrha planine?"mladićev glas je odavao nesigurnost
"Doletio sam na krilima sna, dovela me moja dobra vila." smješeći se odgovori muškarac grleći Ladaricu.
Iznenada se pored njih pojavi djevojka duge plave kose, očiju boje meda.
"Čekam te već stoljećima." reče sjedajući pored mladića
"Mi smo se već jednom sreli." mladić osjeti neko čudno uzbuđenje u svojim mislima
"To je bio samo trenutak iz kojeg izrastaju dimenzije u kojima postojimo, ti u svom, a ja svom snu. Čekala sam da odrasteš da ti mogu ispričati istinu našeg zajedništva."
"Tko si ti uistinu?"
"Bijela golubica koja bdije nad tvojim snovima."
"Kako ti je ime?"
"Ti mi moraš dati ime."šapnu djevojka.
"Zar ti nisi vila jutrenja?" mladić se prisjeti bijele golubice, koja se u njegovim snovima pretvarala u vilu pri svitanjima na hridi iznad mora.
"Nekada sam bila Zorica, volio me mladi kralj Ljiljanko, a i ja sam bila zaljubljena u njega. Bila sam obična pastirica i naša ljubav je bila zabranjena. Rastaviše nas, ali naša srca su zamjenila mjesta. Njegovo je prešlo k meni, a moje otišlo s njim. Neizdržavši rastanak moje srce u njemu je puklo i on umire zbog moje ljubavi. Dane sam provodila na njegovom grobu i plakala. Bogovi se smilovaše i pretvoriše ga u cvijet koji sam ja svojim suzama zaljevala. Tada sam prestala biti Zorica i postala Vodica koja održava san."
"To je priča iz "Planina"." mladić joj odgovori već pomalo nestrpljiv.
"To je jedna od priča našeg sjedinjenja. Ova noć je prvijenac našeg susreta izvan onog već napisanog."
"Čije srce sada nosiš u grudima?"
"Ja nemam više srca, ja sam vila ljubavi."
"Ako ti ja poklonim svoje, hoćeš li onda postati uistinu djevojka duge plave kose i očiju boje meda?"
Muškarac ih je mirno slušao naslonjen na rame Ladarice.
"Reci nam dobra vilo kuda si sve putovala da bi noćas stigla do nas?" upita je tiho kao da sanja i da preduhitri njen odgovor.
"Preko brda i nizina, preko vatre, preko vode, preko šuma i planina, preko trnja koje bode, brže hrlim svud po svijetu nego mjesec u svom letu."
"Opet govoriš već napisano i onda je ovo ipak san Ivanjske noći." mladić prekinu njeno deklamiranje.
"Htjela ti je reći da te traži već godinama." reče mu tiho muškarac.
Veliko svijetlo prekinu njihov razgovor. Iz vedrog neba zagrmi nad planinom. Perun i Perunika se spustiše među njih.
Ladarice prestadoše plesati, vile prestadoše lijevati zlato sunca, nakovanj utihnu, iskrice se zlaćane ugasiše.
"Dobro došao u moje carstvo smrtniče" Perun pozdravi mladića "Što te je dovelo k meni? Znatiželja ili pokajanje?"
"Došao sam odživjeti san Ivanjske noći." odgovori mladić
"Kako se zoveš mladiću?"
"Ljiljanko."slaga mladić
"To je bio mladi kralj koji je umro zbog ljubavi."
"Nazvali su me po njemu."
"Ljiljanko je lijepo ime." progovori Perunika
"Mladić nosi u srcu znamenje sna i ljubavi." muškarčeva misao posta simfonija i Ladarice ponovo zaplesaše, a vile nastaviše liti zlato sunca za sutrašnji dan.
Perun sjede pored mladića.
"Ti si jedini smrtnik koji je uspjeo ući u moje carstvo."
"Pa i ovaj muškarac ulazi već godinama u ovoj noći u Panteon"
"On ne ulazi kao muškarac nego kao sanjar."
"Ne razumijem razliku."
"Zar stvarno vjeruješ da bi se Ladarica zaljubila u običnog smrtnika?"
"Ali ona isto tako dolazi godinama kada se Ivanjske vatre zapale."
"Kada si bio mali dječak uspio si nacrtati svog anđela čuvara i znao si tko je on. Tvoj crtež slići na djevojku duge plave kose očiju boje meda."
Mladić od iznenađenja nije uspio progovoriti. Osjetio je da se događa nešto čudno, nešto neobjašnjivo, ali toliko stvarno da mu je uzburkavalo krv i uskovitlavalo misli.
Perun nastavi:
"Sada si na pragu zrelosti, sada si u stanju sam odrediti svoj put u budućnost. Kada se vratiš kući pogledaj zaboravljeni crtež u mapi koju si pospremio sa svojim igračkama na tavan. Na njemu ćeš prepoznati djevojku koju sada u svojim mladičkim snovima sanjaš. Reci mi koju knjigu si u djetinjstvu najviše volio?"
"Mali princ"
"Zašto?"
"Zbog planete na kojoj sunce ne zalazi."
"I.............?"
"Onda sam počeo čitati "Planine" i spoznao da je ta planeta svugdje gdje vlada ljubav."
"Pronašao si Arkadiju u sebi."
"Bez muškarca, vašega sanjara, nikada nebih krenuo na to putovanje."prizna mladić
Perun i Perunika se nasmiješiše njegovoj iskrenosti. Nisu više govorili ali se iz njihovog osmijeha osjetilo da su zadovoljni ovom noći i energijom koja se širila s vrha planine. Ljubav je ponovo tu, ta davno prikrivena protega se vratila na planetu. S osmjehom na licu oni nestadoše uz bljesak neba i grmljavinu koja je ovaj puta bila slična tonovima mladićevog sna. Izljeveno sunčano zlato zasja iznad planine, mladić opra lice na izvoru. Krilati konj ponovo sleti na zlaćani tepih i ponese mladića u novi dan.
Vatre su još tinjale na proplanku s kojeg je krenuo u ovu noć.
Vrativši se kući mladić ode na tavan i potraži već skoro zaboravljeni crtež. Sa požutjelog papira mu se nasmješiše oči boje meda.
"Ovo nisam ja nacrtao." pomisli s nevjericom.
Na tavanskom prozoru zaguguće bijela golubica.
"Dobro ti jutro i oprosti mi. Danas sam zbog sna zakasnio na svitanje." reče mladić uzbuđeno.
Kao da ga je razumjela, golubica sletje na njegovu ispruženu ruku i pogleda ga svojim sivim očima. U kljunu je držala cvijet plavkaste boje. Iz latica se na njegov dlan prosu sjemenje.
"Legenda kaže da moram dotaknuti sjmenje paprati da bih razumio što mi želiš reći." sjećajući se majčinih priča pomisli mladić.
"Ti si nosio zaboravljeni crtež u svom srcu i on je rastao s tobom." odguguta golubica
"Znači da je djevojčica moj anđeo čuvar."
"Ona je tvoja misao, tvoja ljubav i tvoj san."
"Tko si ti?"
"Ja sam glas u vjetru, miris cvijeća i okus mora, tvoj san koji se u masliniku krije, tvoja misao što se jutrom rađa, tvoj život u odsjaju sunca i ljubav koja u tvom srcu tek tinja."
"Reci mi lijepa ptico tko sam ja?" uzdrhtano upita mladić još uvijek premlad da shvati snagu svog postojanja
"Ti čuješ rast trave i misao ptica, voliš trenutak i prosipaš, noću izljeveno, zlato sunca danom. Slušaš davno utopljena zvona tvojih praotaca, čuješ njihov smijeh s početka sna i služiš radoznalosti jutra. Buđenjem usmjeravaš vjetar da čun života stigne do sidrišta, sutonom pališ baklju duše da raspliće sve ordinate mraka."
"Nekada mi se čini da čujem zvukove koji dolaze s vrha planine, ali to nije samo pjesma vila, nisu samo udarci nakovnja koji stvara zvjezdanu prašinu, nije Perunov glas. Kada sjedim sam na obali mora s neba se k meni spušta muzika koju nemogu opisati riječima, ne mogu je odsvirati na gitari, ne mogu je odpjevati."
Mladić se zamisli. Sjetio se laži koju je rekao Perunu.
"Slagao sam da se zovem Ljiljanko."
"U dubini srca si ti mladi kralj koji je umro zbog ljubavi. Ti vjeruješ u Panteon na vrhu planine, vjeruješ u Perunovu snagu i zabranu ljubavi između smrtnika i ljepotica noći. Želiš da vila koju svitanjem dočekuješ, postane pastirica s kojom ćeš krenuti u planinu vodeći za sobom stado. Dragi moj mladiću ti imaš bezbroj imena i sva se spajaju u jednu jedinu riječ, a to je ljubav."
"Jeli to što osjećam stvarno ljubav?"
"U slatkom cvrkutu ptica među lišćem dok jeka među borovima odgovara dolcem, urešena u svemu, vila dolazi k tebi, vlasi kao zrak sunčani, a očiju ljubavnih, lica rumena kao ružica, a izgleda blažena kao u božice." odgovori mu golubica
Mladić se nasmješi.
"To su Zoranove riječi iz "Planina", njegova pjesma o ljubavi."
"Kreni jednog svitanja u planinu, slušaj što govore ptice, što šapuće cvijeće, medvjedi će ti pokazivati put, vjeverice će te hraniti, orlovi će se skrivati pred tobom, lišće će ti biti postelja, noć će te skrivati od vukova, jutro će te milovati zorom, a sunce nositi preko provalija."
"Što ću sam u planini?"
"Kreni sutra u svitanje i vidjet ćeš da nećeš biti sam."
"Moram još jednom vidjeti oči boje meda i osjetiti još jednom u tijelu ono tek rođeno uzbuđenje, koje nazvah ljubav."
Na putu uz obronke planine su se odjednom uspinjali mladić očiju boje sna i pastirica, a isperd njih se bjelilo stado bijelih jaganjaca.
Glasovi utihnuše, u zrcalu vremena vidjeh Ljubav i osjetih kako se njeno tijelo pretvara u valove i ćestice koje se počeše širiti trenutkom. Trenutak je trajao još uvijek i ja spoznah da ga ja svojim postojanjem u njemu produljujem u vječnost, pretvarajući ga u osjećajno misaoni labirint. Ljubav očiju boje sna, ta peta protega koju otkrih u sebi, se skrivala u njegovom središtu. Neotkrivena i nepripitomljena neman, koja je ponekad proždirala moje misli, postade pitoma ljepotica ovog trenutka. Pozvah je da se samnom vrati u život, ali tada shvatih da se iz labirinta ne izlazi jednostavno.
Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući. Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog centra. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ljubav mi se smješila iz njegovog središta i pružajući ruke osvijetli put kojim moram krenuti. Tisućljeća, skupljena u moj sretni trenutak, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena.
Prelazak mogućeg u trenutak
Vratih se ponovo u svijet nepromjenivosti postojanja. U svakodnevnom životu, pri odlukama bilo koje vrste, preda mnom stoje različite mogućnosti od kojih mogu odabrati jednu. One su tu i u trenutcima neodlučnosti one se međusobno ne isključuju. Kada se, stojeći pred otvorenim ormarom, odlučujem koju ću haljinu obući za večernji izlazak, pred mojim očima je više mogućnosti i ja dugo stojim neodlučna. Crna haljina je presvečana, bijela ne odgovara ovom godšnjem dobu, plava je preskromna, crvena preupadna. Onog trena kada odluka padne, ja obučem jednu od haljina i krenem, jedna mogućnost je postala stvarnost i time isključila sve druge iz igre. Za mene ne postoje dvije stvarnosti, one se jednostavno međusobno isključuju.
U mikrosvijetu je situacija ista. Zamišljam izlazak jednog elektrona na pozornicu svijetla. Dok ga još nema na svjetlećoj podlozi, elektron posjeduje samo mogućnosti, njegovo postojanje još uvijek nije stvarnost i on se može pojaviti na bilo kojem mjestu pozornice svijetla. U trenutku njegovog stupanja na scenu, na određenom mjestu pozornice, automatski su isključena sva druga mjesta njegovog mogućeg izlaženja. U tom trenu je elektron stupio u prostorvremensku dimenziju i postao stvaran dio pozornice svijetla.
Za razliku od stvarnosti, mogućnosti su bezvremeni i bezprostorni događaji. One se skrivaju u posebnim, apsolutnim mjestima i apsolutnom vremenu i tamo traju bez mog aktivnog sudjelovanja u njima. Kada razmišljam o haljini sama mogućnost odabira je još uvijek izvan mene, u nekom vanjskom prostoru i tuđem vremenu, ali kada se odlučim, mogućnost više nije mogućnost, nego postaje moja zbilja i dio mene. Suigra mogućnosti i zbilje je proces koji čini punoću mog trenutka. Sjedinjenje podsvjesti i svijesti budi u meni osjećaj osjećanja osjećaja.
Zbog tog saznanja ponekad mi se čini da moje tijelo zna više od onoga što ja znam, jer ono živi i osjeća moju svijest i podsvijest. Često nisam u stanju, tisuće činjenica koje čine moj život svagdašnjim, izraziti riječima, njih tek moram naučiti osjećati. Tu se ne radi o osjećajima straha, ljutnje, bjesa, bola ili srama, nego o puno dubljim i nikada izgovorenim emocijama koje su ostale bez pravog izraza, bezimena stanja moje svijesti koja nikada nisu prešla u osjećaje. Bezbroj mogućnosti su skrivene iza vrata podsvjesti, često začahurene u crnoj točki moje spoznaje, iz koje ponekad suklja, kao lava, neka nadnaravna sila i ždere moju životnu energiju i krade mi san.
Kadkada se ta točka krije u središtu misaonog labirinta, a ponekad se to nešto neotkriveno krije u središtu tijela, tamo gdje se nalazi zadnja točka zlatnog reza, točka prividnog smirenja. Vrativši se u stvarnost, slika vrata vremena je počela blijediti u mom sjećanju. Zatvorih oči još jednom i pokušah pored prekrasnog pastuha na vratima vremena zamisliti razlomljeno, moje tijelo i otkriti kratere koji se kriju u njemu. Stojim na granici između stvarnog i mogućeg, vidim kako moje tijelo uistinu postaje kristalna rešetka zaobljena pod zracima sunca koje prodiru u sve do sada skrivene kutove moje podsvijesti. Moje zvijezdano tijelo, uistinu poprimi lik boginje lova i zajaha na pastuhu. Vidim je upravo onakvu kakvu sam je kao mala djevojčica zamišljala, djevojka duge plave kose sa lukom i strijelama na ramenu. Misaoni dio moga uma je ostao u meni, osjećam njegove titraje i njegovu nesigurnost u ovom još nedovoljno objašnjenom stanju.
"Što sada osjećaš?" začuh Dianin glas.
"Strah." odgovara moja misao.
"To je paušalni izraz za osjećaj kojem još uvijek nisi uspjela dati ime. Čega se bojiš?" Diana je bila uporna.
"Istine koja se krije u podsvijesti." misao se zaustavila pred jednim neosvjetljenim dijelom kristalne rešetke.
"To nije strah, to je osjećanje za tebe još nedifiniranog osjećaja. Opiši mi ono što je u tebi izazvala sama riječ istina."
"Ne znam to opisati, nemam riječi za to. Ti si moju riječ strah odmah pobila."
"To je zadatak koji moraš riješiti da bi mogla dalje živjeti. Nauči osjetiti i izraziti taj osjećaj." Dianin glas koji sam slušala mojim unutarnjim ušima je prešao u zapovjed.
"Za to još uvijek nisam pronašla riječi." misao prizna moje neznanje.
"Ti si sigurna da posjeduješ svijest o pokretu i da osjećaš njegovo nastajanje u sebi. Osjećaš li uistinu njegov početak? Spoznaješ li trenutak kada počne suigra mogućeg i stvarnog pokreta?" Dianin glas je postajao blaži.
Osjetih neku novu energiju u sebi i nesigurnost u osjećaju za pokret.
"Time se bavim već godinama."
"Onda mi opiši osjećaj osjećanja osjećaja za pokret."
Zamislih pokret moje desne ruke pri pijenju prve jutarnje kave. Pokušah svojim unutarnjim očima vidjeti trag spirale iz koje proizlazi pokret, spoznati njen početak, točku obrtanja i njen kraj.
"Tvoja desna ruka je ukočena" Dianin glas je odavao moju nesigurnost.
Ponovih pokret, Diana je šutjela. Ponavljala sam misaoni pokret nekoliko puta. Tišina me počela smetati pa se suprostavih.
"Moja ruka je opuštena."
"Jesi li sigurna?"
"Ti si me navela na misao o njoj. Počela sam spoznavati rutinski pokret. Prešutno sam usredotočila pažnju na pokret o kojem godinama nisam razmišljala. Osjetila sam da je moja ruka opuštena."
"To ti kaže tvoje tijelo, ali ti još uvijek nisi osjetila gdje je počeo pokret tvoje ruke?" Diana je bila uporna.
"Ja sam spoznala tu opuštenost. To je osjećanje osjećaja, svijest o pokretu. Ja, moje tijelo i moj utjelovljeni um, tek sjedinjeni, možemo skrivene mogućnosti pretvarati u zbilju postojanja." odgovori ono uvijek samo misaono u meni.
"Osjećanje osjećaja je ono prešućeno, ali samo po sebi razumljivo. Tijelo poznaje ono prešutno, tijelo osjeća i reagira, tvoje tijelo zna više od tebe."
"To nije potpuna istina, mozak utjelovljen u umu zna još više od tijela. On je tvornica koja to prešutno razjašnjava i predaje tijelu kao napetost mišića, križobolju, glavobolju ili migrenu, on je veza između tijela i uma." pobuni se moj misaoni um
"Jednostavnije je osmisliti pokret nego crnu točku u tvom misaono- osjećajnom labirintu. Pokret je stvaran, skoro opipljiv i u svakom slučaju u konačnici vidljiv, a ti si imala problema da ga uistinu spoznaš. Neobjašnjeni strahovi, depresivna stanja, vječna tuga, zaboravljena ljubav, prešućena stanja se kriju u crnoj točki i žderu tvoje mogućnosti."
"Uvedi me u još neosvijetljenu točku mog misaono- osjećajnog labirinta." zamolih boginju.
"Osjećanje osjećaja nije napor nego sjedinjenje svih tvoji ustrojstava u cjelinu koja je nedjeljiva od pokreta, prostora i vremena. Ti stojiš još jednom tu na vratima vremena i jedino ti možeš ući u najintimniji dio svog istinskog pokreta."
"Što misliš kada kažeš Ti?"
"Mislim na onu mladu ženu koja je spoznala da posjeduje zvjezdano tijelo, na onu istu koja je budeći se iz komatoznog stanja zatvorila svoj emotivni um u crnu točku svog kristalnog labirinta. Jedino ona može ponovo prodrijeti u taj dio sebe i osloboditi tamo zatomljenu energiju svog istinskog postojanja, prepoznati svoje mogućnosti i onda ih svojim misaonim umom pretvarati u trenutke istine."
"Ta mlada žena je već osjetila zrcaljenje vremena i petu protegu u sebi." pokušah se obraniti
"Da, ona je to spoznala u misaonom djelu svoje svijesti, ali se još uvijek nije oslobodila onog psa čuvara na vratima podsvijesti. Duboko u sebi ona još uvijek nosi osjećaj straha koji u svakodnevnom životu nedozvoljava ljubavi da zaigra svoj anđeoski ples njenim tijelom. Ti draga moja još uvijek samo sanjaš, a ne živiš ljubav. Tvoj anđeo čuvar je u tvojim snovima budan, a u svakodnevici dok on sniva u tebi se budi pas čuvar koji propušta samo ono misaono do tvoje svijesti."
"Tog psa o kojem govoriš još nisam srela u snovima. Zašto se anđeo čuvar pretvara u psa čuvara podsvijesti i mojih nespoznatih emocija?"
"On stoji na ulazu u labirint, sam ne ulazi u njega, ali ni tebi ne dozvoljava pristup. Zar ti se ponekad u snovima ne pričinja da čuješ njegov plač?"
"To je sigurno onda kada se budim prestrašena i oznojena. ali to mi se uistinu događa rijetko. Moji snovi su lijepi." rekoh pobjedonosno.
"Ali postoji jedan san poslije kojeg se pitaš koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj moj jedini? Što onda sanjaš?"
"Sanjam i vidim tugu, zapletenu u ruho godina, vidim more i nad njim suze i maglu sjećanja, a tišinu sna razbija plač anđela. Ljubav ostaje uvijek skrivena u kristalnom labirintu i ja se budim neosvjetlivši joj put ka izlazu." priznadoh istinu koju sam svjesno zaboravljala i nastavih dalje razmišljati.
"Nalazim se na raskrižju povijesti koja se ispred mene prostire kao dugačka cesta. Odlučujem se i svakog trenutka krećem u neku novu budućnost. Taj scenario mog života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju moje različite sudbine.
Po tome ja sam uvijek i tu i tamo. Znači li da sam ja možda u ovom trenu i na nekom drugom mjestu i gledam izlazak sunca, ili me na nekoj plaži miluju valovi mora?" na koncu upitah Dianu
"Bezbroj tvojih budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i ti neznaš što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju sama svojim postojanjem stvaraš i ponavljaš, jer ti si tvorevina od materije koju sama stvaraš, ti si energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."
"Ali ja sam uistinu razgovarala s mojim anđelom, vidjela sam ga, ispričao mi je najljepšu ljubavnu priču, osmislio dimenizije ljubavi, pokazao mi je dušu materije, onaj otok stabilnosti sa kojega krećem na svako svoje misaono putovanje."
"Tko je za tebe tvoj anđeo čuvar?"
"Nekada je to moj djed, nekada čovjek duge sjede brade, nekada se spusti uistinu kao anđeo sav u bijelom, zlaćane kose i krila. On je katkada osmijeh iz mojih ćelija, a ponekad luda u meni, a sada ga vidim u liku boginje lova."
"Ja sam tvoj utjelovljeni um, tvoja svijest i podsvijest, u meni su skrivena sva tvoja "Ja" osim tvog emotivnog koje se krije u crnoj točki tvog labirinta. Tvoji snovi su blagi i ja se tada spajam s tvojim emotivnim umom, mjenjam oblike da bih te uvela u središte labirinta, ali ti se uvijek budiš prije nego što uspijem istjerati beštiju koja ti danima krade trenutke."
"Ti znaš što se krije u labirintu." upitah nesigurno
"Ti isto to negdje u duši naslućuješ."
"Misliš da je ljubav još uvijek zarobljena i strogo čuvana u mojoj podsvjesti."
"Dozvoli svom egoističnom umu da uistinu postane most između mene i nje. Dozvoli nam da se sjedinimo s njom u tvoje istinsko postojanje. Tek tada ćeš uistinu jednoga dana prepoznati u nečijim očima boje koje srećeš samo u snovima."
Otvorih oči i slika kristalne rešetke mog tijela nestade, vrata vremana se sakriše ponovo u sjećanje.
"Neću sanjati, hoću svjesno prodrijeti do labirinta i osloboditi moj emotivni um iz okova neznanja." pomislih odlučno.
Možda ću onda shvatiti da je ovo što vidim samo iluzija mog uma, a možda ću stojeći pred ogledalom prepoznati onaj drugi dio sebe u njemu ili ću uistinu doživjeti noć svih noći, noć u kojoj se otvaraju vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težim je upravo u strpljenju da savladam svaku novu polovicu puta koje je ostala predamnom. Zamak, koji se nalazi u meni samoj, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog.
Spojivši Kafku i Zenona u alkemiju mog sna potvrđujem da je beskonačnost i vječnost u meni samoj, u tom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti.
Ja sam se obrazovala, čitala knjige, slijedila obrasce u znanosti, ali sam ipak ostala zatvorena u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao ući, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone.
Otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima je ženski dio moje duše, a animus njen muški dio. Sunce i mjesec mog univerzuma, tamna i svijetla strana moje osobnosti, svijest i podsvijest mog postojanja.
Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, onaj Kerber koji brani ulaz u zamak.
Misao bi trebala postati sredstvo za komunikaciju duša, tijelo, svijet u kojem živimo. Ono veliko "Ja" u meni neprekidnim vibracijama životne energije, će tada spoznati tog uljeza u meni. Misao, to veliko bogatsvo mog postojanja, jedino nedodirljivo u meni, mora postati snaga održanja.
Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Ja učim i pamtim misleći, misleći i osjećam i stvaram vrijeme i prostor u kojem živim. Dakle i animus u meni, onaj drugi dio maga bića, je misao koju još nisam definirala.
Ja, pokret, prostor, vrijeme i ona tajna crna mrlja u mojoj podsvijesti moramo postati u ovom odlučnom trenutku moja jedina istina. Prisjećam se saobraćajne nesreće. Tada je ovo moje stanje počelo.
"Zašto sam onda prestala voljeti mladića?" misao okrutno tutnji mojim umom.
U mojoj glavi se slažu slike, mali auto, pucanje stakla, tama tunela bez izlaza, buđenje u bolnici, djedov lik i onda praznina. Pokušavam još jednom istim redosljedom, misao se zaustavlja u tunelu, odjednom čujem poznate glasove. Moja majka, djed i nona, prijatelji iz male kavane.
"Gdje je mladić?" prepoznajem majčin glas.
"U laboratoriju traži otok sigurnosti." odgovara joj djed.
"Još nije došao u bolnicu, nije ju još posjetio."
"Boji se istine. Strah ga je vidjeti je u ovom stanju." odgovara blago djed
"On je kriv za nesreću." majčin glas je graničio plačem.
"To nitko osim nje i njega nezna." djed pokušava umiriti majku.
Tišina i tama ponovo zavladaše mojim sjećanjem.
Ponovo čujem glasove, mladićev glas i glas njegove majke dotaknuše moje unutarnje uši.
"Možemo se nadati samo da se ničega nesjeća ako se ikada probudi." glas žene je djelovao hladno
"Nisam siguran da će se ikada probuditi, ali siguran sam da se neće sjećati nesreće. Retrogradne amnezije unesrećenih uvijek brane krivce od osude." mladićev glas je djelovao prestrašeno.
"Nadajmo se sinko da imaš pravo." reče žena i glasovi ponovo utihnuše.
U meni se budi ono prešućeno, uskovitlava se energija podsvjesti i moja misao nošena anđelom čuvarom s lakoćom ulazi u središte mog misaonog- osjećajnog labirinta. Mladić uistinu nije više dolazio u bolnicu, nije me posjetio ni kada sam se probudila jer je u to vrijeme pripremao završni ispit. Ja sam vjerovala u to jer se tada nisam sjećala glasova iz tunela, ali nisam bila tužna što ga nisam viđala.
Odjednom u tami tunela zasjaše oči boje sna i ja začuh dječiji glas.
"Voda dolazi iz zemlje."
"Tko si ti?" pomislih
"Tvoj san i tvoje nerođeno dijete."
"Ja nemam djete"
"Ja ću ostati tvoj san i nemoj zaboravit da voda dolazi iz zemlje." glas i oči boje sna su nestajali iz sjećanja.
Misao dotaknu crnu mrlju i iz nje zasja svjetlo spoznaje i poče se prelamati u boje emocija, moj dugo uspavani anđeo širi osjećanje osjećaja zadovoljstva u meni. Plava boja za duševni mir, žuta za spoznaju, zelena za rađanje novog osjećaja i crvena za ljubav, petu protegu mog postojanja.
Nazvah majku.
"Jesam li ja u onoj saobraćajnoj nesreći izgubila dijete?" upitah je bez uvoda.
Tišina je dokazivala njeno dvoumljenje.
"Zašto mi to nitko nije rekao?" prekinuh tišinu.
"Bila si preslaba za još jednu bol."
"Jeli mladić to znao?"
"Zbog toga se bojao tvoga sjećanja."
"A ja sam ga zbog toga prestala voljeti. Djed mi je jedini rekao istinu." rekoh spuštajući slušalicu.
"Ti si jedina koja ga je, iako to onda nisi znala, osudila za krivnju." začuh ponovo djedov glas.
Odjednom spoznah sve pojavnosti u sebi i počeh razlikovati istinu od zablude. Osjetih buđenje mog emocionalnog uma, njegovo postojanje u meni i dozvolih anđelu čuvaru da me uvede u tajnovitost mojih mogućnosti. Čini mi se da stojim na obali nevidljivog mora iz kojeg izranja snaga mog postojanja. Neumorni valovi nezaustvaljivo dodiruju moja osjetila i dolaze i odlaze, penju se i spuštaju, ali su uvijek tu i nedozvoljavaju isušenje svjesne spoznaje. Sve je živo i do kraja doživljeno bez ostataka. Moj emocionalni um je onaj tajnoviti otok stabilnosti u beskrajnom moru vječnog gibanja. Počeh budna sanjati.
U perivoju snova, u kapljici rose na latici majske ruže vidjeh svemir satkan od svilenkastih niti ljubavi. Vidjeh dodir prstiju Boga i Adama, vidjeh veliki oblak pun anđeoskog praha, vidjeh kako se čovjek rađa u najčudesnijoj svjetlosti satkanoj od nebrojenih misaonih lađa. Uranjam u iskricu vode i čujem šaputanje oceana, razumijem jezik univerzuma, osjećam milovanja vječnosti u tom teatru trenutka, osjećam da sam jedna jedina struna u fasciji isprepletenoj od čudesnosti ljudskih unikata. Na dlanu vremena spava dječak očiju boje sna, na njegovom obrazu suza, kristal iznjedren iz kapaljke postojanja, a u njemu se kao u prizmi prelama svijetlost povijesti cijeloga svijeta. Pogledom milujem san usnulog dječaka i osjećam sjedinjenje u vrtnji bezvremena, spoznajem da samo cjelina postoji, ne suma, nego ukupnost iznjedrena iz drevnog dodira, ne putevi i staze nego svjetlosna zraka bez početka i kraja, ne dodir svjetova nego zagrljaj nebeskih cvijetova. U pogledu promatrača iskre vulkani, vriju vrulje, blješte izvori, u mom oku se odigrava velika gala predstava koju promatram u suzi neba zalutaloj na latici ove majske ruže u perivoju sna. Lepršavi bog sretnoga trenutka važe karate najvrednijih dragulja univerzuma, na njegovoj vagi se rađa harmonija i sklad našeg unutarnjeg svemira, sa njenih diskova mi izranjamo mirni i sretni krećemo u sunačana jutrenja. Sretan trenutak buđenja, jedina realna mjera vremena, zaokružuje sve i svakoga u blješteću kapljicu u beskraju nebeskog oceana. U dubini, širini, visini, u daljini te kapi života sve, baš sve, je u blizini, na dohvat izvora sreće, izvora sa kojega ispijamo tajnoviti nektar i mi i svemir. U njenoj utrobi se smjestila moć znanja, snaga vjerovanja, sva divna prikazanja, sva sanjana ukazanja. U perivoju snova u kapljici rose na latici majske ruže se krije čovjek, njegova svijest, njegova ljubav i cijeli svijet.
Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.
Svako jutro kada još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem oči boje sna kojeg spoznajem kao moju petu protegu, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava lik nekog dječaka i ja znam da ga volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom mozgovnom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni njegova i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Ja živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni možda zrcale u meni. Možda ću se u jednom drugom trenutku sretati s mojim dvojnicima i postajati kugle, dvojno biće, sa početka priče o Bogovima.
Filozofsko razmišljanje je, u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno. Ono bi trebalo ponovo postati praksa. Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom mojih unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajanje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela.
"Sada uistinu moram ući u zamak i spoznati ono najintimnije u sebi." pomislih
"Moraš izgraditi most ka zamku" šapnu mi Dijana
"Već sam ga jednom misaono izgradila, bila sam na vratima vremena."
"Pokušaj još jednom, gradeći most, odsanjati isti san" Dianin glas je zvučao kao naređenje.
"Ti si mi zabranila sanjati."
"Sada, kada znaš istinu možeš ponovo sanjati život."
"Most je metasvijet u kojem susrećem anđela."
"Odsanjaj još jednom početak ljubavi i uđi sretna u svoj zamak." anđeoski glas se širio mojim prostorom i postajao vrijeme, most između sna i zbilje.
Lijepi San
Sav u bijelom, zlaćane kose i krila, anđeo se spusti na moj jastuk.
"Postani dobra vila ljubavi, sada si spremna za posjetu dječaka očiju boje sna." začuh Dianin glas.
"U koje vrijeme ću se vratiti?"
"Na početak sna o ljubavi"
"Već sam jednom bila tamo." usprotivih se
"Tada još nisi bila cjelina. Bila si razlomljena u djelove koji su samo težili skladu. danas si spremna za Ljubav."
U tom trenu ja više nisam bila ja, postadoh bijela golubica koja je poletjela ka jugu. Boginja mjeseca joj je osvijetljavala put, a oči neba su joj bile putokaz.
Kada je Danica najavljivala zoru golubica se spusti u sobu dječaka.
On se smješio u snu i golubica dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Nacrtani mali anđeli su se smješili kao i dječak.
"Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli mlada žena stojeći pored dječakovog uzglavlja."Koliko ću ih još oplakivati dok jednom uistinu ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu jednoga mladića?"
"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj glas univerzuma
Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila uđe u njegov san.
Ja vidjeh njegov san u svom.
Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i golubica prozirna i bez težine sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Dječak izraste u mladića, a golubica u ženu duge plave kose očiju boje meda.
Mladić očiju boje sna zagrli djevojku i oni pozdraviše izlazak sunca.
"Čekam te već stoljećima" reče mu ona tiho
"Morao sam položiti ispit zrelosti, završiti studij, odživiti tuge rastanaka da bih stvarno spoznao tko si ti."
"Dugo te nije bilo na ovoj hridi." reče djevojka gledajući svoj san u njegovim očima.
"Bio sam daleko od mora, ali srcem uvijek tu."
"Zbog toga sam te i čekala."
Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To se sprema veliki potop" mladić zagrli djevojku čvršće.
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se priče iz Biblije."
"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži
Zagrljeni, djevojka i mladić se počeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih je pratio bio je pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojčin glas, osjećao njenu blizinu ali ju više nije vidio
"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu i daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostao anđeo čuvar." tužno će mladić
"Nije, on nas prati na ovom putovanju u nepoznato.Tamo je ostao početak sna. Mi smo ovdje da bi anđeov san postao zbilja."
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" mladić upita djevojku
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." odgovri mu osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima."Što se događa tamo odakle smo krenuli?"
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."
"Jeli ti žao?"
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."
"Slušaj pjesmu, ovo nas univerzum poziva na slavlje ljubavi."
"To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Za mene su to Plejade koje su služile mojim bogovima."
"Ja sam lutao "Planinama" i sanjao legende."
"Ja sam lutala šumama i ubijala znatiželjne lovce, pratila Odiseja na njegovim putovanjima, hrabrila Giordana Bruna u njegovim razmišljanjima."
"Ti si onda Boginja lova i ne spadaš u ovu priču."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja."
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.
Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i neba.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti ljubav." šapnu djevojka
"Ljubav je anđeo kojeg sam kao dječak želio nacrtati." mladić se ponovo preobražavao u usnulog dječaka.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka. Trenutak je most ka zamku, most između sna i zbilje." rekoh više sebi nego dječaku čija slika se, pred mojim unitarnjim očima, gubila. Anđeo sav u bijelom, zlaćane kose i krila s buketom bijelih ruža u ruci se spusti pored mog jastuka. Ljubav me dotaknu svojim mirisom tek otvorenih pupoljaka iz kojih će pred mojim unutarnjim očima cvijetati ruže. Shvatih da nisam spavala nego samo sanjala.
"Ti nisi Anđeo, ti si moja dugo skrivena misao, onaj drugi dio mene." obratih se Diani koja je cijelo vrijeme sna šutjela.
"Ušla si u zamak i pronašla osjećaj koji godinama tražiš, oslobodila energiju iz crne točke tvoje svijesti." glas je bio sličan mom glasu. Odjednom začuh eho svojih novih misli, osjetih miris rascvijetanih ruža i vidjeh ponovo svoje svoje biće na vratima vremena.
"Kojim imenom ću te zvati?" upitah to zrcaljenje moje svijesti
"Godinama zatvorena u zidinama tvog zamka ja sam lutala šumama tvoje podsvijeti, ubijala uljeze, otkrivala neiskrene lovce na tvoje srce, branila te od požude, usmjeravala spoznaju i bila blaga tvojim snovima."
"Ti si uistinu boginja lova, ti si Giordanova Diana."
"Ja sam tvoja boginja ljubavi."
"Tko je dječak očiju boje sna kojeg srećem kada si ti u meni budna?"
"On će te jednoga dana povesti na izvor i pokazati ti od kuga dolazi ljepota sna."
"Tko je on?" ustrajah
"On je tvoja dobra sudbina, srela si ga jednog sunčanog ljetnog podneva dok si još bila mala djevojčica. Njegove oči sjaje u tvom sjećanju, pale se sa zvijezdama na noćnom nebu, uvode te u priču o postanku svijeta, odavaju ti tajne tvog labirinta kristala, sjaju svitanjima na trgu cvijeća, blješte u tamnoj točki tvoje svijesti,."
"On je ono nerođeno dijete."
"Tada si samo čula njegov glas koji isto nikada nisi zaboravila."
kraj prvog dijela
Oni koji ne uspiju otkriti taj otok u sebi žive na rubu pustinje svojih neprobuđenih osjećaja i gomilaju ostatke koji se talože kao mulj u more spoznaje, gomila postaje sve veća i veća dok potpuno ne zatrpa otok.
Svako jutro kada još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem oči boje sna kojeg spoznajem kao moju petu protegu, odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava lik nekog dječaka i ja znam da ga volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom mozgovnom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni njegova i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav.
To je poezija mojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju sam upletena. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako sam već jednom bila i ako ću još jednom biti i činiti isto što sada činim, onda bih trebala činiti samo dobro da se ono ponavlja. Ja živim ulovljena u mreži vremena u kojoj ću beskonačno trajati. Sve drugo oko mene će se možda mijenjati, moje tjelo će možda izgledati drugačije, ali ja ću i za tisuću godina biti ista. Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se ja zrcalim u njima kao što se oni možda zrcale u meni. Možda ću se u jednom drugom trenutku sretati s mojim dvojnicima i postajati kugle, dvojno biće, sa početka priče o Bogovima.
Filozofsko razmišljanje je, u vremenu druge polovice prošlog stoljeća, bilo pomalo zaboravljeno. Ono bi trebalo ponovo postati praksa. Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom mojih unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajanje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja tijela.
"Sada uistinu moram ući u zamak i spoznati ono najintimnije u sebi." pomislih
"Moraš izgraditi most ka zamku" šapnu mi Dijana
"Već sam ga jednom misaono izgradila, bila sam na vratima vremena."
"Pokušaj još jednom, gradeći most, odsanjati isti san" Dianin glas je zvučao kao naređenje.
"Ti si mi zabranila sanjati."
"Sada, kada znaš istinu možeš ponovo sanjati život."
"Most je metasvijet u kojem susrećem anđela."
"Odsanjaj još jednom početak ljubavi i uđi sretna u svoj zamak." anđeoski glas se širio mojim prostorom i postajao vrijeme, most između sna i zbilje.
Lijepi San
Sav u bijelom, zlaćane kose i krila, anđeo se spusti na moj jastuk.
"Postani dobra vila ljubavi, sada si spremna za posjetu dječaka očiju boje sna." začuh Dianin glas.
"U koje vrijeme ću se vratiti?"
"Na početak sna o ljubavi"
"Već sam jednom bila tamo." usprotivih se
"Tada još nisi bila cjelina. Bila si razlomljena u djelove koji su samo težili skladu. danas si spremna za Ljubav."
U tom trenu ja više nisam bila ja, postadoh bijela golubica koja je poletjela ka jugu. Boginja mjeseca joj je osvijetljavala put, a oči neba su joj bile putokaz.
Kada je Danica najavljivala zoru golubica se spusti u sobu dječaka.
On se smješio u snu i golubica dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Nacrtani mali anđeli su se smješili kao i dječak.
"Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli mlada žena stojeći pored dječakovog uzglavlja."Koliko ću ih još oplakivati dok jednom uistinu ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu jednoga mladića?"
"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj glas univerzuma
Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila uđe u njegov san.
Ja vidjeh njegov san u svom.
Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i golubica prozirna i bez težine sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Dječak izraste u mladića, a golubica u ženu duge plave kose očiju boje meda.
Mladić očiju boje sna zagrli djevojku i oni pozdraviše izlazak sunca.
"Čekam te već stoljećima" reče mu ona tiho
"Morao sam položiti ispit zrelosti, završiti studij, odživiti tuge rastanaka da bih stvarno spoznao tko si ti."
"Dugo te nije bilo na ovoj hridi." reče djevojka gledajući svoj san u njegovim očima.
"Bio sam daleko od mora, ali srcem uvijek tu."
"Zbog toga sam te i čekala."
Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To se sprema veliki potop" mladić zagrli djevojku čvršće.
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se priče iz Biblije."
"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži
Zagrljeni, djevojka i mladić se počeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih je pratio bio je pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojčin glas, osjećao njenu blizinu ali ju više nije vidio
"Znam da sam ja i da si ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu i daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostao anđeo čuvar." tužno će mladić
"Nije, on nas prati na ovom putovanju u nepoznato.Tamo je ostao početak sna. Mi smo ovdje da bi anđeov san postao zbilja."
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" mladić upita djevojku
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." odgovri mu osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima."Što se događa tamo odakle smo krenuli?"
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put."
"Jeli ti žao?"
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti san koji traje već stoljećima."
"Slušaj pjesmu, ovo nas univerzum poziva na slavlje ljubavi."
"To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Za mene su to Plejade koje su služile mojim bogovima."
"Ja sam lutao "Planinama" i sanjao legende."
"Ja sam lutala šumama i ubijala znatiželjne lovce, pratila Odiseja na njegovim putovanjima, hrabrila Giordana Bruna u njegovim razmišljanjima."
"Ti si onda Boginja lova i ne spadaš u ovu priču."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja."
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće."
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.
Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i neba.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti ljubav." šapnu djevojka
"Ljubav je anđeo kojeg sam kao dječak želio nacrtati." mladić se ponovo preobražavao u usnulog dječaka.
"U svakom novom trenutku se krije čudesnost početka, tračak nade koji nas štiti i pomaže nam da izdržimo do sljedećeg trenutka. Trenutak je most ka zamku, most između sna i zbilje." rekoh više sebi nego dječaku čija slika se, pred mojim unitarnjim očima, gubila. Anđeo sav u bijelom, zlaćane kose i krila s buketom bijelih ruža u ruci se spusti pored mog jastuka. Ljubav me dotaknu svojim mirisom tek otvorenih pupoljaka iz kojih će pred mojim unutarnjim očima cvijetati ruže. Shvatih da nisam spavala nego samo sanjala.
"Ti nisi Anđeo, ti si moja dugo skrivena misao, onaj drugi dio mene." obratih se Diani koja je cijelo vrijeme sna šutjela.
"Ušla si u zamak i pronašla osjećaj koji godinama tražiš, oslobodila energiju iz crne točke tvoje svijesti." glas je bio sličan mom glasu. Odjednom začuh eho svojih novih misli, osjetih miris rascvijetanih ruža i vidjeh ponovo svoje svoje biće na vratima vremena.
"Kojim imenom ću te zvati?" upitah to zrcaljenje moje svijesti
"Godinama zatvorena u zidinama tvog zamka ja sam lutala šumama tvoje podsvijeti, ubijala uljeze, otkrivala neiskrene lovce na tvoje srce, branila te od požude, usmjeravala spoznaju i bila blaga tvojim snovima."
"Ti si uistinu boginja lova, ti si Giordanova Diana."
"Ja sam tvoja boginja ljubavi."
"Tko je dječak očiju boje sna kojeg srećem kada si ti u meni budna?"
"On će te jednoga dana povesti na izvor i pokazati ti od kuga dolazi ljepota sna."
"Tko je on?" ustrajah
"On je tvoja dobra sudbina, srela si ga jednog sunčanog ljetnog podneva dok si još bila mala djevojčica. Njegove oči sjaje u tvom sjećanju, pale se sa zvijezdama na noćnom nebu, uvode te u priču o postanku svijeta, odavaju ti tajne tvog labirinta kristala, sjaju svitanjima na trgu cvijeća, blješte u tamnoj točki tvoje svijesti,."
"On je ono nerođeno dijete."
"Tada si samo čula njegov glas koji isto nikada nisi zaboravila."
kraj prvog dijela
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen