Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Pozornica trenutka



Što je tamna materija, a što je tamna energija? One čine 95 procenata univerzuma, a mi još uvijek ne razumijemo i neznamo što su one.
U Platonovoj Atlantidi se iskri samo sreća.

Izgubljena u vremenu, rođena u jednom drevnom snu
u dubini vječnih oceana, otok sreće, utopija svima znana
zarobljena u željama, stisnuta na besakrajnoga mora dnu
nestvarna, a stvarana, željena zemlja još iz antičkih dana.

Oplakivana, opisana, opjevana, oslikana, zamišljana,
putniku nedohvatan dalek cilj, pustolovu tek mala bova
za sidrenje duše u nepreglednom beskraju tihog oceana,
u vječnosti srcem srcu dijaloga i davno napisanih slova,
zaštićena kapljicama nedosanjane sreće, duši znana
Atlantida se još uvijek krije u dubini čovjekovih snova.

Taj daleki otok, nedosegnuta točka vječnog mira
uzdrhtala srca poziva u zagrljaj spokoja i sreće
a strune trepere, nebeska joj harfa himnu svira
sirene pjesmom zaluđuju vjetar što jedra pokreće.
čarobni zvuci dodiruju želje, svaka nota srce dira,
u dubini duše snene čovjek živi vječno proljeće.


U državi sunca vlada snaga koja spaja elemente u čvrstinu postojanja, mudrost koja nas navodi da živimo u skladu s njenim zakonima i ljubav koja oplemenjuje svjesnom spoznajom o sreći da živimo na plavoj planeti.
Vrijeme je prohujalo u milijardama godina, kažemo nerazmišljajući o energiji koja se pri tome oslobađala i stvarala trenutke, minute, sate, dane, godine i tisućljeća. Homo Sapiens Sapiens je zavladao plavom planetom i spoznao snagu koja je planetu odvojila od tamne energije, snagu koja je pomogla sunčanom svijetlu da u tamnu materiju udahne život, spoznao je i da se to dogodilo u doba kada je univerzum još bio gust i svijetliji nego što je danas. No, što je snaga koja svijet u njegovoj unutrašnjosti drži zajedno to je pitanje koje još uvijek traži odgovor.
Negdje davne 1666- te godine jedan je mladi čovjek sjedeći pod jabukovim drvetom promatrao zreli plod kako leti ravno prema zemlji. Počeo je razmišljati zašto je to tako i zašto zrela jabuka nije poletjela u nekom drugom pravcu ili zašto nije ostala lebdjeti u zraku. Mladić je zaključio da sila koja plod vuče ka zemlji dolazi iz zemlje same. To je snaga koja se ispoljava u privlačenju masa krutih stvari i jača i slabi u odnosu na težinu tvari i udaljenost među njima, to je prva od četiri osnovne sile, naša dobro poznata ali još uvijek nedovoljno objašnjena, gravitacija.
Homo Sapiens Sapiens je uspio nadjačati tu silu i vinuti se u univerzum i zahvaljujući njoj se uvijek uspješno vraća na plavu planetu. Tamo u beskonačnom prostoru on prepoznaje vidljivu materiju, ali prostor u kojem se kreće i energiju koja taj beskonačni prostor stvara još uvijek nije uspio spoznati. Ta egzotična materija koju ne vidi i fantomska snaga koju ne osjeća zaluđuje Homo Sapiensa Sapiensa, ali ga u isto vrijeme potiče na razmišljanje o njima. I možda je ipak, nesvjestan toga, svojim razmišljanjem i stvara.

Danas nam izgleda da je put do otkrivanja svojstva tamne energije nerješiva zagonetka znanosti, kao što je još uvijek tajnom obavijena i zagonetka o izvoru energije naše svijesne spoznaje i energija koja stvara vrijeme.
Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, tado postati njeno svojstvo i tamo vjekovati.
Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života.
To neznači zaboraviti prošlost, nego jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, je izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema njenom izvoru. Ja stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje.
Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života.
Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika mojih misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Reflektori moje svijesti otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek mojih misli. Neposrednošću djeteta ja promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari.
Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi i postaje kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost , navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda. Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost.
Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja.
Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element materije od koje sam sazdana.
Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u tom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom. Tada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje.
Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici mog trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno.
Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista bit moja pupčna vrpca sa univerumom. Osjećam da ću tek tada uistinu spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.

Rijeka vremena
Vratili smo se doživljaju svog vremena. Spoznavši da je vrijeme naš život mi smo san zatvarali u trenutak, odjeljivali ga od nemilosrdnog tijeka prolaznih događaja u kojima smo prisiljeni sudjelovati u svakodnevici. Postajući dio tih događaja mi, ogoljeni u svom strahu od gladi i žeđi, nepriznajući pohlepu za materijalnim dobrima postajemo sami plijenom te pohlepe, koja bi nas mogla jednoga dana požderati kao što, već milijarde godina, Kronos ždere svoju djecu.
Ako zaboravimo trenutak, zaboravili smo san koji nas hrani. Da bi san potrajao vrijeme je istinski postalo protega našeg postojanja. Zbrajali smo sretne trenutke da bi samo njih pamtili.

Tada rijeka vremena nosi prolazne događaje u zaborav, a mi okrenuti prema njenom izvoru ispraćamo noć, dočekujemo nova svitanja i veselimo se sutonima u kojima san uvijek ponovo oživi.
Nedeljno popodne jednog zimskog dana nas je potsjetilo na zenit onog davnog ljeta kada smo stojeći na izvoru vode koja dolazi iz zemlje, nesvjesno počeli sanjati.
"Nikada se nesmiješ prestati sjećati." reče mi pjesnik odlažući knjigu koju je čitao.
"Učenje novoga je zaborav nečeg nevažnog." usprotivih se
"U životu koji smo odživjeli nesmije ništa biti nevažno. "
"Precjenjuješ kapacitete mog mozga." rekoh ne razmišljajući
"Sjećaš li se zašto je vuk pojeo crvenkapicu?"
"Sjećam."
"Kada si se počela sjećati?"
"Neznam."
"Sjeti se nečega što si željela zaboraviti."
"Ne sjećam se." rekoh sada već znatiželjna
"Znači da ti nesvjesno živiš trenutak u kojem je skupljen cijeli tvoj život."
"Odlična ti je ova rečenica. Od kuda si je izvukao."
"Ništa iz glave, sve iz knjiga draga moja štreberice." reče mi pjesnik uzimajući ponovo knjigu
Tišina koju je narušavalo samo kucanje zidnog sata najavi oluju u mojim mozgovnim ćelijama. Ovo nedeljno poslijepodne u kojem se naizgled ništa ne događa otvori u meni ponovo želju za potragom već skoro zaboravljenih vrata vremena.
"Ne smijem zaboraviti san." pomislih
"Zašto onda pripitomljuješ Bacchusa u sebi." Dianin glas dotaknu moja osjetila
"Bojim se stvarnosti koja nas je skoro progutala."
"Strah je najnegativnija energija koju možeš u sebi njegovati." progovori uspavani Bacchus
"U domovini tutnji rat, sunce više ne izlazi na istoku. Glad je zavladala srcima koja su nekada otkucavala ljubav."
"Vi živite u zemlji runolista. Gruvanje topova je daleko od vas." reče Diana u meni
"Ali oni koje volimo su tamo."
"Tvoj strah im neće pomoći." reče Bacchus
"Nad obalom je kobalt noći, a more u koroti. Ugasle su svićarice. Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla. Plamen suklja i proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća." pomislih glasno
"Skriveno blago njegovog postojanja, ljepota njegovog ljeta, njegovih ljeta snaga će iz pepela razrušenog hrama uzdignut dim s okusom maslina i mandarina i zasjat će novo sunce nad morem naših sanja. Zazvonit će opet utihnula zvona da na pjacama ponovo samo sreća spava." odgovori mi pjesnik.
Nedeljno poslijepodne se bližilo sutonu. Sunce na zapadu na trenutak razbi maglu. Upalih televizor. Prva vijest u eteru "Rat na Balkanu eskalira. Danas je cijeli dan jedan grad na obali mora bio pod vatrom s mora i kopna. Stanovnici su u podrumima i skloništima. Brodovi nekadašnjih branioca sna su opkolili grad. S obližnjih brda paravojska granatira opustjele ulice."
Ugasih televizor.
"Što da učinimo s godinama gospodo, s godinama pretvorenim u ljubav i snove, zatvorenim u onaj dio nas što nazivamo uspomene, djetinjstvo i mladost" upitah tiho one koji su uništavali prošlost.
"Ne smijemo ništa zaboraviti." reče pjesnik "Jer ako zaboravimo nekadašnje prijatelje, one s kojima smo sretni na obali velikog mora voljeli sunce, zvjezdanu prašinu, rješavali školske zadatke, bojali se ispita, slavili diplome, rođendane, zaboravit ćemo jedan dio sebe i prestati živjeti trenutak."
"Što je za tebe trenutak?"
"To je ono nikada objašnjeno sada u kojem nestaje agonija prošlih trajanja."
"Trenutak je vječnost u koju se topi prošlost i nastaje budućnost." rekoh sjećajući se gimnazije.
"Ti uvjek kažeš poetičnije od mene ono što misliš, ali sada u ovoj relativističkoj uzbuni moramo naučiti konkretizirati taj tvoj trenutak."
"Objasni mi konkretizaciju vremena koje jedino mogu osjećati."
"To je vječnost koju još nitko nije uspio definirati, ali mi smo naučili u njoj pronaći sebe u beskraju univerzuma."
"Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi " Ti si moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo iz kojeg mi zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor."
"Kada bi mi uspjeli naše misli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, osjetili bi da je ona sama samo slika naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ove iznajmljene vječnosti, to bi onda bili vječni oblici našeg postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi." nastavi pjesnik moju misao.
"Kronos je u svojoj pohlepi progutao svaku izgovorenu misao, svaki probuđeni osjećaj. Sva mjesta na kojima smo bili su u njemu prisutna, svi izvori i sve rijeke se sljevaju u njega. On sakriven na dalekom otoku sada guta trenutke ove naše sreće." rekoh zamišljajući sunčani otok na nekom nepoznatom moru.
"Bez nešeg sudjelovanja nebi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena koje spava na tom dalekom otoku. Naši zanosi tako postaju bezvremena sjećanja. Mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo."
"Sjećaš li se Venecije?"
"Kako se nebi sjećao, ali kako ti je sada taj doživljaj pao na pamet?" upita me iznenađeno pjesnik.
"Zato jer je to bilo vrijeme našeg konačnog upoznavanja. Tada smo kao i danas bježali od stvarnosti koja je bila vječno rastajanje zbog obaveza koje su nas sputavale u doživljaju istinske sreće. Stigli smo onog proljetnog dana u grad na lagunama i počeli svjesno živjeti povijest Mediterana. Lutali smo kanalima i stigli u onu četvrt u kojoj kao da je vrijeme stalo."
"Sjećam se zalaza sunca u radničkoj četvrti u kojoj nije bilo znakova nekadašnje snage, ali ni znakova napredka koji se inače osjećao u laguni."
"Pobjegli smo iz gužve u kojoj su se mješali svi jezici svjeta i našli vječnost u trenutku bez turista i kičastih suvenira. Tamo čak nisu zalazili ni golubovi."
"Dva koja nas prate cijeli život su bila s nama."
"Još uvijek osjećam tišinu tog kvarta i okus beskraja se širi mojim tijelom. Tada sam shvatio da se budućnost ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor iz bezbrojnih mogućnosti koje su nam se te večeri nudile. Kao neka prisna sila teže vukla nas je nesvjesna želja u avanturu u kojoj povijest nije sudjelovala. Sve poznato je ostalo iza nas i mi smo ušli u bezimeni svijet sirotnje koja na granici sjaja preživljava stoljeća. Druga strana dobro poznatih zbivanja je za nas do tog trena bila nepoznatija od mitova koji su nam samo ispričani. Neplanirano uđosmo u svijet koji u sebi krije još nepoznatu priču. Vizija koju smo doživjeli nije bila komplicirana, ali upravo njena tipična jednostavnost joj je poklonila obilježaja nestvarog, potaknula našu maštu i stvorila iluziju života iza zatvorenih prozora."pjesnikove riječi su postajale poezija trenutka, poezija koja je pozivala na dialog i potjsjećala na jutra u Lapidariju.
"Tu smo osjetili istinu siromaštva koje je u svojoj dubini krilo sreću, koja se u drugim djelovima grada pretvorila u pohlepu. Diana i Bacchus su nas doveli do malene kućice na kraju tog beskraja. Mjesec je zamjenio sunce na horizontu. Poželjesmo toj nježnosti, koja je sjala nad malenom kućicom, dati ime. Zaustavili smo se u trenutku srebrenoružičaste svjetlosti koju do tog trena još nismo vidjeli."
"Upitao si me da li osjećam trenutak i ja sam osjetila istinu od koje smo pobjegli. Obaveze su nam zatvorile istinski horizont iza kojeg se krije ova svjetlost vječne sreće. Na tom komadiću svijeta osjetih bezvrijednost pravila koja su određivala naš život."
"Osjetih sve prošle godine, broj koji u svim djelovima svijeta znači prošlo vrijeme. Ovaj komadić prostora zaustavlja njegov tijek i odbacuje ga u nedohvatnu daljinu."
"Utopili smo se u trenutku, postali smo univerzumov nestvarni organ spoznaje. Srebranoružičasto svjetlo metafizike nam otkri tajnu postojanja. Isplivali smo iz rijeke vremena i prešli u do tada nedotaknuti pojam vječnosti."
Od onda zbrajamo trenutke koje, u trenutcima kao ovaj, pretvaramo u viziju života koji ponekad poteče pored nas.

Kada izmišljaj oživi u izmišljaju
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos museja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti. U Shakespearovom "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije. Beskonačnost i vječnost se može doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj predstave u predstavi u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj. Razmišljajući tako ulazim u labirint mojih misli u kojima srećem sebe samu i tada moje misli prelaze granicu do tog trena moguće istine i postaju slobodne kao što su i anđeli slobodni.

"Crne rupe u kosmosu gutaju sve." sjetih se naučene lekcije iz fizike. Osjetih zgušnjavanje prostora. Bilo je drugačije nego onda kada smo odsanjali propast našeg malog svijeta i dozvolili snu da traje u Dianinom hramu i misaoni Proustiani. Energija koju sada osjećam umanjiva moje tijelo i širi misao u beskonačnost. Postadoh vibrirajuća struna koja više nema niti prostora niti vremena.
"Ja sam struna koja misli."
"I ja" pjesnikova misao dotaknu moju.
"Kuda smo krenuli?"
"Ovaj puta idemo u nepoznato."
"Prije toga mi ispričaj još jednom priču o ljubavi." šapnuh uzbuđena.
"Želiš čuit izmišljenu priču?"
"Ne, želim u Danteovoj iluziji biti izmišljaj i osjetiti iluziju tog izmišljaja u sebi, želim svjesno spoznati misaoni labirint i sama istkati Ariadninu nit."

Misaoni labirint
Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe, to je dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Ništa nije jednostavno i kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom. U njegovoj sredini je cilj, ne njegov kraj, to je mjesto odluke, spoznaje, preokreta i s tog mjesta se otvara i put povratka. Ka cilju kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, put natrag je često pun poniženja, strahova i boli. Ariadna je kraljica labirinta, njena ljubav je trag koji svjetli ka izlazu. Tu ne završava mit o njoj i Tezeju, ali tu počinje studija misaonog labirinta u kojem se krije opasnost neotkrivanja istine o sebi samome. Izvor koji tražimo je negdje u središtu nas samih, u vječno traženom zamku, u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaurus koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše. Moju misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotične mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji. Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaurusa kojeg će ubiti snom.

Misao nas povede na putovanje koje smo s mukom preživjeli u gimnaziji. Pjer, profesor književnosti nas je vodio u snove, koje smo mi školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je Kafkin Josph Ka tražio zamak jer sam pisac nije taj zamak pronašao u sebi. Danas umjesto profesora, moj bezimeni pjesnik, stoji na vrhu svijeta, najsvjetliji među čarobnim zvjezdama neba, i grli me svojim mislima.
"Život je sjen i san ljubavi moja"
"Nemojmo se nikada probuditi"
"Ostat ćemo tu, među zvjezdama, voljet ću te bojama sna, hraniti bojama želja, čuvati bojama osjećaja"
"Ljubav je samo suptilna simfonija neba. Osjećam njene tonove, dodiruju me tvojim očima i ja nestajem u pogledu, topim se u uzdahu, postajem misao, tvoj uzdah, tvoj trenutak"
Začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad oboje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."
To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.
"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka." Danteova misao uzburka u meni osjećaj ljubavi i ja spoznah još jednom tu petu protegu mog postojanja.
Lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u centar univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.
Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja.
Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.
Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je on zamišljao anđelima sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.

Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakobove stepenice koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.
"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali.
"Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče pjesnik
"Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta." sjetih se profesora
"Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." rekao je objašnjavajući nam osamnaesto pjevanje Raja.
"Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju."
U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas.
Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali.
"Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik
"Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.
Diana i Bacchus zatitraše pored nas.
"Poeta se služio mitom i od mene i Apolona učino stvoritelje ljubavi." reče boginja
"Zar to nije bilo tako?"
"Bilo je kada smo se rođenjem odvojili i postali sazvježđa koja određuju ljudske sudbine."
"Ti si Vaga kao i Žena, ali ja nisam Ovan kao ni pjesnik." reče Bacchus ljubomoran na Apolona.
"Ti si sličniji Lavu i njegovoj ćudi." reče boginja pomirljivo.
"To mi se već više sviđa, jer Lav i Vaga sjedinjuju ljubav koju ste ti i tvoj brat izmislili."
"Ovdje se radi o nekoj uzvišenoj energiji dragi moj ljubavniče, energiji koja je bila prije nas i naših rađanja."
"Ovo je nešto potpuno novo." reče uzrujano Bacchus
"Smiri se dragi moj ljubavniče. Njihovo znanje je drugačije od našega. Ovo putovanje organiziraju oni, a ne mi." Dianin glas je bio mirniji od njegovog.
"Kamo nas vode?"
"Tamo gdje mi bez njih nikada nebi otišli."
"Gdje je to njihovo tamo?"
"Nisam sigurna, ali mi se čini da oni ovaj put idu na istinski izvor. Meni su njihove misli ne razumljive, ali umirujuće."
"Ja uopće više ne mogu slijediti njihov san."prizna bog razuzdanosti
"Sfera u koju smo s njima ušli je izvor iz kojeg je potekla tvoja beskonačnost. Sada mi je jasno zašto tebe razumiju samo odabrani"
"Hoćešli reći da ja ne razumijem samoga sebe."
"Da dragi moj Bacchuse, nekada mi se tako čini." Diana se smješila
"Smijemo li ih slijediti u ovaj labirint, ili je bolje da potražimo Ariadnu."
"Ne, ovdje će biti drugačije nego u Ovidijevom preobraženju. Oni ne traže čudovište i nisu zarobljenici pohlepe, oni nisu u životnoj opasnosti nego ulaze u labirint znanosti i sigurna sam da će pronaći skriveni izvor i sami pronaći vrata istine."
"Crna rupa je puna svjetlosti." pomislih kada smo ušli u nepoznato stanje svjesti.
"Zašto je onda znanost naziva crnom rupom." osjetih pjesnikovu misao.
"Zato jer ono što vi nazivate znanost još uvijek luta po ostatcima starozemaljske mudrosti koja je nedohvatljiva." osjetih tuđu misao, misao koja je imala meni nepoznatu energiju.
"Tko si ti meni nepoznata misli?"
"Ja sam bila prije početka vaše unajmljene vječnosti, ja sam krenula sa izvora mudrosti."
"Gdje je izvor?"
"Tamo gdje još nije stigla misao čistog kognitivnog uma."
"To je ono nešto još neobjašnjeno, ono što nas već tisućljećima poziva, ali nam se u istom trenu i skriva u maglovitom oblaku neznanja." pjesnikova misao pređe u tonove neke nove simfonije.
Ušli smo u nedodirljivost u kojoj je sve bilo osjetljivo, ali nepoznato. Naše misli se izgubiše u vrtlogu vjerovatnosti i svaki novi trenutak je blještao neobjašnjivim uzbuđenjem.
"Neznanje je ušlo u našu domovinu." osjetih ponovo tuđu misao
"Kako se to moglo dogodti?" upita drugi ton do tada još ne čuvene simfonije
"Da bih to znala moram otići do izvora." odgovori već polako mi poznata misao.
"Moramo je slijediti." prepoznah pjesnika u vrtlogu ove nove energije.
"Neznanje komunicira iako ne razumije naše zakone." ton nepoznate misli je bio nekako drugačiji.
Diana i Bacchus, sljubljeni u svjetleću kuglu, su se njihali bez tonova na končićima ove nove simfonije.
"Oni su prestali misliti da bi ostali neopaženi." pomislih
"Tko se krije u ovoj prekrasnoj tvorevini sna?" upita me poznata tuđa misao
"To moraš sama otkriti, ti koja sve znaš" pomislih prkosno
Odjednom, nerazumjevajući kako, vidjeh misao kako nestaje. Ušli smo u neki daleki univerzum u univerzumu u kojem moramo početi učiti od početka. Sjetih se misaone Proustiane u kojoj smo slušali misli onih koji su bili prije nas. Ovdje smo bili sami u bujici nepoznatih misli u nekom dalekom svijetu koji tek treba otkriti. Procesija davno pročitanih teorija iz fizike prođe kroz moj misaoni svijet i ja osjetih da ona u ovom trenutku ne potvrđuje moje postojanje. U tom kaosu nagomilanih podataka potražih misao vodilju.
"Neka to bude ona davno poznata energija koja nas je dovela u ovaj svijet." vidjeh pjesnika u kugli mog postojanja.
"Zar smo postali ponovo ono iz čega smo nastali?" pomislih "možda ćemo stvarno prisustvovati gozbi Bogova." U Aristofanovom izmišljaju oživi moj.
"Izgubili smo svojstva nekadašnje vidljivosti i uistinu postali biverzum u ovoj dalekoj galaksiji" njegova misao je u isto vrijeme bila i moja.
Sljubljeni energijom koja nas je hranila osjetismo njenu snagu i zaštitu. Slično Diani i Bacchusu postali smo nevidljivi za ove nove misli od kojih smo mogli dalje učiti.
"Vidiš li onu tuđu, do sada, nepoznatu misao?"
"Ona je drugačija od svega onoga što su nas do danas naučili."
"U ovom svijetu je sve drugačije, ali meni na neki neobjašnjivi način blisko."
"Ovdje nema ni vremena ni prostora, ne osjećam smjer kojim bih krenula niti dobro poznati trenutak trajanja."
Odjednom kao u onom što smo nazivali snovima vidjesmo ples bezbrojnih svilenih struna koje su se spajale i odvajale.
"Prostor i vrijeme su osnovne strukture svemira, ali one spadaju u najtajnovitije pojmove kojima se služimo. Znanost se razvija vrtoglavom brzinom i pobija sve ono što smo iskustvom spoznavali i prihvaćali kao stvarnost." pasus iz zadnje pročitane knjige se pretvori u misao koju vidjeh kao što sam nekada gledala zalaz sunca.
To je materija univerzuma, ovo je zborno mjesto na kojem se ujedinjuju misli.
"Jeli prostor nešto što uistinu postoji?" moja misao pređe u pitanje kojim smo se zabavljali pri našim intelektualnim treninzima. "Znanost tvrdi da apsolutnog prostora nema." moj odgovor je pjesnika uvijek zabavljao.
"Što smo mi onda toliko skupo platili kupnjom stana?"
"Iluziju koju smo sami konstruirali. U ovoj praznini među zidovima koju nazivamo dnevna soba struji i vibrira energija naših misli i misli onih koji su je gradili."
U misli koju sam vidjela se umanjena pojavi slika sobe iz koje smo krenuli u ovaj san i odjednom vidjeh sve detalje koje smo godinama skupljali i slagali u sliku našeg života. Pred nama se u našim mislima otvori prostor koji nije bio dodirljiv, ali je bio naš.
"Zar smo zaista promjenuli tok vremena?" njegova misao zaigra pred mojom svjesti.
"Ne, zaledili smo rijeku kojom je ono u nama proticalo. Čini mi se da nismo izašli iz trenutka nego da stvarno trajemo u njemu."
Misaona slika našeg doma polako izblijedi i mi se ponovo nađosmo na pozornici plesne škole nepoznatih struna koje su oblikovale figure iz brevijara naše mladosti.
Sjetih se ponovo stvarnosti iz koje smo nastali. Jedna za drugom misao zatvaraše krugove kroz koje je naša kugla plovila.
"Ovdje nema gravitacije."
"Ovdje vlada samo jedna sila."
Uplovismo u deveti krug nošeni energijom misli koje su nas okruživale. More geometriko, misaona zgrada u kojoj se zaustavismo zasja nečim nepoznatim.
"Ovo nije ona dobro poznata svjetlost na čijim tracima smo prije putovali."
"To je ono što smo mi u našem neznanju nazivali tamom."
"Živjeli smo u svijetu koji je bio osuđen na spoznaju mraka, jer nikada nije spoznao istinu početka."
"Kao da smo ponovo pronašli našu stranu svijeta."
"Ovdje nema sunca čijem smo se zalazu uvijek veselili."
Izgledalo mi je kao da misli oko nas trepere onim što smo mi nazivali sreća.
"Ove misli nemaju godina." zaključi pjesnik moju misao dok je nekoliko titrajućih struna dodirivalo kuglu našeg postojanja.
"Što li se krije u ovom nepoznatom zdanju?" osjetih znatiželju u misli koja nas je nevideći nas promatrala
"To je ono što mi nazivamo neznanje."
"Zalutala sam jednom na svojim dugim putovanjima u drugom univerzumu. Tamo na kraju tunela sam ušla u ovakovu tvorevinu i osjetila druge misli. One su ovo nazivale harmonijom."
"Onda je neznanje harmonija."
"Oni tamo nezanaju da žive u neznanju, oni teže mudrosti i služe se različitim metodama da bi je dotaknuli."
I misli zaplesaše u novom ritmu, a kugla našeg postojanja krenu u dubinu tajnom obavijenog svijeta.
"Moramo se osloboditi kugle da bi se naše misli spojile s ritmom koji nas pokreće."pomisli pjesnik.
"Bojim se ovog nepoznatog svijeta."
"Strah od nepoznatog je jedina energija koja nas je tamo uništavala."
"Na našim dugim putovanjima vremenom smo uvijek tražili izvor i uvijek nam se nakraju puta činilo da smo ga otkrili. Tada je sve bilo poznato i prisno, tada se nikada nisam bojala. Što je ovo što me sada uznemirava?"
"Izgleda mi da smo ipak izašli iz trenutka i ušli u za nas tada nedohvatljivu vječnost."
"Znači li to da smo umrli?"
"Ne, mi smo se, samo, uzdigli iznad spoznatljive svakodnevice."
"U kojem vremenu smo napustili stvarnost?"
"Bila je Badnja večer, noć rađanja ljubavi." njegova misao postade vidljiva.
Sjedili smo u dnevnoj sobi i palili svijeće za svetu noć i umrle. Televizor je u isto vrijeme pokazivao izmišljenu istinu rođenja Boga i slike ubijanja na Balkanu. Kao nekada davno junak iz Welsovog romana mi smo sjeli u vremensku mašinu i krenuli u ovaj svijet koji pisac u svom vremenu nije mogao otkriti. Njega je zanimala budućnost iz koje smo se mi na našem nekadašnjem putovanju vratili. Nas je zanimao početak i istina zbog koje našom planetom još uvijek tutnje ratovi.
"Misliš li da smo ovaj put zaista napustili vrijeme?"
"Ušli smo u ono što smo učili da je Kronos. Oko nas su zemlja i nebo sjedinjeni u energiju koju smo mi nazivali ljubav."
"Napustili smo Kairosa koji nam je donosio sreću."
"Ne, Kairos smo mi jer mi sami nosimo trenutak u sebi."
"Što je onda Bog u kojeg smo vjerovali već samim rođenjem u onom sada za nas dalekom svijetu?"
"Zbog tog pitanja smo krenuli na ovo putovanje, to je pitanje dvije tisuća godina našeg vremena ostalo bez odgovora."
"Ja te još uvijek osjećam kao što sam te osjećala tjelom, osjećam isti onaj nemir koji sam osjećala posjedujući krvi i srce, istu uzburkanost u trbuhu i istu vroglavicu. Kada mislim Bog osjećam Dianu u sebi i Bacchusa u tebi. Kada se sjetim očiju neba zamišljam Giordanove istine i znam da sam to ja iako me u stvarnosti više nema."
"Našli smo se u kaosu iz kojega je nastao svemir i tek sada možemo naučiti stvarno misliti."
Kaos je za mene bio tama, bezdan bez vremena i prostora, a sada osjećam onaj toliko željeni trenutak prividnog mira u sebi, trenutak iz kojeg je sve postalo. Kronos je po priči žderao svoju djecu, a mi djeca njegovog postojanja se nikada nismo upitali koliko istine ima u mitovima kojima smo odgajani. Vjerovali smo u ono što su nam servirali, odvajali nebo i zemlju, vrijeme mjerili sekundama, prostor milimetrima, ljubav tražili među zvjezdama i živjeli u vječnim strahovima od gubitka sna, vremena i ljubavi.
Misaona građevina u kojoj smo se iznenada našli je zrcaljenje svih postavljenih pitanja i jedino tu možemo pronaći odgovore.
Kristalna kugla našeg postojanja se poče sljubljivati s mislima koje su nas okruživale.
"Što se događa?"
"Postajemo dio energije iz koje je sve nastalo." pjesnikova misao je prešla u moj odgovor.
"Ušli smo u Danteov raj."
"Ne ovo je naš raj, tu ćemo spoznati ono što je on tražio na svom putovanju."
"Gdje je pakao?"
"Na Balkanu, na bliskom istoku, u raspadajućem Sovjetskom Savezu."
"Misliš na ratove?"
"Mislim na nepoznavanje ljubavi."
"Kako smo prošli kroz čistilište?"
"Ljubavlju."
"Ali mi nismo sve naučili."
"Bilo je dovoljno da spoznamo da je ono što smo živjeli bila samo iluzija stvarnosti koju nosimo u mislima."
"Što misliš hoćemo li ovdje sresti Boga."
"Ovo je jedino mjesto gdje ga sami sebi možemo dokazati."
"Giordano ga je našao tamo odakle smo mi otišli."
"On ga je tamo spoznao kao što smo i mi spoznali veliku zabludu u koju smo kao djeca vjerovali."
"Bog nije muško, ali nije niti žena, njega nemožete spoznati po zakonima po kojima ste naučili misliti." do sada nepoznata misao se uvuče u naš dialog.
"Ovo sam već toliko puta čula da mi polako ide na živce." pomislih
"Kada odrasteš reći će ti se samo."misao mi postade bliža i ja vidjeh starca kojeg sam godinama oplakivala i nosila u srcu kao istinu djetinjstva.
Sjetih se razgovora sa znanstvenikom koji mi je objašnjavao najnoviju teoriju u fizici. "Kada dokažemo postojanje stringsa, kada ga materijaliziramo moći ćemo putovati vremenom i tada ćeš možda moći ponovo sresti svoga dedu."rekao mi je onda šaljivo poeta svoga znanja.
"Mi smo stvarno u crnoj rupi koja guta trenutke i pretvara ih u vječnost."pomislih onako kako sam naučila misliti u vremenu do ovoga.
"Ovo je mjesto koje guta samo ljubav da bi je opet proizvodilo. Ni jedna druga misao, ni jedna druga energija nemože stići do njega." zapjevaše misli oko nas.
"Po kojim zakonima smo stigli među vas?" pomislili smo unisono.
"Razbili ste svojim mislima univerzalnost vremena i prihvatili istinu da svatko u sebi nosi njegove krhotine."
"Jesmo li sada u prošlosti?"
"Ne, svi smo mi u trenutku, svatko u svome."
"Mi tražimo izvor za koji smo vjerovali da se nalazi iza vrata vremena."
"Nema vrata vremena jer sve što ste doživjeli nosite u sebi i sve je uvijek samo trenutak u kojem sami sebe oblikujete."
"Gdje je onda izvor?"
"Zar ga ne osjećate?"
"Tko se rodio u štalici?"
Strune ponovo zaplesaše i oko nas zablješta iluzija poroda.
"U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog." vidjeh misao i prepoznah u očima djeteta na slamici, oči boje sna.
"Ovo je uistinu trenutak spoznaje." pomislih
Kugla u kojoj su mirovali Diana i Bacchus propusti njihove misli k nama. Isprepletene misli postadoše slike i vidjesmo cijelu noviju povijest civilizacije.
U Dianinoj dolini pored zdenca Giordano i malena djevojčica duge plave kose gledaju prema nebu. Na Campo del Fiori plamti lomača. Ratovi počinju i završavaju. Europa gori mržnjom i idejama luđaka, Azija osvetom fundamelista, Afrika neznanjem puka. Na Balkanu umire mladost zbog pohlepe staraca.
"Rođenje u štalici je trebalo sve ovo spriječiti." pomislih
"Djetešce je bilo energija koju su osjetili samo neki." plešući končići završiše moju misao
Osjetih dobro poznatu toplinu prvog susreta, vidjeh oči dječaka sa željezničke stanice i ono rđavo čudovište iz kojeg sam pila vodu koja dolazi iz zemlje.
Ples se nastavljao i postajao ljubavna bajka koja još nema kraja.
"Noćas sam sanjala prekrasan san." rekoh pjesniku dok smo tog Božićnog jutra pili kavu.
"Jesam li ja bio u njemu?"
"Samo ti." slagah neusuđujući se priznati da mu san uopće više neznam ispričati.
"U mom snu su si bila ti i bio sam ja i sve do sada zabilježene misli, svih onih o kojima smo čitali, oni čije su misli ostavile tragove u našim sjećanjima."
"Bio si ponovo u Misaoni Proustiani." rekoh sjećajući sa davnog sna.
"Misli su me doticale, bile su uistinu vidljive i njima smo doista stvarali prostor i vrijeme."
"Ispričaj mi san."
Kada je počeo pričati njegove rečenice su uistinu prelazile u misaone slike i ja vidjeh njegov san mojim unutarnjim očima.





 

Keine Kommentare: