Diana i Aktaion
"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno
Čitala sam Giordanovu knjigu u kupeu vlaka koji me je nosio na jug.
"Njegovo vrijeme je završilo renesansom i počinje se ponovo buditi u novonastajućim znanjem" pomislih čitajući retke napisane prije više od četristo godina.
"Vi čitate Giordana Bruna"glas mi se učini poznat. Pored mene je sjedio nepoznat muškarac s glasom koji je u meni budio sinesteziju različitih osjećaja.
"A šta vi čitate?" upitah da se dijalog ne prekine.
"Pile na ražnju" od Šotole". tonovi njegova glasa me vratiše u nedavni san.
"Ja sam nekada davno čitala njegove pjesme." rekoh osjećajući uzbuđenje u cijelom tijelu.
"To nije moglo biti jako davno" odgovori mi on šarlatanski.
Pogledala sam njegove oči. Bljesak sunca, svježina izvora i miris ljeta prođe mojim osjetilima.
Njegove oči su bile drugačije od očiju koje sam sretala na putu između jučer i sutra, trenutak prividnog mira u koji sam se, umorna od traženja, uvijek iznova vračala. Te oči su odavale razlog mog postojanja, sreću trenutka u kojem trajem već stoljećima.
"Čini mi se kao da smo se već jednom sreli" rekoh gledajući osmjeh u njegovim očima.
"Ako jesmo onda je to bilo u jednom drugom vremenu, u jednom drugom svijetu, na jednom dalekom mjestu. Možda je to bila šuma, jezero ili izvor neke rijeke, možda smo onda zajedno voljeli lov ili sam ja bio jelen, a ti boginja, možda..........."
" Ne, ti si bio svjetlo nad svjetlima, središte iz kojeg je počela priča o lovcu i božanstvu, trenutak iz kojeg je nastala spoznaja, ti si aktus purus, prvi pokretač kojeg danas u sebi tražimo i u znanosti negiramo." odgovorih dok mi se iznenada pred unutarnjim očima pojaviše slike.
Začuh glas koji me je vrati u prošlost. Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Na povratku se vlak nije zaustavio na toj bezimenoj postaji. Nismo se vračali uskotračnom prugom. Vidjela sam ga u grupi djece koja su čekala da protutnja "brzi" da bi prešli prugu.
"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:
"Voda uvijek izlazi iz zemlje"
"Kod nas izlazi iz zida"
"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno
"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.
Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka koji je stajao na peronu one male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više nesjećam. To su one iste oči iz sna, onog kobnog nedeljnog podneva i iz sna u koji me je poveo anđeo čuvar.
U tvom pogledu sjaj ljetnog solsticija, plaha svjetlost ivanjskih
vatri. Sišle s neba Plejade, nazvane imenima Atlasovih kčeri,
trenutku daruju ljubavnu moć. Zlatna spirala se širi prostorom, trenutak
postaje vječnost, ovojnicom povezana srca tiraju ritmom Kairosova svijeta. Sretan trenutak uzašašća u sfere iskona. Događa
se ljubav, razgolićena do nagosti duše, do iskre u očima boje sna. Preskaćemo plamene jezike, u tvojim očima ljubav i život tako jednostavan
i lijep. Nedohvatna daljina postaje bliskost. Ponoćno sunce u njedrima neba, mi pod karijatidama prohujalog vremena uranjamo
u krug ljubavi…
Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti . Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u avanturu koja je već davno počela.Dok me vlak nosi prema jugu ja lutam mislima, osjećam zlatne niti iz kojih nastaju snovi i prepuštam se njima. Dobro poznata geometrija prostora nestaje pred mojim očima. Više nema čvrstih oblika, ulice i trgovi se zakrivljuju, dobijaju fantasičnu formu neke nove stvarnosti. Svjetlost me nosi ka istini, sljubljujem se s njom, postajem tračak istine u sebi samoj. Prostor i vrijeme postaju energija mog putovanja, blještavilo boja pretvara gradove i kontinente u osmjeh neba, u moj doživljaj. Cijeli svijet je u tom veličanstvenom trenu moja istina, moje stvarno ujedinjenje s univerzumom.
Šta je ovaj visoki, poznati neznanac probudio u meni? Osjetih žeđ, poželjeh vodu sa izvora. Hodnikom ispred našeg kupea je prolazio prodavač pića. Neznanac otvori vrata i pozva ga unutra. Otvorili smo bocu hladnog pića i djelili jednu čašu, jer prodavač nije imao dvije.
"Ovo vino raste na brežuljcima moje mladosti"
"Mislila sam da bijelo vino nema okusa"
"Ovo je naše vino. Grožđe s kamena je zaljevano znojem dobrih ljudi"
"Mislila sam da grožđe raste na zemlji"
"Voda dolazi iz zemlje. Grožđe je dar neba"
Osjetih da se san spušta na moje trepavice. Zatvorih oči.
U tvom pogledu se ogleda mladi dan, potopljena ljepota profanog vremena, snovitost svetosti na izvorištu ljepote. Iz jantarnoga sjaja tvojih očiju izranjaju zlatne niti i upliću se u kovitlac dnevne svjetlosti, grade spiralne ljestve između nas i vječnosti. Susret tebe i mene u vrtlogu svevremena. Ponekada pomislim, izgubljeni smo u stihiji zbilje, a onda nas pronalazim u Kairosovom carstvu…
Osjećam darovitost kojom nas oplemenjuje sudbina, stvarno nam je naklonjena, ispisuje sinopsis života bez didaskalija. Sretna naslućujem pomak vremena, nagnuće u trenutak otpuštanja iluzija i pronalaženja uzročnika uskrsnuća u zbilji. U odsjaju zlatne zavojnice premostivost između simetrije i asimetrije, savršenstvo stolovanja u hramu ljubavi… Titrajuće strune grade put između tebe i mene. Tišina nas oplemenjuje. Ljubav izranja iz pjeska i pjene i očarava nas svojim moćima… predajemo se njenoj nesvrsishodnosti i živimo njenu tankoćutnost…
Ona me gleda tvojim očima, uranja u dubinu moga pogleda i na zaslonu osjećajnosti slika ornamente tek nastajućih geometrijskih oblika, tek naslućujućih boja… naših boja…
Ne, ne mjerim duljinu svjetlosnih valova koji se prelamaju u prizmi svjesnosti, ćutim njihovu snagu u vrtloženju fotona. Ljubav je nutarnja svjetlost, nije ni val, ni ćestica… neopipljiva sila koja nas uzdiže u sfere astralne svjesti… u svjetove herojskih zanosa vjerovanja u nju…
Otvorih prvu stranicu. " Tebi koju ću sretati na raskrižju puteva, na izvorima i u zenitima sna. Tvoja knjiga će biti sjećanje na trenutak, moja neka tebi bude znak da ćemo se sretati na rubu vremena u žurbi odlazaka i dolazaka, na sajmovima želja i da ćemo možda jednoga dana zajedno tonuti u san"
Bez potpisa i bez datuma.
Knjiga koju sam ja čitala je je nestala s njim.
Život je sjen i san
Vlak me nosi prema jugu. "Pile na ražnju" je jedini znak da sam srela oči boje sna i ja nastavih sanjati.
Pred mojim unutarnjim očima zadrhti vrijeme i kristali postadoše povećala kroz koja vidjeh najsitnije niti tek načetog sna. Valovi i čestice zasjaše i ja dotaknuh svjetleći trag koji me povede ka izvoru sna i ja krenuh ka jugu Peloponeza. U daljini se iznad mediterana uzdiže silueta velikog grbavca kako puk oduvjek naziva Vezuv, kojeg se boji i slavi u isto vrijeme. Tu na, u to vrijeme još ne otkrivenim ruševinama Pompeja, se uzdigao gradić u kojem su umirali carevi i rađali se biskupi. U malenoj kućici na rubu grada se začu plač tek rođenog dječačića.
Na padinama brijega zasja gozba bogova.
Vulkan, bog vatre se nasmješi i pozdravi boga vina.
"Podignimo čaše, jer rodio se onaj koji će tebe nositi u sebi i voljeti onu koju ti voliš"
Diana se spusti s neba na to božansko babinje i prosu ljubav nad koljevku.
Kristali ponovo zadrhtaše i djete izraste u dječaka velikih tamnih očiju, očiju boje sna.
"Filipo požuri, jutros idemo u crkvu."
"Što ćemo tamo" upita dječak trljajući oči još umorne od spavanja.
"Tamo se slavi naš stvoritelj, spasitelj i otkupitelj." reče mu majka sipajući mlijeko u šoljicu.
Dječakove oči promjeniše sjaj. Njegova misao uzburka jutarnju idilu priprema za odlazak na misu.
"Bio sam već puno puta tamo, ali toga još nisam vidio." reče dječak s nepovjerenjem u glasu.
"Njega ne možeš vidjeti, njega moraš osjetiti." odgovori mu majka stavljajući crni rubac na kosu. Dječak ju je promatrao dok je skrivala prekrasnu kosu pod ružnu maramu.
"Zašto sakrivaš kosu?"
"To od mene očekuju crkveni oci. Kada ulazimo u božji hram nesmijemo biti okićeni."
"Zašto se onda oni kite u one komične mondure?" upita tvrdoglavo Filipo
"Popij mlijeko i stavi kapu na glavu, sada je stvarno zadnje vrijeme da krenemo." majka je već bila nestrpljiva."Danas je 22. juna, poslije mise će biti procesija u znak dana Paulinusove smrti."
"Tko ti je taj?"
"On u ime stvoritelja štiti grad."
Majka ga povuče za ruku i stavljajući mu kapu povede iz kuće.
Dječak je sjedio u crkvi i pokušavao osjetiti misteriju onoga što je čovjek sa oltara govorio.
"Ja ne osjećam ništa do tamjana u nosu." pomisli mali heretik
Hodajući u procesiji iz razloga koji nije razumio Filipo je promatrao puk i čudio se licima koja su tugovala. Ljeto je tek stiglo i sunce je blago dodirivalo njegove obraze. On pogleda u nebo i spazi dva bjela goluba kako kruže nad njim. U tom trenu ga za rukav povuče djevojčica duge plave kose.
"Ja sam užasno žedna."
"I ja" reče Filipo gledajući je ravno u oči i bacajući kapu s glave. "Idemo na izvor."
Puk je tugovao, slavio i bio zahvalan svecu grada. Procesija se polagano udaljavala, a oni neopaženi krenuše na izvor. Šetajući napustiše grad i nađoše se u Dianinoj dolini. Malo selo u koje su ušli kao da je još spavalo.
"Svi su otišli na slavlje u grad" reče djevojčica
"Oni slave nešto što ja nerazumijem, ali.............."
"Žedna sam."
"Idemo do zdenca, tamo je voda hladna."
"Gdje je zdenac."
"Pored crkve."
"Kako znaš?"
"Tu dolazim često, tu se rodila moja majka."
Trg je izgledao kao kulisa iz današnjih filmova. Dječak i djevojčica se zaustaviše pored zdenca. Voda je bila hladna i djevočica poče piti.
"Odakle dolazi ova voda?"
"Iz zemlje." odgovori joj mudro Filipo
Iznad njih su letjeli bijeli golub i golubica.
U daljini se nazirao Vezuv obučen u vječne oblake Filipovog sna. Sunce je bilo u zenitu, a iznad Vezuva zabljesnu neko još jače svjetlo. Bogovi su slavili susret koji će jednoga dana promjeniti svijet i vjerovanje.
Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećem s dnevnim vjestima koje mi služe kao most prema stvarnost koju uvijek snom napuštam. Tog trena se buđenjem sretoh s mišlju, Filipo je ulazeći u dominikanski red postao Giordano Bruno.
U njegovoj knjizi koju je stranac ponio sa sobom piše
"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Aktaion krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"
Onaj tko otkrije božansku istinu više ne može živjeti u neznanju, taj umire za ideju. Giordanove misli su postajale okrutni psi koji su ga tjerali uvijek dalje u dubinu sna koji je budan sanjao. Srce, sveti gral iz kojeg je ispijao vječnost, ga je branilo od licemjerstva i strahova koji su vrebali na njegovom životnom putu. Tko je bila njegova Diana? Na kojem dijelu svog puta ju je sreo? Je li to bila žena ili samo misao o njoj? Ili je stvarno bila djevojčica duge plave kose sa zdenca iz Dianine doline?
U " O Herojskim zanosima" je ispričana ljubavna priča slična onoj o kojoj sam čitala u "Planinama". Ljiljanko je Aktaion, a Zorica Diana. Mješaju mi se mitovi i priče ali Ljubav ostaje ista. Sjetih se sna o potopu i sjedinjenja mita i legende. Poetika misli je u izrazu trenutka spoznaje. Osjetih kako moje srce počinje otkucavati neko novo vrijeme u meni. Stihovi koje sam čitala se mješaju s naučenim i znanje postaje poezija.
Dobra vila ljubavi uistinu dobija oblike boginje lova i ja pozivam Dianu da bdije nad mojim životom, da u meni budi želju za promjenama, apelira na demokraciju misli, na ujedinjenje emocionalnog i misaonog uma, uranjanje u onaj dio mene koji emocijama daje slobodu izraza.
Aktaion je umro zbog znatiželje, umro je tražeći istinsku spoznaju božanskog postojanja. Zaboravljam Aktaiona i dozivam Nitzscheansko- Dionzijsku opijenost istinskog postojanja. Giordano Bruno je u dubini svoje duše bio opijeni bog vina, čije istine su se sukobljavale s Apollonskom usklađenosti trezvenosti života.
"Voda dolazi iz zemlje, a vino je dar neba" začuh glas čovjeka koji je otišao iz vlaka dok sam sanjala.
U tom trenu ja uistinu postajem Diana koja svjesno očekuje ponovni susret s čovjekom u kojem je prepoznala Bacchusa. Stranac iz vlaka je u meni probudio Dionizijski osjećaj opijenosti i ja poželjeh da se naše misli sjedine u intelektualno ludilo kojim ćemo buditi usnule osjećaje, stvarati svoju priču o herojskim zanosima. Počela sam sve više i više budna sanjati.
Očiju boje sna Bacchus mi govori:
"Onda sam samo slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Onda sam pokušavao živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" Diana mu upade u rečenicu da prekine diskusiju o ljudskoj zloči od koje su bježali.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" reče Bacchus neodustajući od teme." Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka."
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav." Dianin glas je osmišljavao emociju.
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet ima samo tri dimenzije, a duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" odgovori joj Bacchus
Ulazim u svijet čudesnih niti podsvjesti i vidim slike iz vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja. Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav na izvoru, tu osnovnu energiju svih drugih događanja. Osluškujem šumove svete krvi koji skladaju odu "ljubavi" i onda znam da je ono što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano. Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Trenutak ponovo postade kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima koje spoznajem. Zanesena tim doživljajem sjećam se da sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.
Sada uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u poetičnim riječima Giordana Bruna. Njegovo razmišljanje je bilo nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegovi stihovi su me pozivali u svijet neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog.
U vlaku prema jugu spoznah da je osjećaj ljubavi najljepši dar prirode, simfonija univerzuma, ali i jedan od kompliciranijih oblika mišljenja. Ona uistinu postade zrcaljenje božanskog principa u meni. Da bi to svjesno doživjela i da bi osjetila svu njenu snagu i razumjela njeno djelovanje moram pronaći izvor sna, trenutak kada je sve počelo.
Vratih se ponovo snu.
Na otoku sreće
"Stigla si u moj život snom koji od djetinjstva sanjam." reče Bacchus dok je sunce već na zalasku još uvijek obasjavalo trenutak.
"Zatvori još jednom oči, do otoka sreće možemo stići samo srcem." Dianin glas je bio simfonija sna.
"Otok sreće postoji samo u legendama, sreća je nešto što nosimo u svojim mislima, ona proizlazi iz ljubavi koju sam u ovom trenu svjesno spoznao." usprotivi se Bacchus gledajući se u Dianinim očima.
"Zatvori oči i onda mi pričaj što vidiš"
"Vidim daleki otok izvan vremena i prostora. To je čarobni otok na kojem žive duše praotaca, a služe ih anđeli. Na otoku raste samo jedno drvo, velika Jabuka puna plodova svjesne spoznaje."
"Ti mi pričaš legendu o raju, to nije ono što osjećaš to je ono što si naučio."
"Sjećam se onoga što sam doživio jednog podneva. Stvarali smo prostor svojim postojanjem izvan svakodnevice. Otok je blještao u suncu naših želja i da smo htjeli mogli smo otići na njega, ali žurilo nam se u život i mismo krenuli suprotnim smjerovima." uozbiljivši se odgovori Bacchus.
"Ponijeli smo ga sa sobom u danas. Otvori oči."
Prostor u kojem su se našli je bio bez sile gravitacije. Lebdjeli su carstvom svoje probuđene svijesti i promatrali su svijet iz perspektive svojih snova.
"Uspjeli smo ući u najveću tajnu ljudske prirode u carstvo našeg uma." spozna Bacchus
"Ovo je onaj još ne otkriveni dio univerzuma u kojem su prostor i vrijeme stvarno dio nas. To je skriveni, opjevani i u legendama sačuvani otok sreće." šapnu mu Diana
"Zar su naši pretci poznavali taj dio uma?"
"Oni su bili neopterećeni jahačima apokalipse. Lutali su svojim snovima neznajući da to čine."
"Ovog trena smo ušli u svijet snova, ali možemo li se vrati u zbilju?"
"Mi možemo, mi moramo izvršiti zadatu nam zadaću. Moja fenomenologija snova i tvoja pjesnička opuštenost su most između ta dva svijeta."
"Otkrili smo najveće bogatstvo svijesti, razotkrili smo tajnu zbog koje je svijet već tisućama godina živio u strahu od osvete neba." smješkajući se reče Baccus.
Pred njima se otvori perspektiva zaobljenosti u kojoj su bili na svim stranama svijeta u istom trenu. Našli su se u središtu harmonije svog postojanja. Vidjeli su zemlju u njenoj savršenosti, promatrali su gradove i ljude u njima, otkrivali istine ljudskih snova, lutali mislima prestrašenih, bolesnih i umirućih, osjećali ljubav tek zaljubljenih.
"Osjećaš li snagu trenutka? "
"Munjevitom odlukom smo se vratili u stvarnost. To je onaj skriveni dio svijesti koju moramo probuditi u svima koji vjeruju u pojavnost sna."
Noć je spustila svoju tamu nad njih. Diana i Bacchus krenuše ka živim jaslicama koje su svjetlile na rubu njihove svijesti.
"Ušli smo u vrijeme vjernika." šapnu Diana
"Ovo je početak novog zlatnog doba." Bacchus je govorio glasom ljubavi.
"Mislila sam da vjernici vjeruju u jaslice u kojima su lutke." istom bojom glasa odgovori Diana
"Ovdje su živi ljudi, znači stigli smo na sam početak priče." reče Bacchus gledajući djetešce na slamici i u njegovim očima vidje strah.
"Čega li se ovo nedužno djete boji?" upita ga Diana
"Ljudskog neznanja."
Diana pogleda u nebo i vidje zvijezdu kako u svom letu ostavlja zlaćani trag.
Povratak snu
Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples atoma mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.
Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan. Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako kristaliziram suprotnosti u sebi u promjenu istinskog doživljaja. Mjena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje moja stvarnost.
Moj put unazad, me ponovo vodi u moj mali univerzum i tu srećem praroditelje, Geju i Uranusa, koji su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
Kao nekada, u vremenu kada sam prestala vjerovati u ljubav, ponovo želim ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć. Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
Naučila sam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni nastaje korištenjem svih mogućih vrsta izražavanja. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija.
Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentalno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost njenog poetičnog izraza.
No takva spoznaja događanja stavlja na vagu sam smisao postojanja u ovom svijetu.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu? Onaj drugi, za mene, više ne postoji pa trenutak, vjerovanje u mudrost, postaje i moja religija.
Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Diana je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Osjećam ples Fauna, postojanje utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, stapam se Dianinom energijom u zanosu purpunih boja, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni.
Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija ljepšu formu kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Diana, udisaj za utjelovljeni um i snaga za njeno postojanje, što pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.
Nezaustavljivi vlak vremena kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Poželjeh još jednom otići u vrijeme dok su bogovi hodali zemljom i uistinu biti dio mita iz kojeg je izrasla Diana kao Giordanova svjesna spoznaja.
Ponovih želju već pretvorenu u misaonu sliku početka vremena. Misao se odvoji od mog tijela i ja osjetih da se vraćam ka vratima vremena da ponovo sretnem oči boje sna. Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak ka slobodi duha.
O kristalnoj kugli mog života
Diana i Bacchus spojeni u kristalnu kuglu iz koje izranja, mojim osjetilima, dostupna priča o početku.
Bilo je to poslije spajanja zemlje i neba, u onom davnom dobu kada se rodilo vrijeme, kaže priča. Tada su bogovi vladali univerzumom, a čovjek još nije postojao, tada je sudbina bila nepoznanica, a ljubav se još nije rodila ljepotom. Zbacivši oca sa prijestolja bog vremena zavlada svijetom i poče stvarati djecu koje se u svojoj pohlepi za vlašću i bojao.
"To je bilo prije nas."reče Diana
"Bilo je kao i u vremenu kada su gorile lomače. To se ponavlja u svim vremenima, vrijeme proždire one kojih se boji" reče joj tužno Bacchus
"Ali uvijek prežive oni koje je dotaknula Sofija svojom blagosti skrivenoj u snazi ljepote misli koje oplemenjuju."
"Zeus je jedino Kronosovo dijete koje je preživjelo tadašnji masakr. Čuvan nimfom Idejom, hranjen mlijekom božanske koze, Amalteje, on se uzdignu na Olimp i stvori carstvo u kojem smo mi rođeni"
"Bog vremena je protjeran na daleki otok i tamo zaustavljen u trenutku traje već eonima, jer tamo vrijeme ne prolazi i on sam sobom sebi vlada i stvara čovjekovu prolaznost"
"Mi rođeni od njega, njegovom snagom stvaramo svoje vrijeme i trajemo u njemu. Mi volimo svoj i tuđe trenutke, mi slavimo i ludujemo, mi štitimo i djelimo."
"Sjećaš li se one davne Gozbe na Olimpu, kada je Zeus zadnji put promjenuo svijet?"
U kristalnoj kugli mog postojanja vidjeh Olimp.
Bogovi sjeđahu za svečano postavljenom trpezom. Gozba je trebala početi, ali njihovi tanjuri bijahu prazni, a čaše čekahu nektar.
"Nedostaju nam dvorjani." reče jedan od bogova
"Tko su oni?"upita Diana
"Kakovi bi oni trebali biti." upita Bacchus
"Drugačiji od nas."
"Kako to misliš?"
"Ne smiju biti vječni, moraju se mjenjati i razmnožavati, mora ih biti uvijek više da bi nama bilo lakše."
"Kako bi po tvom mišljenju trebali izgledati?" upita Diana
"Da bi nam dobro služili trebali bi sličiti i na Dianu i na Bacchusa, morali bi biti pokretni, imati ruke da nam ispunjavaju želje, mogućnost pamćenja, ali ne smiju samostalno donositi odluke." reče Zeus
I odjednom se iz univerzuma odvojiše kristalne kugle iz kojih zasja svjetlo života. Dvostruko biće bi stvoreno. Djevojačkomladićko tijelo puno snage otvori gozbu donoseći ambroziju i nektar na okićene stolove. Kristalna kugla puna zajedničkog sna je hodala naprijed i nazad, donosila i odnosila đakonije ispunjavala želje bogovima.
"Kako si ih stvorio?" Eros upita Zeusa
"Od sunca i mjeseca da prezentiraju planetu na kojoj će živjeti."
"Kako ćemo ih zvati."
"Ljudi."
"Kako će razlučiti dvojstvo u sebi, kako će znati tko su."
"Oni će zauvjek ostati biverzum u univerzumu." reče Zeus zagonetno
"Hoće li oni živjeti vječno?"
"Oni nisu bogovi, oni su prolazni kao i sve u prirodi. Jedino će njihova energija ostajati, njima nevidljiva, ali mi ćemo ih dalje spoznavati. Kada umre jedna polovica druga će tražiti svoju novu polovicu da ostvari ponovo harmoniju svog bića i da traje u vremenu."
"Koju polovicu će tražiti?"
"Onu koja im nedostaje."
"Zašto će umirati?"
"Zato što neće biti bogovi i neće shvatiti našu moć, ali će poželjeti biti kao i mi. Oni će nas početi ismijavati, a ja ću, čim ih stvorim, uništavati harmoniju koja je za naš opstanak opasna."
"Što će ih ponovo spajati?"upita znatiželjno Bacchus
"Energija." reče Zeus
"Koji njen oblik?" Bacchus je već polako bio nestrpljiv
"Ljubav." odgovori brzo Eros
"Jedino oni koji to shvate će istinski postojati." odgovori Zeus
"Što će biti s onima koji ne osjete ljepotu postojanja."
"Vrijeme će nama i njima pokazati istinu."
"Koje vrijeme?" upita Diana
"Ono koje osjete u sebi će ih braniti od proždrljivosti boga vremena." reče Zeus gledajući prema dalekom otoku na kojem je vrijeme stalo.
Svjetleće kugle dvostrukog bića se počeše razdvajati i rađati puk, a vrijeme postade jedno od glavnih lica drame ljudskog života, proždrljivo vrijeme koje će uništavati čovjekova djela i njega samoga.
"Kad vidje kako vrijeme iznakazi okrutnom rukom bogatim i davnim ljetima ponos, gorde kule zgazi
i zubim zgloda natpis pločam slavnim." šapnu Diana
"Vrijeme će doć i otet ljubav moju:Ta svijest ko smrt je moram suze liti, jer imam što se bojim izgubiti." automatski nastavi Bacchus
"O, vrijeme, koje brzo uništavaš stvorene stvari! Koliko si kraljeva, koliko si naroda uništilo! Koliko je država i raznih zbivanja prošlo redom od trenutka kad je ovde propao čudnovati oblik one ribe, koja pobjeđena od vremena strpljivo leži u skrivenosti; golim kostima ono je dalo kostur i oslonac planini koja se nad njom uzdiže." šapnu Diana
"O čemu smo sada govorili?. Čije su to riječi?" upita iznenada Bacchus
"To je citat iz Shakespearovih soneta."
"Oooooooooooooooooo, to je nešto drugo." reče Baccus veselo i nastavi" O, vrijeme, proždiraču stvari, i zavidljiva starosti, vi uništavate sve stvari zubima vijeka, i polako sve stvari poguravate u sporu smrt! O, vrijeme, proždiraču stvari, o zavidljiva starosti, kroz koje se sve vari."
"To nije Shakespeare moj dragi ljubavniče, to je Da Vinci."
"Što si mi htjela reći citatom?"
"Htjela sam ti reči da je ljubav, istinska i prava, jedina energija koja pobjeđuje vrijeme."
"Gledanjem - oči su za danas pune, Gledaj i sutra opet kao sada,Neka ti ljubav drijemanjem ne trune." izrecitira Bacchus
"Bilo da surovi prizor il'pak mili posmatraju oči, brdo, ili more, nakazu il'biće lijepo, vranu ili goluba, one ih u tvoj lik pretvore."nastavi Diana "Ali šalu na stranu, to je bilo vrijeme kada je ljubav bila uzrokom ratova, ubistava i umiranaja."
"Zar to nije bilo uvijek tako?"
"Imaš pravo, ali bogovi s Olimpa su oslobodili energiju koja krivo usmjerena može biti i uzrokom nesreće."
"Zeus je stvorivši duplo biće osudio čovjeka i na biseksualnost ako nije spoznao da je harmonija sjedinjavanje suprotnosti."
"To nije nesreća." reče mu Diana smješeći se
"Ali to nije prava harmonija, to nije rađanje ljepote nego nagomilavanje nedohvatnog sna."
"I san je ponekad dovoljan za sreću."
"To onda može biti i spoj dobra i zla" reće tvrdoglavo Bacchus
"Zaboravljaš energiju sa izvora, zaboravljaš da ona rađa ljepotu i postaje mostom istini koja iako je bolna nikada nije zla."
"Noću ću prirediti talijanske maske, slatke govore, komedije, Ijupke predstave. Na dan kada kralj iziđe u šetnju, svoje paževe ću prerušiti u šumske nimfe; moji Ijudi koji pasu na pašnjacima kao satiri, igraće na jarčijim papcima po antičkom uzoru. Ponekad opet divni mladić s oblicima Dianinim, čija će kosa pozlaćivati tečnu vodu, s niskama bisera oko nagih mišića, s maslinovom grančicom u razigranim rukama, koja zaklanja ono što je uživanje za muško oko, kupaće se u obližnjem potoku. Drugi Aktaion koji viri kroz grmlje, urečen od gnjevne boginje, bježati će kao zec i napraviti će se da umire kada ga obore lajući psi." iznenada reče Bacchus.
"To je Marlow i njegov Eduard II. Kakve to veze ima s našim razgovorom?"
"To je dokaz da smo i mi često opisivani kao dvospolci, da smo ljudskom umu bili nedohvatni, a naše postojanje neshvatljivo. Sjeti se slika na kojima smo Aktaion i ja bili slikani ljepotom tvojih oblika" reće joj bjesno Bacchus.
"Jedino ljubav, može pobjediti Zeusovu daleku namjeru." odgovori mu Diana mirno
"Jesi li ti stvarno bila zaljubljena u Oriona" iznenada je upita zaljubljeni bog vina.
"Ti si u to vrijeme drugovao s Thaliom i stvarao početke svijeta za tvoje utjelovljenje"
"Znači istina je"
"U njegovim očima sam vidjela Sofijin znak, prepoznala daleko svjetlo početka i osjetila uzbuđenje."
"Cijela priča je prekratka, da bi to stvarno bila ljubav. Gdje se to dogodilo?"upita Bacchus uvrijeđeno
"To se dogodilo na trgu cvijeća u trenutku kada sam poželjela otkriti tajnu nastajanja ljubavi."
"Tada nije bilo trgova cvijeća." ustraja Baccus
"Bio je proplanak pored šume, velika livada puna tek otvorenih pupoljaka. Pričinilo mi se da vidim izvor ljubavi."
"Pričinilo?" Bacchusov glas je već bio ljutit
"Da to je bila zabluda. Željela bih da mladi ljudi uistinu osjete gdje je izvor njihove ljubavi."Diana pokuša promijeniti temu.
"I gdje je izvor?"
"U očima boje sna."
"Što ti sada vidiš u mojim očima?" ustraje Bacchus
"Vidim neosnovanu ljubomoru."
"Neosnovanu?"
"Orion je bio zanos u trenutku osame, sreća jednog sumraka ovjekovječena na jesenjskom nebu, a ti si dragi moj ljubavniče ljubav."
"Koliko, koliko si ih imala, tih trenutaka osame?"
"Čitaj mitove, prouči mitologiju pa ćeš saznati šta su smrtnici u stanju izmisliti"
"Orion je istina"
"Ti si sada već polako dosadan"
"Ja sam samo malo lud i još uvijek zaljubljen" odgovori zadovoljno Baccus
"Mlada žena čeka na nastavak obećanog puta po prošlosti" reče mu iznenada Diana
"Koja mlada žena?" Baccus će zainteresirano.
"Ona koja još uvijek luta i traži oči boje sna." Dianin glas je postajao ozbiljan
"Misliš na moje oči." veselo će bog vina.
"Na oči mladog pjesnika u kojem ti živiš."
"Pa ta mlada žena si ti." Baccus ju je gledao očima boje sna.
"Ja živim u njenom tijelu." boginja lova je postajala sve ozbiljnija.
"Nauči je da sama traži istinu"
"Pa ona zna mitove, morala ih je učiti u školi, ja joj moram pokazati onaj dio istine koju pisci nisu saznali, a povjesničari je se već tisućama godina ne dotiću"
"Hoćeš li joj odati tajnu Olimpa i Panteona?"
"Zar ne misliš da je polako vrijeme da se rehabilitira Giordano Bruno?"
"On je rehabilitiran" u Baccusovom glasu se osjećalo nestrpljenje i nemir.
"Da to su učinili crkveni oci, ali u čovjekovom srcu ti isti njeguju još uvijek strahove" ustraja Diana.
"Draga moja boginjo ti hoćeš promjeniti svijet"
"Mi trajemo kao velika tajna od njegovog postanka, zar nije došlo vrijeme da i sebe rehabilitiramo"
"Mi smo bogovi i tako smo vječni"
"Mi smo samo njihova misao o bogovima, nas su oblikovali pisci, ovjekovječili slikari i skulptori, a puk je vjerovao u našu a ne svoju moć."
"To je nekima odgovaralo"
"Da istim onima koji su spalili Giordana" odrešito će Diana.
"Tko je bio Orion?"
"Opet ti s tvojom banalnošću razbijaš trenutak"
"Tko je bio Orion?"reče tvrdoglavo zaljubljeni Bog
"Lovac iz Böotie, ljubavnik boginje svitanja, zanos trenutka, sreća jednog sumraka, zaljubljenost koja se već tisućama godina ponavlja u srcima mladih, slučajni susret na rubu šume, susret koji se nije pretvorio u ljubav"
"Jesi li ga ubila"
"On je otišao tajno, kao što je i došao u moj trenutak. On je bio prije tebe i došao je ponovo tobom u moj život, ti si postao ljubav, ali to sam ti već rekla"
"Čije oči sjaju na jesenjem nebu?"
"To su oči neba, osvjetljene svjetlom nad svjetlima, nad njima bdije Sofija"
"Svjetlo nad svjelima je skriveno iza ogrtača zemlje, izašlo iz tame neznanja i postalo Zeus, Jupiter i Bog?"
"Da dragi moj ljubavniče, to je na koncu za puk postao veliki Bog zbog kojeg su gorile lomače"
"Mislim da je stvarno došlo vrijeme da se probudimo iz ovog dugog sna." reče ljutito Bacchus.
"Mi ga sanjamo zajedno i naš san je najljepša priča koju još nitko nije napisao. Ja jedino želim da, tvoje i moje utjelovljenje, dječak i djevojčica sa izvora vode koja dolazi iz zemlje osjete naše postojanje u sebi, da dokažemo da Giordano nije uzaludno umro nasilnom smrti"
"Šta će onda biti s nama?"
"Mi ćemo onda stvarno živjeti u njima i prestati lutati vremenom"
"Njihova tijela su prolazna"
"Zar ne osjećaš da mi ne posjedujemo tijela, zar nisi shvatio zabludu u kojoj nepostojimo već milionima godina. Mi smo tamna tvara i tamna energija univerzuma. Naša tijela su samo slike i ako se stvarno ne udomimo u prolaznosti njihovih tijela ostaćemo slike i skulpture koje će i dalje krasiti muzeje i galerije"
"Tu postajem malo sebičan i pitam se što će biti s nama poslije njih." šaljivo upita Baccus
"Mi smo misao, energija koja ne nestaje, mi smo ostali poslije svih propadanja svijetova izdigli se poslije svih velikih praskova, mi smo energija koja uvijek iznova stvara život." još uvijek ozbiljna u svojoj namjeri Diana pokuša produljiti razgovor.
"Što je s drugim božanstvima, što je s Muzama........"
"Ti i ja smo preslabi za cijeli svijet, mi smo dio cjeline, zajedno s njima smo ono nepredvidivo i ne izračunjljivo u miniverzumu ljudskog uma." mirno mu odgovori boginja.
"Sjećam se mojih dugih diskusija s tvojim bratom. On zastupa racionalnost punu prividnog mira, a ja sam za opuštenost i san. On teži potpunoj samospoznaji, a ja volim misteriju onog nepredvidljivog u sebi."
"Jedan starac je davno prije Giordana umro za ideju tvrdeći da su aplonizijsko- dionizijski osjećaji dio čovjekove čudi, a ne volja bogova." reče Diana negirajući i svoju i Baccusovu snagu.
"Misliš na onoga o kojem je pisao Platon."
"Sokrat je isto umro za ideju, jer isto kao ni Giordano nije uspio dokazati da mi živimo u tjelima smrtnika i da bez njih nebi bilo ni nas." odgovori mu Diana
"Mi smo, prije njega sjedili podno Parnasa i tkali osjećaje mislima i snom. Tvoj brat je s Muzama stvarao poeziju misli, dok je Afrodita prosipala ljubav u Erosove sne. Ja sam uvijek tražio tebe da bih shvatio magiju moje razuzdanosti. Kada si onog podneva dojahala u moj život sjediniše se sve niti univerzuma u prekrasnu simfoniju ljubavi."
"Tisućljećima čekam na ovu rečenicu." reče sretno Diana
Znanje je tek sjećanje
Znanje je tek sjećanje, a usvajanje novoga je najčešće zaborav nečega što je bilo nevažno. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.
Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam u njega skupiti sve prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav.
Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kabinet zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, prepoznati emocionalnost u sebi, je jedini put ka istini života.
Diana u meni je, moja znatiželja, čuvarica tajni, braniteljica iluzije stvarnosti i uvijek budna i spremna za lov na nove istine. Spustivši se sa Tauride pristade na konačnost moga tijela braneći, tako, život u meni.
Prošetah trgom cvijeća jedne jeseni i upoznah druge boje među laticama. Bio je sumrak, ono prekrasno vrijeme kada misli prelaze u snove. Prošle godine ipak nisu ostavile tragove starenja na mom srcu. Miris jeseni je uskovitlao neki novi ili možda samo zaboravljeni osjećaj u meni. Trg se kupao u zalazu sunca i ja, u sumaglici sna, prepoznah jednu siluetu iz mladosti. Veliki i taman preda mnom je hodao bezimeni pjesnik. Osjetih miris tek obranog grožđa.
"Voda dolazi iz zemlje, a vino je dar neba" glas prostruji večernjim povjetarcem i ja tek sada prepoznah u njemu bezimenog pjesnika iz vremena poezije i duševnih nemira, onog visokog mladića koji je u svitanje iz "Blata" dolazio na trg cvijeća.
Poezija se ispreplete ponovo s filozofijom, a fizika mog tijela proradi nekim, do tog trena, nepoznatim zakonima. Bezimeni pjesnik me vrati na početke svjesne spoznaje, u vrijeme kada je život stvarno bio samo san. Promatrala sam njegov korak, divila se širini njegovih ramena, ali nisam imala hrabrosti stati pred njega i pogledati njegovo lice. Nesvjesno sam ga pratila na njegovom putu do Talijinog hrama. Tu sam izgubla njegov trag. Na slici na plakatu prepoznah njegove oči, pogledah lice, potražih ime. Moj bezimeni pjesnik, stranac iz vlaka, je ostao dosljedan idejama mladosti i svojoj muzi, on i dalje pretvara snove u iluziju stvarnosti i prodaje sreću zavijenu u riječi.
Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga.
Zaboraviti ljubav? Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u egoističnom djelu uma. Ona je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se.
"Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom dnevniku, sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života je konačno bila tiskana.
Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u avanturu. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti. Osjetih u tom trenu da sam u mladosti krivog čovjeka nazivala njegovim imenom.
Zar mu stranac iz vlaka nije sličniji? Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zokružio renesansu? Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom? Je li to uvijek isti čovjek?
Pred očima mi zasja lice s plakata ispred Talijinog hrama. Oči ne varaju, one sjaje istinom. To u oči dječaka sa bezimene željezničke stanice, oči djeteta čiji glas sam čula u tunelu poslije nesreće, oči koje sanjam već godinama.
Kupila sam knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.
"Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio, a više nemam vremena to i dokazati."
Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. U nama su skrivene mogućnosti kojima, ako ih pretvorimo u trenutak spoznaje, uistinu možemo rehabilitirati Giordana.
"Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću onda biti duh, a moja duša danas piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima, onima koji će kao i ja budni sanjati."
Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od zbilje. Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane priznata teorija?
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom.
"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja Diana. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla."
"Morgana ga je izdala, ona je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice
"Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio.
"Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "Herojski zanosi". Jedino će ona znati da sam to ja."
To su njegove zadnje zapisane riječi, misao koja u sebi sadrži cijelu njegovu filozofiju. I ja shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj koji me prožima gledajući je, se u ovom trenu izjednačuje sa onim nevidljivim, neopisivim i neizračunjivim.
Prestajući vjerovati u čvrstinu materije ušla sam u labirint zrcala, svijet u kojem nema sjena stvarnosti, to je svijet stvarnog postojanja. Tek tu sam prepoznala svoju dušu u duši univerzuma, osjetila istinsku ljubav prema postojaju, težnju ka sređivanju misli, stvaranju mog osobnog misaonog bogatstva. Tada predadoh uzde snagi mog utjelovljenog uma, udomih sve želje i težnje i sjedinjući sve energije osjetih da postojim samo u trenutku i da sam iz trenutaka u trenutak drugačija. Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija svog idealnog modela. Takav svijet ne izlazi iz kaosa, ostaje u vremenu prije svog vremena. Cijeli aranžman života, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao tijek optičkih varki u kojem svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da ono, što sam nazivala stvarnost, ostaje jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim njeno nastajanje u sebi.
Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova, dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između iluzije i zbilje odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života.
Tvornica vremena
Bilo je kišno subotnje veče. U ulici heroja na broju trinaest je bilo slavlje. Atelje slikara, u kojem se u to vrijeme sastajala avangarda grada, je bio pun dima i mirisa vina. Ušla sam tiho u polutamu tražeći poznata lica. Žamor i smjeh, veselo dobacivanje me podsjeti na studentske dane. Domaćin me je primjetio prvi. Čestitala sam mu rođendan i predala poklon, paletu uljanih boja koju je trebao da bi svoje misli prenosio na platno. Poredane po zidovima su visile njegove zadnje slike. Iz jednog okvira mi se smješio klaun i luda u meni mu odvrati osmjehom. Stala sam pred sliku promatrajući lice koje mi je u jednom jedinom trenu ispričalo cijeli svoj život. Ne znam koliko dugo sam stajala pred tim uljem zanesena snagom i skladom boja.
"Da je znao, da je znao klaun stari........" poznati glas me vrati u stvarnost. Pored mene je stajao stranac iz vlaka, dječak koji mi je rekao da voda dolazi iz zemlje. Osmjeh na licu i sjaj u dobro poznatim očima pretvoriše trenutak u vječnost. Osjetih žeđ i poželjeh vodu sa izvora.
"O i vi ste ovdje" rekoh prikrivajući zbunjenost
Pored njega je stajala zgodna djevojka koju mi je predstavio, ne predstavljajući mene jer nije znao tko sam, od kuda sam stigla na ovo slavlje i kamo ću na kraju večeri otići.
Nakon nekoliko trenutaka su njih dvoje otišli u drugi dio ateljea, a ja sam se zabavljala sa domaćinom i njegovom ženom. Prodoran glas ja odjednom nadglasao žamor. Tišina koja je zavladala mi je pružila trenutak da pogledom potražim oči stranca iz vlaka. Stajao je pod svjetiljkom, odvojivši se od sviju, kao da izlazi na svjetla pozornice, i počeo je recitirati. Iako je pjesma bila namjenjena domaćinu, njegov glas je uzburkavao moja osjetila.
"Hej glupačo, smiri igru" pomislih " on je društvu prekrasne djevojke."
Danas, kada se pokušavam sjetiti pjesme, ja ne čujem riječi nego melodiju koju nikada neću zaboraviti. Pljeskali smo mu, a on je recitirao dalje. Izraz njegovog lica se mjenjao, njegove oči su govorile s njim. Trenutak u kojem su nam se pogledi sreli je bio znak za mene da moram otići. Završio je Prevert-ovom pjesmom "Ta ljubav". Njegova vesela i komunikativna djevojka je razgovarala s grupom u sredini ateljea. Domaćin mu se zahvaljivao i podizao čašu u njegovo ime. Ja krenuh lagano prema izlazu.
"Niste mi rekli kako se zovete" na samim vratima me zaustavi njegov glas.
"Ni vi meni"
Pruži mi ruku i zausti da kaže ime.
"Ne, nemojte zvat ću vas, kako vas oduvjek zovem, dječak očiju boje sna"
"Vi ste Giordanova Diana. Misao koja se provlači kroz cijelu knjigu"
"Zovite me samo Diana" rekoh tiho da ne odam lupanje srca
"Koliko dugo ste još u gradu ?" upita me smješeći se
"Kako znate da nisam uvijek u gradu?"
"Osjetio bi vašu prisutnost, kao što sam je danas osjećao"
"Hej, ljubavi i ja sam tu" iznenada je pored nas stajala njegova djevojka.
"Ja sam tako i tako u odlasku" rekoh i brzo se oprostih od njih.
Kiša je padala kao iz kabla i činilo mi se da ulica heroja plače sa mnom. Tu noć nisam uopće mogla zaspati, ali sam sanjala.
Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu. Odvojivši se od središta u kojem nema evolucije, u kojem se smjestio Aleph i dvadeset i četiri nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, ona usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matriks iz kojeg nastajemo, tvorba u kojoj počiva sjeme naše svjesti. Oni koji ne prime njene sakramente vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje. Sophia, mudrost na izvoru, čuvateljica utjelovljenih umova, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom mi dariva, za druge nespoznatljivu, snagu mog postojanja.
Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?
Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava onoga koga dotakne u ljubavni čin.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni. "Ja sam" svjetlost koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.
Noćas sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Moje skriveno lice, moje egoistično "Ja" mi kazuje da je vrijeme ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Emocija, koja je u meni te noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, Diana koja u meni bdije Sophinim očima.
Oda života opjevana glasom koji u meni traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.
Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Iz ateljea sam noćas, ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje.
Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, kairos u kronosu.
Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva. Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije. Diana me, putem istine dovela do Sophie i obdarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, ono dupolo biće nastalo na gozbi bogova. Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svijetla ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit te napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.
Diana i Bacchus
Bacih pogled na kalendar, smješi mi se listopad iz perivoja satkanog od karanfila u bojama s bezbroj nijansi. Kako su karanfili dospjeli u jesensku sliku ove čudne godine mog postojanja?
"To je jedna druga priča." reče mi Diana smješeći se iz kristalne kugle mog života
"Koliko legendi se krije u tvom postojanju?"
"Bezbroj, ali svaka nosi u sebi znak ljubavi."
"Ljubav je moto tvog postojanja."
"Ona je jedina energija koja samu sebe stvara, ne mijenja oblik i traje. To je ono što se nesmije materijalizirati, nesmije iskorištavati niti krasti na tuđim izvorima."
"Zar su i karanfili znak ljubavi?"
"Oni su znak čežnje za njom."
Odjednom ugledah izvor i nagu kupačicu pored vode. Njena duga plava kosa je lelujala vjetrom. Miris ruža se širio predvečerjem. Iza ružinog grma ugledah nepoznate radoznale oči. Ovčice su polagano lijegale po travi. Mladić sa frulom u ruci je zadivljeno gledao nago tijelo. Boginja osjeti pogled i pastir nestade, a njegove čeznutljive oči postadoše dva crvena karanfila.
Dianthus caryophyllus, postade s vremenom znak svih žudnji iskazanih revolucijama, misaonim previranjima, a često i njihova potvrda. Prohujao vihorom vremena u kristalnoj kugli se odvija film i ja vidjeh karanfile u zapučcima različitih uniformi i odjela, bukete crvenih očiju u rukama djevojaka i na grobovima umrlih pjesnika.
Danas je Diana prosula oči ljubavi u jesenski pejsaž mog postojanja i pretvorila ga u hram u kojem osjetih vječnost. Jedna nova revolucija se nazire u mom snu, revolucija koja nagovještava ljepotu trenutka.
Ljepota trenutka, se mislima slila u svjetlo nemjerljive snage. Postajem čestica i val u tom prekrasnom spekrtu boja i izgubivši osjećaj za težinu gubim i osjećaj postojanja u gravitacionom polju. Čini mi se da tonem u sve manje dimenzije postojanja. Na svilenim nitima lebdim vremenom u neku daleku, nepoznatu svjest.
Osjećam nastajanje te nove stvarnosti, ali moje postojanje u ovom vremenu je obilježeno sjenama nekog davno prošlog. Idući alejama perivoja vidim u vjetru miris jeseni. Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.
Moje buđenje je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća, purpurom drveća, dozrijevanjem grozdanog trsja i najavom zime pune hladnoće. Danas slutim da će zima koja dolazi biti blaga i bez snijega. Stoljetni kalendar obećava sjemenju razbuktalo proljeće, a ljetu plodove zimskog sna. Ova jesen je, kao svih prijašnjih, dovela Baccusa u vinograde na obližnjim brežuljcima. Sada osjećam Dionizijski trenutak uživanja u sukobu sa smirivanjem prirode, uzbuđenost njegove zaljubljenosti, me vodi prema mirisu još neobrane loze.
Vino koje me je uspavalo u vlaku prema jugu, vino koje raste na kamenu i napaja se znojem dobrih ljudi, dozrijeva u zemlji gdje se rodio moj bezimeni pjesnik. Držala sam u ruci knjigu "Herojski zanosi" kada je on, kao da je sišao s neba, sjeo pored mene. Istina se ne mora tražiti, ona dolazi sama od sebe u obliku, naizgled nepristupačnih, situacija. Trenutci u kojima one izgledaju nerazumljive, postaju proces koji se nemože materijalizirati, proces iz kojeg istina sama od sebe u nama raste. Zbrajam trenutke ove nove sreće i oni postaju istina, koja se spustila iz svjetla na svjetlima, i obasjala dan. Nitko još nije uspio gledati u sunce, ali Sophia je prosula vjerovanje i postala vječno svjetleći most između jučer i sutra. To je most na kojem ćemo jednoga dana izgraditi hram i sanjati život.
Giordano Bruno je svoju ljubav pronašao na izvoru vode u Dianinoj dolini na jugu Peloponeza, u zdencu u kojem su se kupali zraci vječnog svjetla i utjelovljenje njegovog sna. Njegova Diana se danas kupala u suzama neba pod svjetlima velegrada u ulici heroja. Prepoznavši ljubav, u silueti čovjeka koji ju je pratio, ona krenu u tamu noći.
"Slijedi me moj dječače, slijedi me do spoznaje trenutka za koji smo rođeni" pomislih razdražena njegovom blizinom u meni i izvan mene.
Diana mi šapnu "On nije Aktaion, on ne čezne za spoznajom, on nije lovac na istinu."
"Ja ne osjećam u njemu Aktaiona, osjećam dionizisku razuzdanost koja će me izvesti iz monotonije dana u kojem trajem već godinama"
Dianin glas je bio svjetlost u ovoj kišnoj noći:
"Sjeti se knjige koju ti je ukrao u vlaku prema jugu. Sjeti se Giordanovog dnevnika, sjeti se galeba koji ti je onog davnog jutra donio poruku".
Pred mojim očima svanu prekrasno nedeljno jutro na buvljem sajmu knjiga. Lutala sam među stolovima razbacanim bez reda na trgu cvijeća u blizini trga ptica. Od vremena požutjele stranice koje sam dodirivala su mi pričale o neprolaznosti saznanja. Vrijeme kao da je stalo, trenutak je trajao ljepotom pročitanih redaka. Iznad mene je kao u snu kružio galeb. Stajala sam pred ogromnom hrpom sabranih dijela i Giordano Bruno se tajnovito smješio sa izbljedjele fotografije. Mladić koji je prodavao knjige me je bezvoljno promatrao.
"Vi niste odavde" reče mi na mom jeziku
"Kako ste to osjetili" upitah ga iznenađena
"Ovi ovdje drugačije gledaju knjige"
"Kako ste uspjeli skupiti cijelog Giordana i zašto ga prodajete?"
"Pronašao sam ga u biblioteci nedavno umrlog starca i na aukciji, među ovakvima koji jutros šeću sajmom, platio malo"
"Jeste li ga i pročitali"
"Do zadnje rečenice"
"I što mislte o njemu?"
"Mislim da je sve malo zbrkano u njegovoj glavi."
"Na primjer?"
"Pa ni uz najbolju volju nisam shvatio tko je bila Diana, a tko Morgana" reče mladić veselo
"To nije bit njegovih djela" rekoh nešto u što sama nisam vjerovala
"Razmišljao sam mnogo o njemu i zaintrigiralo me je pitanje, kako je svećenik mogao pisati ljubavne pjesme"
"Pa on je izašao iz reda."
"Pitanje je zbog čega je napustio red"
"Zbog ideje"
"Ja se jednostavno nemogu oteti misli da je on tu ženu sreo prije, da se zaljubio i to nesretno i tek onda počeo smišljati teoriju o nepostojanju Boga."
"Vi vjerujete u njega?"
"Šalu na stranu, ja studiram filozofiju i pokušavam već godinama pronaći aktus purus u sebi. Želim osjetiti energiju početka i osjetiti misao na izvoru. Giordano je to nazvao Diana, ja taj put zovem Sofija.........."
"Kako se zove vaša djevojka?" upitah ga ne razmišljajući puno
"Sofija" odgovori mladić smješeći se
"Gdje ste je sreli?"
"Na sajmu knjiga pored Giordanovih djela"
Galeb je još uvijek kružio nad nama.
"Kako je galeb dospio ovamo" upitah ga da bih produžila vrijeme i odlučila koju ću od knjiga kupiti.
"Sigurno je pobjegao iz krletke sa trga ptica" reče mi mladić podižići pogled prema nebu.
"Ljudska okrutnost nema kraja." završi on glasno moju misao
Galeb se spusti do nas i pitomo sleti na stol pun knjiga. Sunce je upravo bilo u zenitu. Galeb je stajao preda mnom i ja osjetih neko čudno uzbuđenje u sebi.
"Želiš li mi nešto reći ti velika ptico sa južnog mora?" Mladić se nasmijao mojim riječima.
"Možda vam želi pomoći pri odabiru knjige"
Galeb krene stolom preskačući nabacane knjige i zaustavi se na "O herojskim zanosima"
Krenuh rukom prema knjizi, galeb uzleti i nastavi kružiti nad nama.
"To je knjiga koju želiš" reče Diana u meni
"To je njegova najljepša knjiga" reče mi mladić
"Vi još uvijek ne vjerujete u Dianinu postojanost u Giordanovoj spoznaji?"
"Ja Sofiju još uvijek osjećam samo kao ljubavni žar"
"Koliko vam je godina?"
"Dvadeset i dvije" reče on iznenađen mojim pitanjem
"Ja sam sa dvadest i dvije isto tako mislila da je ljubav samo žar srca u trenutku susreta."
"Što je za vas danas ljubav?" upita me mladić zainteresirano
"Aktus purus"
Napustih sajam knjiga sa omotom u kojem se, iako to onda nisam znala, krila moja sudbina.
"Istraj u trenutku" Dianin glas me vrati u stvarnost. " Giordano se spustio u tvoj san ne kao Aktaion nego kao Bacchus"
Sjedavši u taksi rekoh Diani:
"Ja više nemam knjigu"
"Ima je on. Vjeruj u Sophiu koja će jednoga dana ponovo sići s neba i izgraditi ponovo most. Vjerovanje i mudrost će vas spojiti u zajedništvo"
"On je jednoj drugoj poklonio ljubav"
"On isto kao i ti još uvijek luta eonima i očekuje trenutak" reče mi glas koji je dolazio s neba.
"Ljubav se ne traži, ona se dogodi i onda samo osjeća." sjetih se lica dječaka koje je ostavilo trag u mom srcu
Bila sam beskrajno tužna napuštajući grad, vraćajući se još jednom sama u monotoniju svakodnevice. Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.
Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota ja sam slagala pjesme i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav. Diana se spustila jedne večeri u moj san i ispričala mi priču o rođenju dječaka sa perona.
Jesen je oblačila vinograde mirisima vina. Bacchus pozva Dianu na gozbu. Dinaridi su slavili dobro ljeto i sjećali se kišnog oblaka nad kamenjarom. Suze neba su ugasile žeđ među trsovima. To je bio spasonosni trenutak koji je ljepotu sunca pretvorio u dugo čekani okus pića. Skriveni u oblaku Diana i Bacchus bdiju nad plodovima znoja i šire apolonijsko dionizijski osjećaj kamenjarom u dolini velike rijeke. Dječak očiju boje sna je stajao na peronu male bezimene stanice i čekao da stigne vlak s juga. Neka čudna snaga ga je svaki dan u isto vrijeme tjerala na izvor. Sjedio je često pored rđavog čudovišta i očekivao žednu djevojčicu. Ljeto je već prošlo ali on nije primjetio njen pogled u brzom vlaku koji je nedavno protutnjao pored njega. Diana i Bacchus su ga gledali s neba.
"Njegovo biće vrije mojom krvlju" reče Bacchus.
"Znam, bila sam s tobom pored koljevke" odgovori mu Diana" smjestio si se u onom vrelom ljetu u ove tople oči"
"Ja zaboravljam često na njega u svojim pijanstiva" reče sjetno Bacchus
"U tvom odsustvu ja bdijem nad dječakom jer pratim moje utjelovljenje u maloj žednoj djevojčici" odgovori mu veselo Diana "Pitam se jesmo li ih u pravom vremenu probudili iz stoljetnog sna"
"Oni žive užasno daleko jedno od drugoga"
"Zar misliš da daljina utječe na ljubav" upita ga boginja
"Smrtnici umiru zbog nje" odgovori joj bog vina i strasti. "Prije par stotina godina sam pratio Giordana Bruna, bdio nad njegovim životom, ali su demoni onog vremena bili jači od mene. Giordano je umro dokazujući moje postojanje u sebi i tražeći tebe draga moja ljubavnice"
"Bila sam tamo i željela sam se udomiti u Morgani, njena boginja je bila jača od mene" odgovori mu sjetno Diana.
"Boginja osvete je uvijek jača od nas."
"Morgana je u sebi nosila i nešto demonsko, ono što je Giordano nazivao ljudskim neznanjem."
"Uspio sam zadržati sjećanje na njega šireći njegove zadnje misli" Bacchus postade preozbiljan za ono što je trebao biti.
"Jesi li bio onog dana u veljači na Campo del Fiori"
"Naravno, njegova zadnja misao si bila ti boginjo"
"Zbog moje slabosti, zbog Aktaiona kojeg sam ubila, zbog ljubavi sam se željela vratiti na Panteon i tamo mirno živjeti." tiho odgovori Diana
"Zašto si ponovo sišla s neba?"
"Zbog tebe i tvog dječaka, zbog djevojčice duge plave kose, zbog ljubavi koja se ponovo počela rađati."
"Misliš li da je dječak vrijedan tvog ponovnog buđenja"
"Mislim da Giordanu treba uslišiti zadnju želju"
"To smo već učinili"
"To nije dovoljno. Susret dječaka i djevojčice na peronu mora dobiti poantu u njihovoj zrelosti" reče mu Diana odlučno.
"Hvala ti za san boginjo" rekoh budeći se još uvijek u svijetu koji nije bio moja domovina. Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje.
Dogodio ponovni susret
U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.
Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.
" Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.
"Kako?"
"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno
Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.
"Vi čitate "Herojske zanose" rekoh mu tiho
"A vi nosite "Pile na ražnju" kao molitvenik u torbici" . Nasmijala sam se da bih prikrila uzbuđenje.
"Zar ste večeras sami" upitah znatiželjno
"Ja sam uvijek sam" odgovori mi još zagonetnije
Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila.
U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa ne bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Princ je uvijek imao snene oči dječaka s perona željezničke stanice bez imena. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.
Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.
Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.
"Zar mi u vlaku prema jugu nismo prešli na Ti" upitah da dobijem na vremenu
"Mi smo si već na izvoru govorili ti"
"To je bilo davno"
"Djeca si uvijek govore ti"
"Gdje se danas susreću budući pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani.
"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se. Diana u meni odgovori
"Uđi, tvoje vrijeme ima krila. To nije tuđi san, tu ćeš se probuditi u svom."
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"
Začuh njegovo šaputanje iza sebe, "Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
"Čiji sam glas čula?"
"To te Bacchus poziva na gozbu života"reče mi Diana.
"Kuda da krenem?"
"Ostani tu " Dianin glas je bio odlučan.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao moj dječak.
" Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi
što imenuju daljinu.
Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu,
pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu. Diana u meni progovori snom.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"
Njegov glas mi odgovori.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"
Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom.
Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas prekine moju misao:
"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice,
onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna.
Ponovni susret na željezničkoj stanici
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela.
Napisala sam pismo.
"Vratio si mi osmijeh na usne, oluju ruža pretvorio u simfoniju tišine, trnje je nestalo u bespuću...
Šapnula sam sebi... zavoli ovaj dan... zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše... zbog boginje lova u meni, to tada bijah ljubavnica Mjeseca, a onda pronađoh u tebi u tebi zaštitnika mojih lovišta... osjetih, da to smo mi... i upitah se
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
Dinaja "
Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman moj dječak s torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" odgovori mi dječak
Sjetih se prašnjavog perona i vlaka prema jugu. Njegova poezija i moje sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Poljubac, krštenje zajedništva otvori vrata vječnosti.
Bacchus i Diana, zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu, sjedinjenje prošlih trenutaka u ovaj jesenski dan. Mojim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje.
Oko nas je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra i žurbe onih koji su s rukama prepunim životnih namirnica jurili kućama.
Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Osamnaest crvenih ruža su, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali i ukrasti mladost, ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih krenuti u pustolovinu novih spoznaja?.
Martinje, kraljevo mladom vinu i mi se u ludilu slavlja zaustavismo pored rijeke.
Sunce na svom jesenjski kratkom putu ka zapadu obasjava zrcaljenje naših lica u vodi. Diana nas na Petrarkin način ubija da bi ljubav u nama dalje živjela, a vječna svjetlost s neba ujedinjuje naše suprotnosti u sintropiju postojanja.
Elementarna snaga postojanja, njena svjesna spoznaja, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.
Ja živim, ja mislim, ja želim i želim živjeti dalje u ljepoti istinskog postojanja. Vesela znanost o istini početka širi ruke i grli nas u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi. Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle dalje i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more potencijala, beskrajno nebo treperećih želja..
Na peronu željezničke stanice je jesen prošlih vremena Dioniziskom snagom, životnu energiju pretvorila u ljubav. Diana je, snagom svog postojanja, pobijedila zadnji otpor nepripadanja u meni, spriječila entropiju, ubila sve strahove od hladnoće koja je uvijek dolazila poslije jeseni. Na horizontu su se dizale nove, nepoznate misli.
Jesenski dan će trajati prekratko za sve nagomilane želje i njihovo ostvarenje. Hoće li nas progutati vrijeme, hoćemo li nestati u zaboravu trenutka? Zaborav je usvajanje novoga. Trenutak je uvijek novo nastajanje i trajanje u osobnom vremenu koje nema kraja.
Kako je vrijeme ušlo u moj svijet koji postoji mojim bitkom, kako je postalo dio mog postojanja, a kako ga ujediniti u zajedništvo?
Iluzija, nastala iz mojih lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli, to trajanje će u ovom jesenjskom trenutku postati zajednički tok jedne nove, zajedničke iluzije stvarnosti.
Krenuli smo prema zalazu sunca, hodajući novom dimenzijom spoznaje. Negdje iza željezničke stanice, u sutonu jeseni dotaknusmo vrijeme tek sada svijesni njegovog postojanja u nama. Zamišljajući ga kao širinu purpurnog neba, doživjeli smo i eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja izašla iz hrama ljubavi se pred nama širila kao što se univerzum širi.
Ne dozvolivši da nam znanje uguši odbljeske boja u spoznaji, ne prihvatismo pravila njenih slaganja u dugin spektar. Prihvatimo li tu davno nametnutu istinu, izgubit ćemo osjećaj za vrijeme koristeći ga nesmotreno i početi stariti kao svi drugi.
Ostali smo u dimenziji boja, u svom novom biverzumu i tu u biprostoru vrijeme prelazi u valne duljine misli našeg zajedništva. Mi više nemamo godina mi smo jednostavno mi, u trenutku sreće u sintropiji našegverzuma.
Opustjele ulice najavljuju smiraj dana, ono prelazno vrijeme između dužnosti i zabave.
Jesensko veče puno podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg smo držeći se za ruke tiho izašli, postade naš putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla se mijenjaju valovima naših misli.
Na obroncima grada jesen miriše vinom, seljaci pjevaju himnu Bacchusu, građani kušaju plodove njegovog sjemena, slave zatvaranje bačvi i čekaju da prođu godine njegovog sazrijevanja.
Zaustavili smo se na otvorenim vratima krčme iz koje dopire pjesma. Krštenje je uvijek znak rađanja, a ne čekanja.
Kraj drugog dijela
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen