Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 16. November 2007

Na vratima Raja



Počela sam studirati sebe samu, kao što je to činio davni renesansni filozof i počela spoznavati da sam ja uistinu metafizika uma u fizici tijela koje sam u to vrijeme studirala. Iako su se redali dobro položeni ispiti, pričinjalo mi se da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.
"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da je pokret samo biomehanika u mom tijelu.
"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali pokrete na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela više spoznaje o pokretu.
"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u mom utjelovljenom umu, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.
"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.
"Zatvaram oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom svijetu. Pri porodu se moj anđeo čuvar spustio nad glavu kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana. Anđeo, vjesnik neba mi je otvorio vrata raja i spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj um prelazi u šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala, osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara novi trenutak." odgovorih mu još uvijek zatvorenih očiju.
"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.
Sigurnija u sebe ja sam počela pisati svoj diplomski rad.
Prstom anđela osuđene na šutnju ćelije moga tijela plešu svoje gluho kolo i plešući stvaraju život u meni. Ona simfonija koju sam devet mjeseci slušala je nestala iz mog pamćenja, spontani pokreti koje sam tada izvodila su se izgubili u svakodnevnom kretanju, jedino je vrijeme pretvoreno u ritam mog disanja, mog krvotoka, govora i koraka ostalo isto.
Željela sam zaboraviti ljubav i koncentrirala sve moje osjećaje na studiju o umijeću pokreta.
"Moj pokret" je u svakodnevici bio improvizacija posla koji sam obavljala, ali mi je u isto vrijeme dokazivao postojanost trenutka u kojem je nastajao. Početak pokreta je za mene postajao metafora procesa neprestano nastajuće i vječno mjenjajuće energije moje svjesne spoznaje trenutka. Trenutak do trenutka, cijela paleta iskrica unutar mog vremena oblikuje u mojoj svijesti, svijest o pokretu. Tada moj utjelovljeni um predaje kormilo pokretanja tijela samom pokretu i on postaje ispružanje, savijanje, podizanje ili spuštanje jednog dijela moga tijela. Zaključila sam da se tada gluho kolo mojih ćelija sljubljuje s vidljivim oblikom onoga što u tom trenutku činim.
Počela sam analizirati svakodnevni pokret i spoznavala ga kao umijeće vremena u kojem traje.
"Vidljivi pokret je samo improvizacija moje svijesti o pokretu." pomislih dok sam po tisući puta pokušala sjediniti misao i pokret u svjesnu spoznaju njegovog nastajanja.
"Što je za tebe improvizacija?" zapita me mentor jednog jutra dok smo na anatomskom institutu pokušavali već tisući put rasvijetliti zakone nastajanja pokreta.
"Improvizacija znači činiti nešto bez pripreme, uvijek svijesno postojati u novom trenutku, sljubiti se s njim dozvoliti mu da sudjeluje u nastajanju mog pokreta koji tako izveden prelazi granice navika, oblikuje uvijek novi prostor i vrijeme i postaje sudionikom u svijetu integralne umjetnosti." odgovorih zanesena skladnosti građe ljudskog tijela koju sam tek tada počela otkrivati.
"Integralna umjetnost je prava umjetnost, ona je cjelovita jer sjedinjuje stvaraoca i njegovo djelo. Iz istinskog umjetničkog djela uvijek zrači umjetnikova svijest i svjedoči njegovo postojanje u djelu." mentor mi potvrdi misao. "Objasni mi kakao si, razmišljajući o svakodnevnom pokretu, došla na ideju integralne umjetnosti."
"Moje tijelo je cjelina, a sjedinjene svijest o vremenu i pokretu stvaraju prostor moga tijela i prostor u kojem iz trenutka u trenutak improviziram život. Zamišljam moj pokret kao djelić integralne umjetnosti, svjedokom njenog postojanja u meni, a vrijeme doista dimenzija nedjeljiva od mog postojanja u tijelu i svijetu u kojem živim." odgovorih pokušavajući pokret ruke koju sam držala u ruci sjediniti s mojom idejom podizanja čaše na zdravicu.
"Kako si došla na tu ideju?" zapita me mentor zainteresran za moju teoriju.
"Giordano Bruno je tvrdio da znanje nastaje iz sjećanja i ja se pokušavam sjetiti početaka filozofije o svjesnoj spoznaji." prisjetih se nakon dugo vremena moje čežnje da osjetim Dianu, njegovu svjesnu spoznaju u sebi.
Mentor me je promatrao smješeći se bez pokušaja da prekine moju misao. Ja ohrabljena nastavih.
"Platonovi "Ljudi iz špilje" iako su samo slutili život, proizašavši iz umijeća njegovih misli u sretnom trenutku njegove spoznaje, su postali umjetničko djelo njegovih ideja. Tim djelom tek naglašena dimenzija je, svjesno nedotaknuta, stoljećima počivala u nama. Umijeće spoznaje vremena u sebi je most koji spaja svijest i podsvijest, sjedinjuje razum i osjećaje, tijelo i dušu i vrijeme." završih misao pokušavajući još uvijek spojiti to što sam rekla sa spoznajom početka pokreta u meni.
Mentor je šutio, a ja sam očekivala pitanje koje bi u meni izazvalo novu bujicu misaone energije.
"To što govoriš je vrlo interesantno, ali kave to veze ima s ispitom za koji se pripremaš?" mentor me pozva ponovo na misaoni dvoboj.
"Vrijeme koje je na vratima raja postalo dio mene je stvoritelj koji je u meni nečujno povezivao Platonove svjetove i otvarao mi puteve ka svjesnoj spoznaji. To je bio trenutak nastajanja cjelovitog umjetničkog djela iz kojeg je počeo izrastati moj život." odgovorih sretna što me je pitao.
"O kojem raju govoriš?" zapita me mentor
"Raj je za mene život u koji sam porodom katapultirana. Kakav će on biti ovisi o meni samoj. U mom raju nema zabrana niti prvog grijeha, jedino postoji svijest o postojanju, ta još uvijek nedohvatna dimenzija naše spoznaje." zašutjeh na trenutak očekujući mentorovu reakciju.
"Nastavi, to što govoriš je vrlo interesantno."
"Svjesno spoznata, misaono dotaknuta ta nova dimenzija u meni sada postaje nečujni koreograf mojih pokreta i stvaraoc mojih djela. Pokret, aktus purus, stvoritelj vremena i cjelovite umjetnosti, je proziran, prozračan, očevidan. Takav pokret je izraz istine u kojoj se krije samo istinitost trenutka u kojem je nastao." sročih misao koja sigurno nije bila razumljiva.
"Kako nazivaš taj pokret?"
"Nazivam ga "Moj pokret" jer je postao svojstvo i mojstvo, jer je svjesno spoznat i usavršen pokret. Takav pokret u plesu i baletu, na sceni u teatru potlačenih, ali i u svakodnevnom životu postaje umjeće vremena." gledala sam ga direktno u oči iako sam bila nesigurna u ono što govorim.
"Ti si spremna za završni ispit" dižući se reče mentor.
"Taj, "moj, tvoj, naš pokret", izrastao iz sretnog trenutka pucanja opne jajašceta, prelazi u govor moga, tvoga, našega tijela."pokušavam na završnom ispitu obraniti svoje razmišljanje o nastajanju pokreta koji je postao moja ljubav.
"Kako to mislite kolegice?" pita me profesor pred kojim branim svoju radnju o umijeću pokreta. Mentor se pri tome samo smješkao, sjedeći u dvorani da bi me, svojim prisustvom, ohrabrio u obrani mojih misli.
"Kao što nam je skitnica Charli Chaplin svojim pokretom pričao priče koje više možda i ne pamtimo, ali pamtimo pokret, tako ja želim da drugi, kroz moj pokret, samo naslućuju moje misli, ali želim da pamte "Moj pokret" i prepoznavaju me po njemu." odgovorih uvjerena u ono što sam osjetila misaonim putovanjem kroz devet mjeseci nastajanja.
"Kako ste došli do tog zaključka?" zapita me mentor, tada tek nešto stariji od mene, potićući moje razmišljanje.
"Slijedeći misli Giordana Bruna, povezujući ih sa znanosti o pokretu i anatomijom tijela." odgovorih smjelo.
"Objasnite mi kako ste došli na tu ideju." upita ponovo profesor
"Inspirirana mitovima o postanku svijeta moja svijest o pokretu dobija konture mistike i ja sada misaono ulazim u dimenziju vremena i osjećam je pokretom. Trenutak u koji vraćam, vremenom izgubljeno, blago antičkih božanstava postaje moje vrijeme i ja tada pretvaram moj govor, moj hod, moje svakodnevne pokrete u valoviti, tekući ples svih mojih tjelesnih struktura. To je ples u kojem se skriva mističnost početka i svijest o mom trajanju u trenutku. Vrijeme je tada Kairos, sretni trenutak, stvaraoc novog plesa u kojem se skriva cijeli moj razvoj, moje dugogodišnje izrastanje iz samostalne ćelije u svjesno biće. Moja duševna koreografija prelazi okvire svakodnevice i ja osjećam harmoniju prostora i uistinu vidim trenutak u kojem otvaram kutiju cigareta, vadim cigaretu, prinosim je ustima, pripaljujem i udišem prvi dim. Iako ja znam da je pušenje štetno i da oni koji puše umiru ranije, ja svjesno uživam u tom ritualnom pokretu i izvodim ga osmišljavajući svaki njegov dio. Gluhi ples moji ćelija pretvara taj pokret u ugodu koja hrani moj um i brani me od strahova o pušenju koje mediji šire eterom." odgovorih smjelo gledajući ga ravno u oči.
Naizgled ozbiljan, ali ja prepoznah skriveni osmjeh iz njegovih misli, profesor mi odgovori.
"Ovo što ste sada rekli je jako smjelo. Opište mi osjećaj koji se u vama rađa kada lutate svojim misaonim bogatstvom."
"Tamo gdje počinju prvi koraci mog gluhog plesa, tamo u najudaljnijem kristalu moje duše bdije neki tajni čuvar nad mojim životom. Vidim ga unutarnjim očima, prepoznajem Kairosa, sretni trenutak mog postojanja i prostor mog bivstvovanja. On je stvaralac mojih snova, izvođač moje stvarnosti i umjetnik mog umjeća. U svakom trenutku se susreću beskonačnost i vječnost i s ruba nespoznatih mogućnosti prelaze u stanje spoznate stvarnosti. Kairosov neumorni rad tka u meni labirint od labirinata, svijet prošlosti i budućnosti koji u sebi krije i sve zvijezde neba. Tu susrećem i prvo vrijeme, čujem gluhoću i njemi govor ćelije, to gen trenutka otkucava moje unutarnje vrijeme. Osjećam njegove titraje i znam da je njegov gluhi ples uzrokom mog ranog jutarnjeg buđenja i moje ljubavi prema svanuću. Znam da taj gen mojim očima pokljanja san i ritam neosjetljivih pokreta kojima čitam, da omogućava mojim ušima da osjete nastajanje najljepših simfonija, mom umu da pronađe vremenski otok, trenutak u kojem sve to spoznajem." izložih svoje misli iako o njima nisam pisala u radnji o umijećeu pokreta.
"Želim Vam puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i studiranju pokreta." odgovori mi profesor smješeći se.
Glave pune novih ideja, putne torbe pune želja, s diplomom u ruci ja krenuh u svijet odraslih.
"Kako bi bilo da poslušam "snagu trenutka" i umjesto dalekozora kojim, pomažući mojim osjetilima vida širim horizonte, postavim pred moje unutarnje oči mikroskop i krenem na putovanje misaonim svijetom i promatram nastajanje autopoieze, samoorganizaciju rada i širenje najsitnijih titraja ćelija, umjeće vremena u kojem trajem. U spektru nastajućih boja pri prelamanju moje unutarnje svjetlosti ću tada otkriti nastajanje pete sile koja čini život životom, spoznati snagu misli, vidjeti bljeskanje ideja, i spoznati trenutak u kojem sam nesvijesno promjenla tijek cijelog, tek dolazećeg, života. U tom prekrasnom spektru boja ću možda uistinu prepoznati svoju svijest, osjeti uzburkavanje i nagomilavanje te nečujne energije i vidjeti vulkan koji suklja lavu mojih nadolazećih misli." pomislih čitajući popis pacijenata u svitanju mog prvog radnog dana.

Ples u tijelu

Vraćam se u mislima na početak, u doba kada sam još čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se vraćam da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu. Ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme.
Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum.
Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.
Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča uopće.
To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.
Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.
U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija. Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova.
"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.
"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.
"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge zaigraše svoj ples.
"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.
"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." grubost u glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.
"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah "Što znači riječ volim?"
"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.
Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.
"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.
"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak."
Tišina i prasak nekog dalekog zvuka dotaknu moja osjetila.
"Ti nikada nećeš shvatiti što je uistinu ljubav." tiho reče majka i ja osjetih da smo ponovo ostale same.
"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.
Kao da je čuo moj vapaj, glas mi odgovori.
"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djavojčice."
To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti.
Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu kao ritam sna koji sam tek počela sanjati.
Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila.
To je onaj trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti.
Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? Iznad mene lebdi anđeo čuvar s prstom na ustima.
"Šuti o istini, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, od anđela, trepereći spuštaju k meni.
"Kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?"
"To se svijest univerzuma spojila s tvojim bićem. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. Tvoj mozak je spreman za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. Evoluciju ljudskog mozga je na njenom tisućljetnom putu vjerno pratila i evolucija svijesti. Iako svijestan svoje svijesti Homo Sapiens Sapiens još uvijek nezna kako se je, u onom davnom svijetu materije bez svijesti, odjednom pojavila ta svjest, njegov utjelovljeni um, mistična vatra njegovog postojanja, misaono, emocionalno i egoistično "Ja" u njemu. Zaboravi ovaj susret i netraži istinu o početku." šapnu mi anđeo još tiše odlazeći i iz mog pogleda nestadoše treperave superstrune, a moje uši oglušiše. Simfonija koju sam do tada slušala zauvjek utihnu.
Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja. No ja se ipak sjećam, jer jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.
"Ti si ljubav draga moja još ne rođena djevojčice."
Živim na plavoj planeti i još uvijek na neki način vjerujem da živim direktno u svijetu koji me okružuje, da su predmeti i događaji dio tog svijeta, i upravo, takvi kakve ih vidim, osjećam i doživljavam.
Evolucija mozga i svijesti je ipak u svom tisućljetnom nastajanju omogućila i razvoj odabranih spoznaja. One su se ujedinile u disciplinu koju nazivamo znanost.
Pokušavam još jednom, sjećajući se naučenog spoznati istinu o tom svijetu u kojem živim. Kroz glavu mi prolaze pročitane istine, sve ono što mi spoznajemo i vjerujemo da je stvarnost, zapravo je samo iluzija naše svijesne spoznaje. Svijet se događa u našoj glavi, jer ga tu, među milionima neurona i njihovih veza, konstruira naš mozak. U mozgu su otkriveni kanali kojima struje informacije, naša jedina, živuća, veza sa realitetom.
Teško mi je povjerovati da je doživljaj realnog svijeta moja apstrakcija, a ne replika onoga što se nalazi oko mene, jer ja još uvijek neznam kako taj svijet dospije u moju glavu, još uvijek neznam što se to događa iza mojih misli.
Bježeći od samoće, koja se poslije rastanka s mladićem i smrti moga djeda, ugnjezdila u moje srce, ja krenuh u veliki daleki svijet. Zaustavila sam se u zemlji u kojoj cvate runolist i počela iznova lutati svjetskim znanjem. Giordano Bruno i njegova Diana su mi cijelo to vrijeme bili suputnici i ja sam, prisjećajući se sutona u maloj kavani i svitanja na trgu cvijeća, ponovo počela tražiti izvor spoznaje u sebi.
Deset godina poslije revolucije cvijeća, osjetih u sebi revoluciju sna.
"Giordano Bruno je imao pravo" pomislih jednog sutona dok sam odlagala upravo pročitanu knjigu "Ja i njegov mozak."
Dijalog neurofiziologa i filozofa mi je otkrio postojanje materije samosvjesti koja nije identična s materijom mozga.
"Moja samosvijest živi svoj samostalni život unutar mog tijela. To je ono o čemu je Giordano pisao u svojim "Herojskom zanosima", što nije uspio dokazati i zbog toga bio spaljen." rekoh šefu s kojim sam surađivala i osmišljavala ples u tijelu, pretvarala ga u vidljivi pokret.
"Taj dualizam je osnova svih monoteističkih religija i uzrok političkim svađama između katolika i ateističkih znanstvenika. Dva znanstvenika, su uvjereni, kao mnogi prije i poslje njih, da se problem, odnosa duše i mozga, neće nikada moći jasno, razumljivo i prihvatljivo riješiti. Oni nisu spremni prihvatiti materijalističku teoriju duše jer ona pobija vjerovanje u zagrobni život." odgovori mi šef.
"Teoretičari u fizici žive i dalje u uvjerenju da će svojim istraživanjima doći do konačnog dokaza da energija naše svjesti potiče od "velikog praska" i da svojim postojanjem dokazuje i beskonačnost duše u konačnosti naših tijela." odgovorih mu sjećajući se satova fizike iz gimnazije i davnih diskusija u maloj kavani.
"Tek ujedinjeno znanje će otkriti istinu." zaključi šef.
"Moram ponovo početi dijeliti misli s prijateljima i pokušati pronači izvor iz kojeg ističe ljubav da bih uistinu mogla osmisliti pokret." pomislih kada sam ponovo ostala sama.
Prisjetih se male kavane i revolucije cvijeća, vremena u kojem sam vjerovala da smo u stanju, stvarajući ljubav, osjećajući je u sebi, šireći je nesebično i oblikujući je u znanje, promijeniti ili bar usmjeriti svjetsku povijest. Desetljeća su prošla kao u trenu, ja sanjajući izvor svijesne spoznaje, još uvijek pokušavam uzburkati tu nedovoljno objašnjenu energiju u sebi i drugima, da bi se možda jednoga dana našli na vratima vremena.

Keine Kommentare: