Kao ranjena ptica zaustavljena na graničju izranjanja iz opne rađanja i ulijetanja u kolo sreće, zarobljena u okamenjenom srcu bezčulnosti i bezčujnosti, jedna je žena zastala u ružičnjaku jutrenja i promatrala zrcaljenje svoje tuge u kapljici rose. Nebo se pretakalo u rapsodiju boja, titralo je suglasjem vječnosti i trenutka. Za nju su se zgušnjavale u maglu kroz koju više nije naslućivala ljepotu matičnjaka života. Prisjećala se buketa crvenih pupoljaka koje je u sjećanju čuvala kao mirisni amulet željenoj sreći. Šaputala je davno napisanu pjesm, iz čaške ruže ispijala nektar, uranjala u miomiris tek probuđenog cvijeta i oplakivala prohujalo vrijeme. Sunce je pružalo svoje dlanove, pozivalo je na ples ozdravljenja, a ona je titrala u bolu bez želje, bez žudnje, bez sna. Njeno nutarnje olujno nebo se vrtložilo neisplakanim suzama i vjetrovima koji su trgali latice sa tek procvale ljepote. Kroz prizmu svog zamagljenog pogleda je promatrala buđenje pramaljeća i prkosno odustajala od sudjelovanja u toj ljepoti. U raspuknuću želja je samo naslućivala žuđene dane budućih susreta. Drhturila je u uraganu svjesti i osjećala kako joj ponestaje snage, čutila da ispija zadnje kapljice lijepih sjećanja i uranja u vakum nepostojanja, u entropiju kruga u kojem se bespomoćno vrtila, u bezizlaznost iz labirinta u kojem nije mogla pronaći središte. Vidjela sam je u snu, nemoćnu u oluji orkanskih visova sudbine i lepršanju bijelih ptica koje su joj pokazivale put ka srcozorju. Budila sam se osluškujući zornicu mladoga dana i osjećala rađanje sunca u duši. Ognjilo žudnji, davno zaboravljeno u dubini tuge, planu iskrom i dotaknu okamenjeno srce. Očutih mrvljenje boli i pretakanje praha u sedef sjećanja. Biser dugo skrivan u zatvorenoj školjki svjesti iznjedri novo osjećanje. Otvorih oči i vidjeh siluetu ljubavi kako se sa osamnaest crvenih ruža spušta u jutrenje. Sjetih se zadnjeg stiha davno napisane pjesme, pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža. Na vratima života je stajao bezimeni pjesnik sa pregrštom svjetlosti u naramku i ja u njegovim očima vidjeh zrcaljenje davnih snoviđenja, sebe novu, sebe drugačiju od drugih, ali uvijek istu. Začuh šapat izjedren iz davne pjesmarice, budimo drugačiji od drugih, jer mi nismo tek neki....Rastimo u slobodi iza ograda i zidova u kojima je život prevara, a vrijeme rob.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
