Zagonetka ljepote

Kako se razvija osjećaj za spoznaju ljepote, što to potiče moju svijest kada se odlučujem dali mi se nešto sviđa, a nešto ne?
"Ljepotu otkrivamo u tajnovitim prirodnim zakonima." mislili su grčki filozofi i tražili definiciju ljepote u skladu prirodnih oblika i u bojama koje su proizlazile prelamanjem svijetlosnih zraka. Svijetlost je kapala s neba pa su oni sjedinjujući svoje znanje o kozmosu, matematici i estetici otkrili sklad u univerzumu i povezanost između njegovih oblika s ljepotom koju su osjećali promatrajući zalazak sunca, sutonsku zvijezdu, nebeskog pustolova, jutarnju zvijezdu izlazak sunca i sunčani dan.

"Ljepota je nešto što u meni izaziva ugodan osjećaj. Što je to nešto što uistinu izaziva taj osjećaj u meni?" pokušavam u misaonom dijalogu sa stvaraocima svjetske mudrosti otkriti tu tajnu spoznaje, dokučiti u sebi ono mjesto iz kojeg izrasta moj osjećaj za ljepotu.
"Što imaju zajedničko prirodni zakoni i moj osjećaj proizašao iz promatranja sutona i svitanja?" redaju se pitanja u mom misaonom labirintu, dok u sebi još uvijek osjećam neznanje.

Promatram zvjezdano nebo i u tražim u tom beskraju potvrdu ljepote. Venera na zapadnom nebu objavljuje suton, ladarice me pozdravljaju svojim titrajima. Sedam ljepotica sjevernog neba zaplesa pred mojim očima. Danica objavljuje zoru na istočnom nebu. Spoznah zlaćani trag koji sve povezuje u ljepotu.

"Je li ljepota uistinu blještavilo svjetlosnih zraka koje se, na svom putu do mojih očiju, prelamaju i odavaju mi čudesnost zakona Božjeg skrivenog u zlatnoj spirali, čudesnost koja poistovjećuje prirodu i moj osjećaj za njenu savršenost?" upitah mudrace koji su te zvijezde nazivali imenima svojih boginja.

"Sedam Atlasovih kćeri plešu svoje gluho kolo režući nebo, zlaćanom spiralom svojih pokreta." šapću mi daleke misli. "Ljepotu ne spoznaješ očima, ta spoznaja izrasta u dubini tvoje duše, tamo gdje se zrcali tvoja stvarnost i izrasta u svijest o njoj."
"U ničijoj zemlji, na granici između estetike i matematike se krije tajna ljepote i mijenja svoje oblike onako kako se mijenja moja svijest o njoj. Iako uzajamnost između zlatnog reza i estetike do danas nije racionalno objašnjena zlatni rez je uvijek vidljiv u estetici bilo kojeg oblika ljepote." pomislih glasno dok mi se najsvjetlija od zvijezda smješi očima božjim.
"Odakle dolazi ljepota?" upitah treperavu zvijezdu.
"Sama starogrčka riječ kosmos u prevodu znači istovremeno ljepota, uređenje i nakit. Kosmos je za Grke tog vremena bio odraz ljepote i harmonije, kosmos je bio dokaz savršenog uređenja u kojem svi njegovi djelovi zajedno čine cjelinu jednog velikog lijepog svijeta, ali pri tom sjedinjenju ni jedan dio ne gubi osobnost." začuh titraje nečijih misli.

"Promatrajući veliki svijet, na prvi pogled mi se svugdje ukazuje simetrija, prirodni zakon kojim si objašnjavam jednakost dijelova, zakon po kojem sam ponekad spremna definirati ljepotu i savršenost, ali ljepota je u svom vječitom nastajanju puno kompleksnija i slijedi na prvi pogled, za moje oči, nespoznatljive zakone." pokušah nastaviti dijalog s glasom iz daleke prošlosti.

"Zaustavi se na svom tijelu. U tvom malom univerzumu se zrcale svi prirodni zakoni, duboko u tebi sjaje Atlasove kćeri i plešu svoje gluho kolo. Slijedi njihov trag i doći ćeš do najsvjetlije točke, do izvora svijesti, do očiju Božjih." daleka misao se sjedinjavala s mojom.
"Gdje da počnem, kako da pronađemu sebi zvjezdani trag?" upitah željna spoznaje.
"Tvoje zvjezdano tijelo već sjaji zlatnim rezom, sjeti se onog davnog ljetnog podneva, sjedini osjećaje, poveži ih u cjelinu doživljaja. Tada ćeš uistinu osjetiti materiju od koje si satkana i tek tada ćeš ono što mislima već dugo znaš početi osjećati i u konačnosti tvoga fizičkog tijela." glas me pozva u novu avanturu spoznaje.
"Koje zakone trebam slijediti?" upitah još uvijek nesigurna u tom moru novih spoznaja.
"Starorimski arhitekt Markus Vitrius je uz pomoć matematike izračunao da je čovjekovo tijelo visoko onoliko koliko je raspon njegovih raširenih ruku, da njegova uzdignuta ruka i suprotna u stranu ispružena noga čine radius kružnice koja ga ovija, da mu je lice široko kao pet očiju, da je razmak između očiju širok kao jedno oko, te da je udaljenost između usta i očiju isti veličini uha." misao je titrala tonovima nekog dalekog sna.
"Zlatni rez, nazvan i božji zakon, sjedinjuje u sebi simetriju i asimetriju. Sjedinjuje četiri strane svijeta, suton, ponoć, zoru i zenit u ljepotu kozmosa." uzviknuh sretna
"Tvoje tijelo, kao i zlatni rez, svojom građom dokazuje simetriju i asimetriju i posjeduje svoju posljednju točku u kojoj su skrivene božje oči." misao me pozva na misaono putovanje zlatnom spiralom.
Raširih ruke i noge i nađoh se u virtualnoj svetoj zvijezdi pa sljedeći zakon zlatnoga reza spoznah postojanost djeljenja i umanjivanja. Slijedeći ga spoznajem da i svaki najmanji djelić mojega tijela posjeduje sva obilježja skladnosti cjeline. Zadnja točka na tom zlaćanom putu je točka prividnog mira, u njoj se susreću znanje, vjera i san, spajaju spoznaja, svijest i tijelo, sjedinjuje sveto trojstvo u arhetip mojih prošlih i sadašnjih stanja, povezuje svijest i podsvijest.
"To je onaj tako dugo traženi otok stabilnosti" pomislih dok pred mojim unutarnjim očima uistinu zasja sveta zvijezda i ukaza mi se ponovo moje astralano tijelo.
"Osjećaš li sada onu duboku istinsku spoznaju u sebi?" ovaj put mi se pričinja da čujem glas nasmiješenog filozofa. Tonovi su dolazili do mene nekim nepoznatim ritmom i ja počeh odbrojavati pauze i takt među nadolazećim zvukovima. Duga pauza, zvuk, dvije kraće pauze, zvuk traje, kratku pauzu smjenjuju dva tona istog trajanja i snage.
"Na što te podsjeća melodija moga glasa?" razumjeh pitanje među tonovima.
"Čini mi se kao da nastaje Božjim zakonom." odgovorih uzbuđeno i vidjeh kako se riječi spajaju u zlatnu spiralu.
"Ti sada moje riječi slušaš srcem i uistinu osjećaš zakonitost iz koje si nastala." misao je odplesala piruetu pred očima moga srca. Ritam je bio isti ali su tonovi glasa bili drugačiji.
Netko drugi se umješao u simfoniju sna.
"Ono što je beskonačno i prirodno ne posjeduje istaknute točke. Svaka točka svijeta je ujedno i središnja točka."
"Prema tome beskonačnost nema središta, ona je zbroj svih zlatnih rezova u njoj iz čije krajnje točke izviru oči Božje." sjetih se misli i prepoznah u melodiji glas renesansnog filozofa.
"U beskonačnom univerzumu očito je moguće postojanje beskonačno mnogo svjetova, a svaki je od njih jedna od manifestacija bezbroja različitih mogućnosti. U beskonačnom mnoštvu zvjezdanih sustava kruži bezbroj planeta i na svakom od njih moguć je život, a svaki pojedini oblik života samo je jedno od ostvarenja božjeg sna, iz kojeg izviru beskonačne mogućnosti pojavljivanja." njegova misao se sjedini s mojom i one kao anđeli zaplesaše čudesan ples istine iz koje je, suncem obasjana, zasvjetlila zlaćana spirala.
"Univerzum je zbroj najsitnijih točkica prividnog mira iz kojih izvire život i sljubljuje se sa istom takvom točkicom u meni. Moj mali univerzum je dio svijetla i tame, dio ritma i dinamike i tako ja svojim postojanjem sudjelujem u trajanju beskonačnosti velikog univerzuma." vidjeh zlaćani trag moga glasa i postadoh svjesna da sam i ja dio velikog svjetla nad svjetlima, da se i u svakome čovjeku krije zagonetka svjetske ljepote.