Ljubavna priča

Buđenje u Shakespeare- ovom snu

Romeo i Julija, ta nesretna priča, ljubav osvetom i mržnjom ubijena, uspomene drevne na ljubavne noći i svitanja tužna u svima nama žive. Snivam san o plesu sjena nebeskoga vala, osluškujem tonove Shakespearova žala, pjev slavuja, cvrkut ševe u duši se gnijezde, ljubav je duši simfoniju snova darovala. Zaprega snova dušom svijeta jezdi, tu kočiju snenu mjesec smiješkom prati, srce moje nosi tvoga srca zvijezdia sreća se ljepotom tvoga glasa zlati. Sniva duša svijeta u carstvu visine, sniva da se život iz sunca suncem rađa dok ljubav simfoniju duše sklada. Sjenka duše moje bježeći od prevara i krađa, bježeć od osvete i mržnje, u toplini tvoje blizine ljubi sjenku duše tvoje, u kočiji snenoj, u kojoj samo ljubav vlada. Treperi simfonija zvijezdanim kotačem, slap iskrećih boja, žubor noćnog neba,tek nazire se tuga koja dušu vreba taj gordijski čvor režem tajnim mačem, osluškujem ljepotu koju srce treba, u čašu života kapljice snonova natačem. U pjanstvu ludom razigrane duše sjenka jedna titrajućom pučinom pleše, uranjam u dubinu te nebeske vode, Verona se zrcali u beskraju slobode, drevna tragedija, davne slike svitanjem se ruše, a tonovi Venerine simfonije bol u duši guše. Koračam stazama gdje ljubav vjekuje, osjećam svijet u kojem ljubav caruje, živim lakoću koju ljubav daruje, a u dubini duše srce sretno miruje osluškujući zvuke te čudesne simfonije.

"Kuc, kuc!
"Sveti Petre otvori mi vrata!"
"Tko to stoji pred vratima raja?"
"Ja sam, Ljubav."
"Čija ljubav?"
"Kršćanska ljubav"
Svet Petar odškrinu vrata i proviri.
"Što tražiš ovdje?"
"Utočište"
"Utočište?"
"Neznam kuda da krenem."
"Pa ti si se trebala udomiti na zemlji."
"Ali ljudi su me protjerali..........."
"Za ime Boga, zbog tih par zločestih ljudi ti napuštaš svoju svetu dužnost i poriv zbog kojeg si otišla tamo."
"Nisu me protjerali samo par ljudi nego svi narodi planete."
Sveti Petar otvori širom vrata i izađe iz raja.
"Što se u ime Boga dogodilo?" upita ju zabrinuto i u tom trenu spazi da Ljubav nije stigla sama. "Ti ne dolaziš sam. Koga to vodiš sa sobom?"
"To su moje kćeri, Pravda, Suosjećanje i Istina."
"Zar su i one protjerane?"
"Da, među stanovnicima planete više nema mjesta za nas."
"Ali i prije su stanovnici planete zemlja, griješili, vodili ratove pa ipak nisi bježala od njih."
"Ljudi su griješili i ratovali su tada još vjerovali u moju snagu, spoznavali je kao osnovu svojih života. Sada je vjerovanje u njima dogorjelo kao voštanica. Nije ostao niti tračak njenog svijetla u njima. To je razlog sveti Petre da ja i moje kćeri nemamo što tamo više činiti."
"Šta je razlog toj promjeni."
Ljubav pruži ruku prema dolje gdje se u sunčavoj svjetlosti nazirala plava planeta i na njoj jedan crna mrlja.
"Ona crna mrlja je uzrok svemu."
Sveti Petar uperi svoj pogled u mrlju.
"Ja tamo vidim grad i oko njega bezbroj spomenika."
"To su spomenici mržnji."
"Ah da, sada te razumijem, ali zar nisi pokušala spriječiti širenje tih spomenika."
"Lutala sam planetom od zemlje do zemlje i pokušavala pobijediti mržnju, ali ona se širila brže od mene. Gdje god sam stigla ona se već širila."
Zavlada trenutak šutnje, a onda sveti Petar izusti svoju misao;
"Što misliš kako bi bilo da se Spasitelj još jednom spusti na planetu."
"Ah ne sveti Petre, ovaj put ga nebi pustili na planetu bez dokaza osobnosti, nebi mu dali hranu ni prenoćište bez novca, nebi ga raspeli na križ, nego bi ga ismijavali."
"Ali mora postojati nešto što je u srcima ljudi na planeti zamjenilo Ljubav."
"Kaže se da ju je zamjenila pohlepa."
Tužna pogleda apostol propusti Ljubav i njene kćeri u raj i zatvori vrata. U tom trenu se na nebu zapališe dva nova svijetla." djed završi priču.
Znam da mi tu priču nije mogao ispričati ranije jer je nebih razumjela, a njegova smrt je došla prerano i ja sam, ne upoznavši Ljubav, tražila potvrdu u njenim lažnim simbolima. Moram pronaći njeno znamenje u sebi. Vraćam se ponovo trenutku i pokušavam još jednom pronaći osmijeh u mojim ćelijama. Ljubav me gleda očima boje sna, treperi strunama djedova glasa i postaje uistinu moj sretni trenutak.
"Vrati nam odbjeglu Ljubav!" kličem univerzumu pokušavajući iskoristiti ovaj sretni trenutak.
"Ona se mora vratiti sama, mora čuti da se vaš jezik promjenio, da ste prihvatili njena znamenja, da ste počeli upotrebljavati prastare metafore kojima ste joj odavali čast." odgovara mi Svijest univerzuma.
"Ti si ipak glasnik neba, ti si onaj anđeo s kojim razgovaram." pitam pogleda podignuta k nebu.
"Ja sam samo osmijeh u tvojim ćelijama. Ljubav je osjećaj koji moraš sama naučiti misliti."
"Pokušavam je misliti, ali misao o njoj još nema odjeka u mom srcu." priznah tužno.
"Što se događa u tvom srcu kada misliš na mene?" djedov glas se mješao sa tonovima univerzuma. Pričinilo mi se da čujem dva glasa spojena u simfoniju sna.
Zatečena tim ja sam šutjela. Pokušah osjeti osjećanje tog osjećaja. Moja unutarnja ura je otkucavala prolaznost trenutka i ja osjetih neproduktivnost mojih ćelija. Nađoh se u praznom prostoru, osjetih sukljanje tamne energije i širenje mog malog univerzuma. Sjetih se ponovo radionice i odluke koju sam tamo donijela. Diana i Bacchus svojim sjedinjenjem su mi tada osmislili nastajanje pokreta u meni. Moram pronaći metaforu za Ljubav, stvoriti misaonu sliku i osmisliti taj osjećaj u sebi da bih ga mogla uistinu osjećati.
Tišini prekinu glas iza mojih misli.
"Nauči se suosjećati s osjećajem koji se nekada nekontrolirano širi tvojim tijelom i tvojim mislima. Ja čujem tvoje misli i one me potsjećaju na tonove ljubavnih šansona, ali ti još uvijek nisi pronašla jezik kojim bi taj svoj osjećaj i opisala. Slušaj otkucaje tvog unutarnjeg sata i u stankama između njih spoznaj udaljenost između tebe i osjećanja tog osjećaja. Akordi tvojih struna skladaju harmoniju tvoje podsvijesti, a ti dozvoljavaš tvojoj svijesti da tu harmoniju pretvori u podvojenost duše iz koje se uvijek stvara kaos iz kojeg želiš pobjeći. U zemlji istinske Ljubavi žive Narcisi, koji nesvjesno ljubeći sebe spoznaju taj osjećaj i onda ga znaju cijeniti i dalje širiti."
"Ali narcizam je negativna konotacija ljubavi" pokušah se suprostaviti.
"Ja ne govorim o narcizmu, nego o Narcisu savršeno lijepom i savršeno čednom mladiću. Narcis je bio sanjar koji se izdvajao iz sivila ostatka svijeta. Želeći vodom iz rijeke ugasti žeđ u njemu sa rodila jedna nova žeđ. On se nije zaljubio u odsjaj svoga lica, nego u zrcaljenje svoje duše. Znao je da ona postoji, osjećao je njene treptaje, ali zrcaljenje lica u mirnoj vodi ga je zbunjivalo, a nije znao da ustvari vidi svoje srce u protoku vremena. Bježeći od sivila života on se zaustavljao na obali kobne i varljive rijeke vremena koja odaje prolaznost i promicanje godina. Gledajući u njoj zrcaljenje života pred njegovim očima nestade sivila i on vidje kako život postaje valovita rijeka u kojoj se pod sjajem sunca prelamaju boje. Promatravši sa obale viziju svog sna, osjeti da ju ljubavna čežnja mijenja, on se naginje nad vodu i ugleda svoj lik u rijeci života pa se tako usamljen zaljubljuje u krhku sliku i pruža ruke da je pomiluje. On se nezaljubljuje u sebe kako to mnogi tumače nego u priviđenje, bestjelesnu nadu, u lice koje nije bilo lice nego njegova duša na valovima rijeke vremena, zaljubljuje se u ljepotu osjećaja koji je u tom trenu osjetio. Dok je promatrao zrcaljenje lika u vodi zbog njegove čednosti se i vjetar zaustavljao da mu ne pomuti sliku. Pruživši ruku da to priviđenje ljubavi pomiluje, slika se izgubi u valovima vode. Neželeći izgubiti osjećaj ljepote, gledao je lik i ljubio ljepotu nepokrećući se. Ljubav je osjećanje osjećaja, koji se ne pojačava dodirom, ne dokazuje poljupcima i milovanjem. Ona je sama sebi dovoljna i kad je ona uistinu tu sve druge ljepote proizlaze iz nje same." toplina u tonovima glas probudi u meni nove želje.
Poželjeh ponovo krenuti ka vrhu planine i na stazi kojom sam već jednom kročila sresti isti onaj osjećaj.
Sada stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Čovjek koji samo vjeruje, tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, moj anđeo čuvar.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu o ljubavi." začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje" djedov glas je odavao upornost i spokoj njegova bića.
Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo čuvar u čijem pogledu prepoznah boje sna, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. To nije bila ljubav prema muškarcu, ne ljubav prema majci, ne prema prijatelju, nego ljubav skupljena u actus purus, prvog pokretača koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu.
Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio istinski trenutak sjedinjenja mitova i legendi s onim još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem.
"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života.

 

Duša materije

Stojim sama na vrhu planine uz jezero koje sam davno nazvala jezerom sreće. Pogledah u beskraj i vidjeh da se iznad vrha planine, tamo gdje duga dotiče nebo, prostire velika livada puna cvijeća. Slijedim glas ljubavi i nošena energijom koja se u meni rađala izgubih težinu i slična anđelu sam u istom trenu bila uz jezero i na cvjetnjaku. Usred cvijetnjaka izrasta veliko drvo koje baca sjenke na sve četiri strane svijeta.
"Ovo je toliko opisivano i opjevano drvo spoznaje." pomislih
"U njemu stoluje ljubav." začuh ponovo glas anđela
"Iz njegove krošnje struji simfonija univerzuma."
"Ispod njegovih korjena je izvor života, voda koja se potokom slijeva u veliko jezero tvoje sreće."
Sunčevim sjajem obasjano je blještalo jezero kojem se nije vidio kraj. U daljini na pučini, se uistinu nazirao otok sreće.
Uz obalu se ljuljuškao mali brodić bez kormilara.
"Pođimo do otoka." pozva me anđeo "Tamo je arhipelag uspomena, sreće i spokoja. Tu se sastaju misli onih koji su zauvjek otišli od vas, to je prebivalište onih koji su u životu istinski voljeli."
Krenuh za očima boje sna.
"Tu ću onda ponovo susresti djeda." pomislih
"Tamo je Sunčani grad u kojem zajedno stanuju svi prošli i sadašnji bogovi u zajednici sa suncem i ljudima. Njih dvore vile, vilenjaci, plejade, ladarice i anđeli." prisjetih se legendi koje sam slušala pred spavanje i prepoznah glas.
"Zašto sam ovdje?" upitah
"Odavde ćeš se vratiti u svoj trenutak bogatija još jednim iskustvom, snažnija u uvjerenju, sigurnija u odluci."
Na travnjaku pored mene se uz iznenadni bljesak pojavi Čovjek bez znakova proteklog vremena na sebi. Promatrala sam siluetu koja mi se približavala i prepoznah korak koji sam kao dijete pokušavala stizati.
"Kako si uspio ponovo oblikovati svoje tijelo?" upitah iznenađeno
"Sjeti se Faustovog pitanja."
"Što održava svijet u njegovoj dubini?" uistinu se sjetih pitanja
"Ovo što si vidjela je proces koji je stvorio cijeli svijet."
"Molim te ne odgovaraj mi Goeteovim jezikom."
"Pitala si Goeteovski." prepoznah osmjeh na licu Čovjeka
"Uredu, moje pitanje je što ovaj svijet čini homogenim i otpornim na ubilačku energiju zlih misli? Što je to što nas sjedinjuje s univerzumom, što nam otvara puteve u vječnost i beskonačnost sna? Kako si uspio iz materije sna oblikovati svoje tijelo" ustrajah u znatiželji, kao što sam to činila i u djetinjstvu.
"Kada su snažni umovi prodrli u dušu materije i otkrli snagu njene energije, činilo se da je otkriven put ka spoznaji sna. Vjerovao sam u pomirenje neba i zemlje, u prestanak ubijanja i ranjavanja, vjerovao sam u jedinstvo sna. S otkrivanjem duše materije je počela epoha novog naučenog neznanja. Otkriveni su zakoni nejasnoće i otvorenih mogućnosti, ali tajnu o energiji svjesne spoznaje još nisu otkrili. U ljudskim mislima leži klica spoznaje kojom se izvan laboratorija, jedino u stvarnom životu može prodrijeti u dubinu uma i dokazati postojanje te energije u svakom čovjeku i svakoj travki, u svakom cvijetu i svakoj životinjici. Ovo, što si upravo doživjela, je bio proces kvantizacije i teleportacije. "
"Tko si Ti? Moj djed ili Bog?" upitah nesigurno
"Bog je samo riječ koja je toliko korištena da je već davno izgubila ono značenje koje su joj nekadašnji moćnici odredili. Ja sam samo osmjeh tvojih ćelija, znamen tvojih praotaca, luda u tebi, proces vječnog održanja enrgije."
"Iz čega si Ti nastao?" pokušah otkriti tajnu početka
"Ja sam ostatak jednog davnog života, klica koja je preživjela umiranje jednog davnog svijeta."
"Dakle početka uopće nema, sve je samo prelaženje jednog u drugo." osjetih uzbuđenje nove spoznaje.
"Zbog toga je izmišljena riječ Bog koja krije tajnu ljudskog neznanja."
"Ti si sada čovjek. Izgledaš kao moj djed, ali tebe crtaju i drugačije. Znači već su te mnogi vidjeli."
"Došao sam u ovom obliku da bih lakše s tobom komunicirao. Ja nemam krvi ni kostiju, ja sam atrapa Boga kojem puk predaje vlast i odgovornost, atrapa u čije ime se vode ratovi, ja sam opravdanje za mnoga ubistva i bezbroj podvala."
"Ti si misao, ti si želja i ljubav, ali kako si stvorio ovaj prostor koji do sada od smrtnika nije otkriven."
"Ti si svojim dolaskom stvorila ovaj prostor i mene u njemu. Tvoje vjerovanje je oblikovalo zamišljeni raj i grad sunca i jezero istine i arhipelag uspomena, spokoja i sreće."
"Gdje si ti kada sam ja na zemlji?"
"Ja sam misao univerzuma koja postaje bogatija svakom smrti dobrih ljudi. Ja nastajem uvijek iznova, jačam ljudskom srećom, obnavljam se vašom ljubavi. U meni su skriveni umovi svih dobrih ljudi koji su vas smrću napustili, ja sam duša materije."
Ponovo u priviđenju prepoznah samo djeda i začuh njegov glas.
"Ljudska zla misao se širi kao zaraza, napada čak i jadne životinje. Od nje umiru i ptice."
"Što trebam učiniti?" upitah ga kao u djetinjstvu.
"Ti ponovo svojim postojanjem činiš sve. Savladala si zadanu ti lekciju, naučila si osjećati osjećanje osjećaja. Ja sada čujem tvoje misli koje se kao glasnici neba šire prostorom i spajaju sa mislima univerzuma. Ostani takva, stvaraj tu energiju, širi je svojim mislima, pobratimi lica u univerzumu i sunce će jednoga jutra izaći u isto vrijeme na svim stranama svijeta, zlatna prašina će se prosuti po svim zemljama, nebo će se pretvoriti u jednu jedinu dugu i ujediniti sve misli u jedan san."
"Kako će se zvati ta energija?"
"Ljubav. Pogledaj nebo već blješti duginim bojama. Kreni u beskonačnost, ovo je trenutak ostvarenja našeg zajedničkog sna."
Pogledah u nebo i vidjeh kako se prognana Ljubav i njene kćeri, lebdeći pored nas, vraćaju na planetu.
"Ovoga puta ih moramo zadržati. Nesmijemo dozvoliti pobjegnu od našeg neznanja." mislila sam glasno.
"Vrati se na početak filozofije, otkrij u davno napisanom istinu o Ljubavi. Zaboravi da je Platon Erosa, boga ljubavi opisao kao demona, zaboravi njegovu gozbu i u njoj naslućenu homoseksualnost, ali sjeti se Diotime, svećenice ljubavi i Sokrata koji se služi njenim mislima da bi govorio o ljubavi." glas je nestajao istim bljeskom svijetla kojim se pojavio. Pored mene ostade samo anđeo očiju boje sna i ja na njegovom licu prepoznah osmijeh dječaka i začuh glas:
"Voda dolazi iz zemlje."
"Voda uvijek dolazi iz zemlje." odgovorih iznenađena
"To nisi uvijek znala." glas je dolazio iz sjećanja na djetinjstvo, ali nije bio djedov.

Prisjetih se davno napisane pjesme o duši materije.

Lutam snena ljubavlju prosutim

zvjezdanim stazama

snivam o ljepotama što se u sutonima kriju,

dlanovi miluju, u nebeskim vazama,

magličaste cvijetove

te čudesne vječne duše neba svijetove,

da se anđeli u svojim treperavim fazama,

jutrima u ljepotu dnevne svijetlost sliju.

Koplja dnevne svjetlosti,

kao strijelice Kupidove poslagane,

kao kapljice životnog slapa,

taj čudesni trenutak smjelosti

budi sjećanja i uspomene

u prošlosti izgubljene,

i pretvaraju njihovu prošlu ljepotu

u treptaj oka u dušu materije i života dobrotu.

Iskre sjećanja, uspomene se bude,

sve one zaboravljene tuge,

neki rastanci zalutali u daljine,

trepere bojama vječne nebeske duge.

Vidim staru trešnju u odori kiše

i srce urezano, srce koje ne voli više.

a na suhoj grani poezija vode sjaji

blješte kristali i smiješe mi se u potaji.

Čujem šapat neba,

zvijezdane staze me u snove vode,

ljepotica noći, jedna zvjezda sjajna

jutra najavljuje bajna,l

jubav, u srcu vječno skrivena tajna,

šapuće duše neba glasom

isplakane suze su poezija vode

i tvoj zvjezdani put do željene slobode.

O ljubavi

"Ljubav je nekada doista još slobodna hodala planetom i širila energiju iz koje smo nastali." prisjetih se davnog sna.

Iz morske pjene i sedefa iznjedrena, u bisere pretvorena, ljubav ta božanska niska prosu slap ljepote, svjetlucave kapljice sreće, božansih ruku djelo, te slavljene, oslikane i opjevane ljepotice ljudske dobrote. U daljini vječnoj, utopljen u nebeske skute mjesec, taj pustolov noći, s perlama se igra i ljestvama svetim, slijedi tajnovite rute i možda nesluteći prelazi drevne Jakovljeve pute. U beskaju vječnom, u plavetnilu snova, u bisernom dvorcu eonima znana, milenijima okrunjena, zvijezdana i sjajna ljubav svojom moći bisreni slap poklanja putnicima noći. Biserna niska, iz sedefa ljepote u ljepotu iznjedrena, početkom svojim dodiruje kraj, ouroboros, simbol sjedinjenja, čeka na osjećaje snene da sunčana joj otvori vrata za sve one duše i sva srca ona u kojima sjećanja ne postoje. Nebeska rijeka, čudesni slap snova, niska pjesnikove duše, bljesak jedan u čudo slijeva iz kojeg uistinu izrasta iskri biserni slap, a u ljepoti božjega oka opijena uživa ponajmanja, samosvjesna, ljudska oživjela kap. Biserni je dvorac, univerzum svijesti perle se u nisku slažu redom na tom Jakovljevom putu će se putnici na ljestvama sresti i sve će se događati božanskim slijedom. Iz morske pjene i sedefa iznjedrena ljubav, biserna kap božje ljepote postade vječni znak ljudske dobrote.


"Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi starac duge brade.
"Što je ljubav?" pitam drevnog filozofa.
"Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni."
Podižem pogled k nebu i vičem.
"Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja.
Tko je ljubav? Kada i kako se rodila ljubav? Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti? Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju?
Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ako je budem slijedila, ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav.
Ulazim u svoj misaoni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova.
Još jednom si postavljam slična pitanja:
Što je uistinu ljubav?
Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote?
"Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja moje duše u meni samoj i zrcaljenje jedne druge duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja.
"Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna. "Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najsnenije oči moga postojanja." Ljubiti ljubav, osjetiti je u sretnom pogledu koji se ne zaboravlja, u misli koja će me uvesti u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg ću crpiti svoju stvarnost i sanjati ljepotu života. Napustih početke filozofije i ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa.

Snovi, te čudesne cvijetne staze,

lepršave misli iskre u uglu opijenog uma

trepere u duši, u srce ljepotom ulaze,

u očima blješti ljepota životnoga druma.

Rijeka vremena u ušima žubori

pegaz ljepoticu noći u srebro oblači
jedna davna vatra usred neba gori
a putevi ka sreći postaju sve krači .

Fontana svijetla iskri bajku od veselja
Snovi žive, zvijezdama se smiju
Svaka iskra iskri ispunjenje želja

snoviđenjem u duši uzbuđenja griju.

Iz labirinta snovima opijenog uma
dobrote davne mi u život ulaze

trenutak postaje začarana šuma
gdje blještave ljepote budno srce maze.

Tu udišem ljepotu i rađam san. Svjetlo koje me dodiruje oblikuje moju predstavu. Postajem osjećaj o ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvorih oči da osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Ljubav tada izrasta iz mog prostora i vremena i postaje moja peta protega.

Peta protega
Na otoku sreće je sve dugačije. Tu shvatih da san nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najčudesnijih faza. On pliva misterijom i graniči s nadnaravnim, on nije pomanjkanje ili navala krvi u mozak, nego je istina promatrana kroz staklenu prizmu iluzija. Ja postajem ista tvar od koje je satkan i moj san i shvaćam da manje sanjam dok spavam nego kada sam budna.
Peta protega, satkana od tvari moga sna je manje komplicirana od teorije o njoj.
U tišini uvale moga djetinjstva se nebo rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti života isprepletenu sa svjetlosti koja bdije nad mojim snom. Na tisuće morskih konjića treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani zavijutci plešu i ja u njihovim treptajima prepoznajem sjemenje iz kojeg izrasta sveti gral, srce u čijem središtu svjetlucaju oči boje sna.
Velika svjetlost nedefiniranih boja se uvlači u moje unutarnje oči. Stojim na pozornici stvarnog života, a snenost me odvodi u kraljevstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji mi je djed ostavio u nasljeđe.
Naučivši od njega vjerovati i opraštati, ja ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim san istinskog sanjara.
"Uistinu se može i budan sanjati." čujem svoju misao u titrajima morskih konjića. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije prošloga života. Kao na fimskoj traci prohujaše godine u kojima nisam uistinu živjela.
"San je ljepši jer on nije debeli pokrivač noćne tame, nego koprena isprepletena od jutarnjih mirisa." titraju moje misli i ja se sjedinjujem s mirisima. Postajem lepršavi veo i osjećam kako najdublje skriveni, do sada nespoznati unutarnji strahovi postaju činjenice s kojima se mogu boriti. Oslobađam se još jednog dualizma, san i zbilja se organski spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak i granice se gube, a onaj, do sada tako skučeni horizont, moj mali svijet zatvoren samo u odjeću teoretskog znanja, se širi i postaje moj doživljaj i dobija za mene drugo značenje.
Anđeo čuvar, proziran, zlaćane kose i krila me pozva na zvijezdu pod kojom sam rođena. "Ovdje ćeš sresti san na samom izvoru." strune spletene u nijanse njegova glasa mi otvoriše velika vrata neba.
Ulazim u sliku "Nastajanje svijeta" i stapam se s njom. Ponovo se moja lijeva polutka mozga sjedinjuje s nacrtanom desnom. Anđeo se smješi, a luda u meni izaziva eksploziju boja i moja svijest postaje jasna slika mojih čežnji. Osjećam sukobljavanje znanja i vjerovanja, čujem žubor koji se širi sa izvora, prve tonove nastajanja simfonije sna.
Moj anđeo čuvara sav u bijelom, zlaćane kose i krila, se preobrazi u boginju ljubavi, mladu ženu koju sam cijeli život tražila u snovima. Mit o njenoj ljepoti oživi pred mojim očima. Poželjeh postati ona i kao dobroćudni virus proširiti tu zarazu svijetom.
"Neka bude svijetlo." začuh glas sa početka priče. I svijetlo zasja ljepotom mlade žene.
"Ja sanjam tvoj san o ljubavi. Misliš li da će me i drugi prepoznati i prihvatiti" anđeoski glas prostruji mojim osjećajima .
"Ti si utjelovljenje moga sna, da bih te spoznala moram još malo sanjati." pričini mi se da glas dolazi iz moje glave
Tu na granici između univerzuma i svijeta iz kojeg sam krenula na ovo putovanje, ja više nisam ona ista koja je pristajala na čvrstinu materije i vjerovala u apsolutnost vremena i prostora. Sukobi znanja i vjerovanja se sjediniše u spoznaju.
"Ušla si u moj san i sada ostani u njemu." začuh ponovo titranje struna.
"Došla sam tražeći izvor sna." govorila sam glasom anđela.
"Došla si nošena tvojim anđelom čuvarom, jer jedino on zna put ka meni. Pogledaj onaj plavićasti oblak, u njemu se krije tajna početka." ljepotica sna pruži svoje ruke ka nebu.
Nađoh se u plavičastom oblaku istine o početku novoga vremena. Oborenih glava sjedeći uz vatru muškarci i žene su pjevali Božićne pjesme.
"Oni slave tvoje rođenje." rekoh zadivljena
"Varaš se, oni slave samo rođenje." istina zatutnji iza mojih misli.
"Tko se onda rodio?" upitah znatiželjno
"Rodio se san."
"Čiji san?"
"Moj"
"Ispričaj mi san" zamolih to još uvijek svjesno nespoznato u sebi.
"Bila jednom jedna djevojčica, rođena da bude duša svijeta, da svojom snagom ujedini ljude i ostvari moj san." moja podsvijest započe priču
"Zar to nije bio dječačić u štalici?" upitah znatiželjno
"To je bilo puno prije njega."
"Ali prije njega je bilo mnogo bogova."
"On je bio samo moja želja da ljude ujedinim u vjerovanju, da im pokažem da je Ljubav jedina energija koja ih održava, razmnožava i širi. Htjela si čuti priču o početku sna?"
"Kako se zvala djevojčica?"
"Ljubav." prepoznah tu svetu riječ u titrajima struna i pred mojim unutarnjim očima se prsti Adama i Boga još jednom spojiše i iz tog dodira zasja nova svjetlost. Iz njenih valova izroni lik prelijepe mlade žene, u čijim očima prepoznah boje svitanja i sumraka.
"Tako zamišlja puk stvaranje svijeta." začuh ponovo već poznate tonove.
"Ja osjećam da je bilo drugačije, ti i Ljubav ste energija koju svatko tumači i osjeća na svoj način. Vaša tijela su slike mog emocionalnog uma, moj doživljaj ideje umjetnika, ali mene zanima san, ta peta protega u meni koju stvara Ljubav " izustih već pomalo nestrpljivo
"Ljubav, željena, iskorištavana, odbačena i protjerana. Ostarjela ljepotica i još uvijek razmažena mlada ljubavnica, već tisućljećima podnosi laži i oprašta prevare. Tragedija je u tome da se energija početka pretvorila u suprotnosti koje se ujedinjuju u harmoniju, a Mržnja i Ljubav su toliko slične da su sukobi među njima neminovni. To je zabluda sa početka sna. Tama i svijetlo iako u vječnom sukobu proizlaze jedno iz dugoga. Kada je protjerana Ljubav potražila utočište na početku sna, na nebu zasjaše njene oči. Ona Vas ipak nikada nije zauvjek napustila. Njen sjaj vam najavljuje danje svijetlo i tamu noći, ona vas budi i uspavljuje, ona s Vama i živi i sanja."
"Ali mi to drugačije tumačimo." progovori ponovo luda u meni.
Oko mene zatitraše nove nijanse boja, a tonovi duše svijeta se spojiše sa mojim mislima.
"Jedino oni koji osjete uistinu ljubav, samo oni koji uistinu spoznaju njenu snagu i njenu dobru ćud, mogu živjeti u mom snu. Oni su sposobni zaustaviti tijek kobne rijeke vremena i preludij apokalipse pretvoriti u simfoniju sna. Jednom sam preobražena u siromaha lutala zemljama i tražila Ljubav. Kucala sam na vrata bogatih kuća i prosila Ljubav. Izbezumljeni pogledi domaćina su odavali njihovo neznanje. Bacali su novčiće u moj šešir i brzo zaključavali ulaze u svoje hramove. Zaustavljala sam se pred crkvama poslije misa posvećenih meni i pružajući ruke molila malo ljubavi. Vjernici su me gledali s nepovjerenjem i odlazili. Molila sam prolaznike, oni su me slali u bordele, molila seljake na poljima oni su mi davali pola svoje užine, ali nitko do jednoga djeteta nije upitao što ja to uistinu tražim."
"Tko te je upitao?"
"Bilo je to jednog davnog proljeća u zemlji na obali Mediterana. Djevojčica se vraćala iz škole. Pojavila sam se pred njom iznenada i ona nespremana, ali sabrana pogleda moje halje i upita prije nego sam uspjela progovoriti: "Jesi li ti siromah?"
"Jesam."
"Jesi li gladan?"
"Nisam, ljudi su me nahranili."
"Ti prosiš da bi preživio."
"Ne, ja prosim da bih dokazao život."
Djevojčica me pogledala svojim toplim očima i upitala:
"Što prosiš?"
"Ljubav." odgovih tada već radoznala
"Ljubav? Ah znam, ljubav je Bog, on nas je stvorio da bi ljubav živjela." odgovori mi bez razmišljanja djevojčica.
"Tko te je to naučio?"
"Moj djed to kaže."
Ljubav, prelijepa mlada žena se ponovo pojavi pred mojim unutarnjim očima. U njenim očima su se zrcalile boje sna.
"Živi svoj san i trajat ćeš vječno u mom. Gledaj očima srca i prepoznat ćeš ljubav u nekim očima koje ćete pozvati u neki novi san." Titraji neba su bivali sve tiši.
Priča o Ljubavi koju sam slušala na rubu svjesti mi otvori još jedan prozor spoznaje. Sve u što sam do sada samo vjerovala i sve ono što sam godinama učila se stopi u znamenje koje zasja u mom utjelovljenom umu. Iz njegove najdublje točke, zasja novo svijetlo. Osjetih kako se simetrija moga tijela, njegova desna i lijeva strana lome i sljubljuju u novu cjelinu. Tijelo više nije niti prostor niti vrijeme nego, iz njihovog sjedinjenja u točki mog prividnog mira, proizašlo osjećanje jednog novog osjećaja. Moje misli, slične velikom valovitom oceanu sna, izbaciše na obalu svijesti veliku školjku iz koje, kao na jednoj davno viđenoj slici, izroni dječak očiju boje sna.
Velike tamne oči, nijansama sna zatitraše pred mojim unutarnjim očima i ja osjetih kako se mojim tijelom širi novo spoznata protega. Kao da sam iznenada ušla u neki novi svijet, predamnom se ukaza zrcaljenje skrivenih mogućnosti.