Slika je još uvijek blještala nijansama mojih boja. Ljubav, sreća i spokoj su se ispreplitali po njoj u svim svojim nijansama. U blagim očima muškarca, kojeg već dvije tisuće godina nazivamo Adam i vjerujemo da je on naš praotac, se zrcali moj san. Njegov sneni pogled lebdi prema Stvoritelju i on kao dijete koje prepoznaje oca pruža svoju ruku ka njemu. Vidim i nelogičnost u našem vjerovanju.
Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?
Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi.
Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem svijest o postanku svijeta. Luda u meni progovara jezikom istine.
Milijardama godina svijest je stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvoji najjasnija i zasja sunce. Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše svijest. Iza svake nove eksplozija svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna. Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati i svijest. Roj čestica svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju. Njene suze joj je vraćala oblacima i izazivala oluje, munje i grmljavinu u njenoj spoznaji. Počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je nastala.
Adam, nekadašnji glasnik neba, gradioc metasvijeta je nastao iz takve jedne eksplozije boja, kao nesretni slučaj u laboratoriju sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek dvojstvo vala i čestice, on se odluči za česticu. Iz nje se razvi duplo biće, tijelo sa dvije svijesti koje su se sukobljavale. Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda ideja odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.
"Misliš li uistinu da se to dogodilo prije 200. 000. godina?" upitah ludu u sebi.
"Ja samo potvrđujem tvoju misao i vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja. Svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom. Zemlja je do njegovog rođenja bila samo zgusnuta negativna energija čiji se ostatci još uvijek svete vulkanima, tsunamijima, potresima, a kada svijest univerzuma zbog toga zaplače, zemlja joj uzvraća poplavama. Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu." šaleći se reče luda.
"On je trebao postati poslanik sna u ovoj nesretnoj stvarnosti. Trebao je pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio."
"Legenda kaže da je njegov život počeo u raju. Eva je krivac da su iz raja istjerani." luda se smješila izazivajući me na misaoni dvoboj.
"Raj je izmišljotina crkve, zaluđivanje čovjeka da bi se njime moglo manipulirati." rekoh uzrujano.
"Ti braniš Evu."
"Ja se borim protiv ljudske gluposti. Izmišljeni prvi grijeh je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u raj."
"Ti stojiš u crkvi u kojoj si krštena i huliš sama svoje krštenje." luda se uozbilji i ja u njoj ponovo prepoznah djedov glas.
"Rekao si mi da još jednom pogledam sliku "Nastajanje svijeta." i ja sam u njoj pronašla istinu mog, tvog, našeg porijekla. Proizašli iz mozga svemira, mi još uvijek nevjerujemo da se raj nalazi u našim glavama. Svaka krstionica je početak križnog puta kojim ljudi nesvjesno cijeli život koračaju. 200.000. godina je sitnica u odnosu na vječnost u kojoj se naša misao razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo jednu veliku laž. Okrenuti prema stvarnosti mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo nastali." osjećaji su se sami od sebe pretvarali u oluju misli.
"Sjećaš li se Božićnih blagdana u našoj kući? Tada si vjerovala u rođenje Krista i bila uistinu djete veselja i sreće. Danas u tvojim mislima osjećam sumnju i to te čini odraslom i nesretnom." osmjeh nestade s površine moje ćelije.
Osjetih grč u cijelom tijelu. Pokušah se nasmješti, ali smijeh nije izlazio iz mojih moždanih ćelija.
"Vrati mi osmjeh" zamolih djeda.
"Smijati se mogu samo oni koji u sebi spoje vjeru i znanje. Ti si se odlučila za znanje i kao Eva izgubila raj u sebi. Pretrpavaš mozak dokazanim činjenicama, lutaš hramovima znanja i tako gušiš izvor svog istinskog postojanja. U svojoj upornosti zaboravljaš razgovor s anđelom i gasiš svoje unutarnje svijetlo tamom sumnji. Teoretski pozivaš čovjeka da napusti špilju u kojoj vidi samo sjene stvarnosti, a sama ulaziš sve dublje i dublje u nju. Stvarnost je trenutak u kojem ćeš uspjeti spojiti znanje i vjerovanje."
"Oprosti, zaboravila sam, a to si mi već jednom rekao. U hramovima znanja susrećem više dokaza o nepostojanju raja, više teorija o neistinitosti vjere, više pobijanja sna, nego njegovih potvrda."
"Vrijeme Adventa je potvrda sna. Kojim dijelom svoje duše ga živiš?"
"Tada uistinu postajem dijete veselja i sreće, čujem tvoj glas u Božićnim pjesmama, osjećam mirise nonine kuhinje, vidim svijeću koju si gasio kruhom umočenim u vino, susrećem se i razgovaram s anđelima."
"Zašto samo u vrijeme Adventa? Pogledaj još jednom detalj freske "Nastajanje svijeta." Sama si rekla da su vjesnici neba u mozgu velikog univerzuma iz kojeg je nastao tvoj mali. Anđeli su uvijek uz tebe, oni su tvoj osmjeh i tvoj san." osmijeh se poćeo vraćati u moje ćelije.
Na svodu crkve se sunčana zraka lomila u iskrice sna. Smijeh je odzvanjao crkvom u kojoj je inače vladala tišina, glas svećenika ili zvuk orgulja. Nebo se smijalo s nama, nebo sa slike koje se pretvorilo u veliko nasmješeno sunce na kojem su dvije ruke spojene dodirom iz kojeg kapa smijeh.
"Tek onda kada nestane smijeh, kada ćelije ušute, kada djeca zaplaču i iz suza se stvaraju oblaci koji skrivaju sunce tada su se otvorila vrata života ispred kojih vodi put istočno od raja." djedov glas je bio smirujuća melodija koja se širila crkvom i miješala sa smijehom neba.
"Jesu li se meni ta vrata već otvorila?" upitah tiho bojeći se unaprijed odgovora.
"Stajao sam s tobom godinama u njihovoj blizini, ali smo uspijevali odgoditi njihovo otvaranje. Smijali smo se suncu, voljeli smo jutra i večeri, veselili se proljeću i jeseni, uživali u ljetnom danu i grijali se ljubavlju u dugim zimskim noćima. Kada se moje zvjezdano tijelo vratilo početku promatrao sam tvoje svijetlo među milijardama drugih i isto kao i tvoj anđeo te prepoznavao po tvojim mislima. Udaljavala si se od vrata i svojom sunčanom energijom stvarala svoj raj. Na granici između zrelosti i starosti je tvoje unutarnje sunce počelo slabiti. Često si mi se gubila u masi svjetala i nisam te više prepoznavao. Vrijeme adventa te vraćalo. Sada si opet tu u svom punom sjaju. Zadrži ovaj trenutak u svom sjećanju i iz njega čini drugi. Nemoj dozvoliti da se otvore vrata za put istočno od raja."
"Ispričaj mi još jednom priču o Cainu i Abelu."
"Ispričao sam ti je već tisuću puta, sigurno je znaš napamet. Sada se ne radi o njima, nego o tebi. Put koji vodi istočno od raja je put u prognanstvo tame za tvoju dušu. Tamo te nitko nemože protjerati osim tebe same."
"Dok razgovaram s anđelom utvare svakodnevice se javljaju i zaklinju izvor vječne svjetlosti. Same obučene u haljine mržnje one siju cvijetove zla u mom rajskom vrtu i prosipaju strah po mojim mislima."
"Zaustavi misli, slijedi samo osjećaje, ono svoje unutarnje svijetlo iz kojeg izranja samo veselje i sreća. Otkrij u sebi zagonetku ljepote. Jedino tako ćeš tako uistinu spoznati ljepotu života i moći se obraniti od njih."
"Kako ću to ostvariti?"
"Putuj još jednom svojim malim univerzumom, otkrij svoju zlatnu spiralu i zadnju točku zlatnog reza. Ja ću te na tom putu slijediti." njegov glas je postajao zapovjed.
Misaono putovanje citoskeletom
Ponovo se sjetih trga cvijeća i vremena kada smo tragali za potvrdom postojanja ljubavi u nama.
"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " i ja želim uistinu saznati kako ona nastaje u meni."
Tada sam željela na obroncima vremena otkriti izvor te energije koju sam počela osjećati u sebi, a nisam joj znala dati ime. Ljubav je bila preotrcana riječ za ono što sam željela izraziti srcem. A onda je onog davnog ljetnog podneva usahnulo vrelo tog osjećaja u meni i ostala samo misao o njoj, misao kao materijalizirani davni osjećaj.
Da bih ponovo uzburkala uspavane strune, da bi se taj davni osjećaj ponovo počeo zrcaliti u mom emocionalnom umu moram pokušati otkriti tajnu njenog nastajanja u mom mikrosvijetu. "Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje." pomislih ponovo nesigurna u odluku da krenem na putovanje u nepoznato.
"Ti kreni u onaj dio sebe koji Giordano nije znao opisati, jer mu tadašnje znanje to još nije omogućavalo. Tada se premalo znalo o djelovanjima u mikrosvijetu, to je bilo vrijeme koje nije dozvoljavalo otkrivanje njegovih tajni, jer je nebo, taj ogromni makrosvijet objašnjavao sve." iza mojih misli se javi glas istine o tadašnjem naučenom neznanju.
"Što učiniti, kako spoznati to do sada nepoznato?" upitah samu sebe
"Negdje u beskonačnosti tamne energije, u beskraju duše svijeta, susretale su se misli Demokrita i Heraklita s mislima Giordana Bruna i s mislima novorođenih umova i sjedinjavale u najčudesniju teoriju današnjeg vremena. Pokušaj u sebi sjediniti staro i novo znanje, da bi ponovo probudila izvor iz kojeg će poteći izgubljeni osjećaj." tonovi glasa koji začuh mi se ovoga puta učiniše poznati.
Pred mojim unutarnjim očima zablista slika sobe u kojoj sam kao mlada djevojka učila formule i spremala se za ispite. Djedova prisutnost je uvijek unosila sigurnost u moje odluke jer sam u razgovoru s njim najlakše dolazila do konačnih zaključaka.
"Kvantna teorija opisuje bizarnu valno-čestičnu dvojakost energije i materije na veoma malim veličinama i Ti pokušaj u ovom trenutku uči misaono u tvoj mikrosvijet, u misao o nastanku svijesti." začuh glas iz prošlosti
"Gdje je to mjesto u meni?"
Osjetih dlanove na svom čelu. "Tu u tvojoj glavi je tvornica iz koje kreću tvoji snovi, tu je mjesto s kojeg možeš krenuti na to putovanje." milujući me reče djed.
Zatvorih oči i pokušah zamisliti rad tvornice snova. Povezujući naučeno sa željom o novoj spoznaji ja tu susrećem neobično ponašanje među najsitnijim česticama mojih misli, koje blješte i vrludaju pred mojim unutarnjim očima. Našla sam se u prostoru nastalom od igre svjetla i sjene.
Prisjećam se izjave američkog fizičara Richarda Feynmana: “Tko god tvrdi da razumije kvantnu teoriju, ili laže ili je lud”.
"Vi se šalite gospodine Feynman." pomislih promatrajući taj čarobni ples svjetla i tame."Čini mi se da vidim samo sjene moje duše, dok se ona gubi u nepoznatom velikom svjetlu."
Još uvijek ne razumijem što se događa u mojoj glavi, ali osjećam nastajanje novog osjećaja u sebi. Želim otkriti koje svijetlo obasjava moju misao i zašto iza nje ostaje sjena, samo naslućeni obris onoga što osjećam.
Čudesna kakva jest, kvantna teorija ipak posjeduje neke značajke koje bi mogle biti važne za spoznaju nastajanja moje svijesti. Jedna od njih je da se velike nakupine kvantnih valova-čestica svojim titrajima mogu povezati u jedinstvena stanja makroskopske veličine i djelovanja.
Ako je moja svijest energija, onda se ona sastoji od valova i čestica iz kojih proizlazi moja misao. Misao je materijalizirani osjećaj, misao je makrosvijet moje svijesti, svijet u kojem su najsitnije čestice ili valovi svijesti odbacli svoju osobnost i ponašanje i međusobnim povezivanjem prešli u zgusnuta kvantna stanja i postali moj osjećaj jastva.
Prisjećam se još jedne značajke kvantne teorije, a to je pojam “kvantni superpoložaj”. Po toj značajki su najsitniji djelići moje svijesti istovremeno u različitim stanjima i različitim položajima. To se sukobljava s mojim opažajnim svijetom u kojemu predmeti imaju dobro definiran položaj, jasne granice djelovanja i vidljive oblike pa se pitam:
Kako iz tih stanja proizlazi nova misao, zašto i kako mikroskopska kvantna stanja i superpozicije u makrosvijetu postaju klasični i određeni?
To se događa procesom koji nazivamo "redukcija kvantnog stanja", ili kolaps valne funkcije, pa bi taj proces mogao biti ključ za razumijevanje svijesti i zbilje.
Iz te tvrdnje izvlačim zaključak da se u mojoj glavi odvijaju samoorganizirajući procesi na kvantnoj razini i tvore protok mog vremena.
"Predmeti ostaju u valnočestićnoj kvantnoj superpoziciji sve dok ne budu spoznati od strane svjesnog ljudskog bića, a kolaps valne funkcije uzrokuje svijest o njima" sjećam se izjava kopenhagenške škole i eksperimenta koji je napravljen da bi se ilustrirao taj očito apsurdan zaključak.
Schrödinger je tridesetih godina napravio svoj slavni misaoni eksperiment, danas još uvijek poznat kao Schrödingerova mačka.
Pokus teče ovako: Stavite živu mačku u čeličnu kutiju u kojoj je otrov koji se oslobađa kvantnim procesom, primjerice slanjem fotona kroz poluposrebreno ogledalo. Pošto foton stigne u kutiju jednaka je mogućnost i da je mačka mrtva i da je živa. Maca se tada nalazi u prelaznom stanju između života i smrti.
U skladu s kopenhagenškom interpretacijom tog procesa, sve dok svjesno biće ne otvori kutiju i pogleda unutra, mačka je i mrtva i živa. Kada promatrač otvori kutiju mačka je sigurno mrtva, jer mu njegova svjesna spoznaja potvrđuje tu činjenicu.
Schrödingerova poanta je bila da je interpretacija svjesnog promatrača kvantnih procesa netočna jer čim dođe do mjerenja, određivanja ili potvrđivanja procesa oni se mjenjaju i ne odaju pravo stanje u trenutka zbivanja.
"Moj osjećaj ljubavi je bila maca zatvorena u čeličnu kutiju moje spoznaje o čvrstini materije." pomislih.
"Kada je tvoje astralno tijelo probilo čvrstinu tvog vjerovanja, otvorilo čeličnu kutiju tvoje potsvijesti ljubav je, razotkrivena u svojoj lažnosti, u tebi umrla." glas je ponovo dolazio iza mojih misli.
Čitajući o sjenama duše ja počinjem vjerovati da između sićušnih sustava veličina kvantnog reda koji se još uvijek krije u mojoj podsvijesti i sustava reda veličine mačke koju zamišljam kao osjećaj ljubavi, posreduje neki objektivni čimbenik koji narušava superpoziciju i uzrokuje kolaps valne funkcije. Ljubav, koja je do tog trena bila i spoznata i nespoznata, razotkrivena u svojoj nesigurnosti, kao da je bila prognana od mog utjelovljenog uma.
"Događaju li se objektivne redukcije u mozgu?" pitam sada mog novog učitelja, virtualnog pisca o sjenama duše i tražim odgovor u njegovim mislima.
"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." odgovara mi nerazumljivim jezikom njegova misao
Nanograma čega? Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona? Gomilaju se pitanja u mojoj glavi.
"Razmisli o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet.” I dokazano je da u nedostatku sinapsi, papučica za komunikaciju i organizaciju rabi svoj citoskelet." misao pica me potiče na razmišljanje.
Logični kandidati su mikrotubuli koji, svojom građom i djelovanjem, čine moj citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije. Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te izjave. Slijedeći i brojeći formacije u nanosvijetu, znanstvenici su došli do spiralnih oblika i Fibonaccijevih brojeva u strukturama mikrotubula. Tu su se susreli i sa spiralnom dinamikom koju susrećemo i u makrosvijetu. Zakon zlatnog reza se i ovdje dokazuje. Slijedim misaono zlatnu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet moje svijesti, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.
Imitirajući rad mikrotubula u citoskeletu, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli.
Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi “sitno zrno” moje svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli? Ja znam da živčane stanice i sinapse funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača.
Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrotubula koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu moje svijesti.
Ulazim u isprepleteni svijet mojih mikrotubula, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je moj citoskelet, bezbroj mikrotubula se funkcionalno organizira i čini unutrašnjost mojih živčanih stanica. Moja misao se širi i povezuje s citoskeletom i prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.
Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o mikrosvijetu mojih stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje.
Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.
"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "S druge strane mene je svjetlo kojem hrliš"
"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.
"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica.
Iz jednog tamnog ogledalca izađe lovac i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah. Mladić ju je promatrao s njene svjetle strane i ne osjeti njen bjes. Skakači postadoše psi vjetra i lovac nestade s šahovske ploče mojih sjećanja.
"Aktaion je znatiželja puka" reče mi boginja skidajući ponovo zvijezde s neba. Ispred mene se prosu svjetleći trag kao most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na ulazu ka mostu. S druge strane mosta sva u bijelom zasja lik žene s suncem u kosi.
"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina moje mladosti.
"Moraš obraniti bijeloga kralja kojeg vrebaju Aktaioni, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"
"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život. Moraš ga znati prepoznati u masi koja te okružuje" reče mi žena u crnom
"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno
"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole tvoj život"
"Tko sam ja u ovoj igri?"
"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.
U jednom ogledalcu ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima.
Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.
"Kreni prema lomači" reče mi Diana i ja nošena mislima koje se uskovitlaše u meni krenuh.
Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.
Ta misterija me slijedi u stopu i ja pokušavam još od djetinjstva otkriti izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevam u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećem svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslućujem budućnost. Sjene tada ožive i ja prepoznajem Dianu koja postaje, kao nekada davno kod Giordana Bruna, moja svjesna spoznaja.
To je uistinu moj svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali ja u tim trenucima spoznajem da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i vremena.To potvrđuje i davno pročitanu izjavu:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard
Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?
Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava. Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi.
Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem svijest o postanku svijeta. Luda u meni progovara jezikom istine.
Milijardama godina svijest je stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvoji najjasnija i zasja sunce. Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše svijest. Iza svake nove eksplozija svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna. Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati i svijest. Roj čestica svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju. Njene suze joj je vraćala oblacima i izazivala oluje, munje i grmljavinu u njenoj spoznaji. Počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je nastala.
Adam, nekadašnji glasnik neba, gradioc metasvijeta je nastao iz takve jedne eksplozije boja, kao nesretni slučaj u laboratoriju sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek dvojstvo vala i čestice, on se odluči za česticu. Iz nje se razvi duplo biće, tijelo sa dvije svijesti koje su se sukobljavale. Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda ideja odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.
"Misliš li uistinu da se to dogodilo prije 200. 000. godina?" upitah ludu u sebi.
"Ja samo potvrđujem tvoju misao i vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja. Svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom. Zemlja je do njegovog rođenja bila samo zgusnuta negativna energija čiji se ostatci još uvijek svete vulkanima, tsunamijima, potresima, a kada svijest univerzuma zbog toga zaplače, zemlja joj uzvraća poplavama. Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu." šaleći se reče luda.
"On je trebao postati poslanik sna u ovoj nesretnoj stvarnosti. Trebao je pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio."
"Legenda kaže da je njegov život počeo u raju. Eva je krivac da su iz raja istjerani." luda se smješila izazivajući me na misaoni dvoboj.
"Raj je izmišljotina crkve, zaluđivanje čovjeka da bi se njime moglo manipulirati." rekoh uzrujano.
"Ti braniš Evu."
"Ja se borim protiv ljudske gluposti. Izmišljeni prvi grijeh je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u raj."
"Ti stojiš u crkvi u kojoj si krštena i huliš sama svoje krštenje." luda se uozbilji i ja u njoj ponovo prepoznah djedov glas.
"Rekao si mi da još jednom pogledam sliku "Nastajanje svijeta." i ja sam u njoj pronašla istinu mog, tvog, našeg porijekla. Proizašli iz mozga svemira, mi još uvijek nevjerujemo da se raj nalazi u našim glavama. Svaka krstionica je početak križnog puta kojim ljudi nesvjesno cijeli život koračaju. 200.000. godina je sitnica u odnosu na vječnost u kojoj se naša misao razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo jednu veliku laž. Okrenuti prema stvarnosti mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo nastali." osjećaji su se sami od sebe pretvarali u oluju misli.
"Sjećaš li se Božićnih blagdana u našoj kući? Tada si vjerovala u rođenje Krista i bila uistinu djete veselja i sreće. Danas u tvojim mislima osjećam sumnju i to te čini odraslom i nesretnom." osmjeh nestade s površine moje ćelije.
Osjetih grč u cijelom tijelu. Pokušah se nasmješti, ali smijeh nije izlazio iz mojih moždanih ćelija.
"Vrati mi osmjeh" zamolih djeda.
"Smijati se mogu samo oni koji u sebi spoje vjeru i znanje. Ti si se odlučila za znanje i kao Eva izgubila raj u sebi. Pretrpavaš mozak dokazanim činjenicama, lutaš hramovima znanja i tako gušiš izvor svog istinskog postojanja. U svojoj upornosti zaboravljaš razgovor s anđelom i gasiš svoje unutarnje svijetlo tamom sumnji. Teoretski pozivaš čovjeka da napusti špilju u kojoj vidi samo sjene stvarnosti, a sama ulaziš sve dublje i dublje u nju. Stvarnost je trenutak u kojem ćeš uspjeti spojiti znanje i vjerovanje."
"Oprosti, zaboravila sam, a to si mi već jednom rekao. U hramovima znanja susrećem više dokaza o nepostojanju raja, više teorija o neistinitosti vjere, više pobijanja sna, nego njegovih potvrda."
"Vrijeme Adventa je potvrda sna. Kojim dijelom svoje duše ga živiš?"
"Tada uistinu postajem dijete veselja i sreće, čujem tvoj glas u Božićnim pjesmama, osjećam mirise nonine kuhinje, vidim svijeću koju si gasio kruhom umočenim u vino, susrećem se i razgovaram s anđelima."
"Zašto samo u vrijeme Adventa? Pogledaj još jednom detalj freske "Nastajanje svijeta." Sama si rekla da su vjesnici neba u mozgu velikog univerzuma iz kojeg je nastao tvoj mali. Anđeli su uvijek uz tebe, oni su tvoj osmjeh i tvoj san." osmijeh se poćeo vraćati u moje ćelije.
Na svodu crkve se sunčana zraka lomila u iskrice sna. Smijeh je odzvanjao crkvom u kojoj je inače vladala tišina, glas svećenika ili zvuk orgulja. Nebo se smijalo s nama, nebo sa slike koje se pretvorilo u veliko nasmješeno sunce na kojem su dvije ruke spojene dodirom iz kojeg kapa smijeh.
"Tek onda kada nestane smijeh, kada ćelije ušute, kada djeca zaplaču i iz suza se stvaraju oblaci koji skrivaju sunce tada su se otvorila vrata života ispred kojih vodi put istočno od raja." djedov glas je bio smirujuća melodija koja se širila crkvom i miješala sa smijehom neba.
"Jesu li se meni ta vrata već otvorila?" upitah tiho bojeći se unaprijed odgovora.
"Stajao sam s tobom godinama u njihovoj blizini, ali smo uspijevali odgoditi njihovo otvaranje. Smijali smo se suncu, voljeli smo jutra i večeri, veselili se proljeću i jeseni, uživali u ljetnom danu i grijali se ljubavlju u dugim zimskim noćima. Kada se moje zvjezdano tijelo vratilo početku promatrao sam tvoje svijetlo među milijardama drugih i isto kao i tvoj anđeo te prepoznavao po tvojim mislima. Udaljavala si se od vrata i svojom sunčanom energijom stvarala svoj raj. Na granici između zrelosti i starosti je tvoje unutarnje sunce počelo slabiti. Često si mi se gubila u masi svjetala i nisam te više prepoznavao. Vrijeme adventa te vraćalo. Sada si opet tu u svom punom sjaju. Zadrži ovaj trenutak u svom sjećanju i iz njega čini drugi. Nemoj dozvoliti da se otvore vrata za put istočno od raja."
"Ispričaj mi još jednom priču o Cainu i Abelu."
"Ispričao sam ti je već tisuću puta, sigurno je znaš napamet. Sada se ne radi o njima, nego o tebi. Put koji vodi istočno od raja je put u prognanstvo tame za tvoju dušu. Tamo te nitko nemože protjerati osim tebe same."
"Dok razgovaram s anđelom utvare svakodnevice se javljaju i zaklinju izvor vječne svjetlosti. Same obučene u haljine mržnje one siju cvijetove zla u mom rajskom vrtu i prosipaju strah po mojim mislima."
"Zaustavi misli, slijedi samo osjećaje, ono svoje unutarnje svijetlo iz kojeg izranja samo veselje i sreća. Otkrij u sebi zagonetku ljepote. Jedino tako ćeš tako uistinu spoznati ljepotu života i moći se obraniti od njih."
"Kako ću to ostvariti?"
"Putuj još jednom svojim malim univerzumom, otkrij svoju zlatnu spiralu i zadnju točku zlatnog reza. Ja ću te na tom putu slijediti." njegov glas je postajao zapovjed.
Misaono putovanje citoskeletom
Ponovo se sjetih trga cvijeća i vremena kada smo tragali za potvrdom postojanja ljubavi u nama.
"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " i ja želim uistinu saznati kako ona nastaje u meni."
Tada sam željela na obroncima vremena otkriti izvor te energije koju sam počela osjećati u sebi, a nisam joj znala dati ime. Ljubav je bila preotrcana riječ za ono što sam željela izraziti srcem. A onda je onog davnog ljetnog podneva usahnulo vrelo tog osjećaja u meni i ostala samo misao o njoj, misao kao materijalizirani davni osjećaj.
Da bih ponovo uzburkala uspavane strune, da bi se taj davni osjećaj ponovo počeo zrcaliti u mom emocionalnom umu moram pokušati otkriti tajnu njenog nastajanja u mom mikrosvijetu. "Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje." pomislih ponovo nesigurna u odluku da krenem na putovanje u nepoznato.
"Ti kreni u onaj dio sebe koji Giordano nije znao opisati, jer mu tadašnje znanje to još nije omogućavalo. Tada se premalo znalo o djelovanjima u mikrosvijetu, to je bilo vrijeme koje nije dozvoljavalo otkrivanje njegovih tajni, jer je nebo, taj ogromni makrosvijet objašnjavao sve." iza mojih misli se javi glas istine o tadašnjem naučenom neznanju.
"Što učiniti, kako spoznati to do sada nepoznato?" upitah samu sebe
"Negdje u beskonačnosti tamne energije, u beskraju duše svijeta, susretale su se misli Demokrita i Heraklita s mislima Giordana Bruna i s mislima novorođenih umova i sjedinjavale u najčudesniju teoriju današnjeg vremena. Pokušaj u sebi sjediniti staro i novo znanje, da bi ponovo probudila izvor iz kojeg će poteći izgubljeni osjećaj." tonovi glasa koji začuh mi se ovoga puta učiniše poznati.
Pred mojim unutarnjim očima zablista slika sobe u kojoj sam kao mlada djevojka učila formule i spremala se za ispite. Djedova prisutnost je uvijek unosila sigurnost u moje odluke jer sam u razgovoru s njim najlakše dolazila do konačnih zaključaka.
"Kvantna teorija opisuje bizarnu valno-čestičnu dvojakost energije i materije na veoma malim veličinama i Ti pokušaj u ovom trenutku uči misaono u tvoj mikrosvijet, u misao o nastanku svijesti." začuh glas iz prošlosti
"Gdje je to mjesto u meni?"
Osjetih dlanove na svom čelu. "Tu u tvojoj glavi je tvornica iz koje kreću tvoji snovi, tu je mjesto s kojeg možeš krenuti na to putovanje." milujući me reče djed.
Zatvorih oči i pokušah zamisliti rad tvornice snova. Povezujući naučeno sa željom o novoj spoznaji ja tu susrećem neobično ponašanje među najsitnijim česticama mojih misli, koje blješte i vrludaju pred mojim unutarnjim očima. Našla sam se u prostoru nastalom od igre svjetla i sjene.
Prisjećam se izjave američkog fizičara Richarda Feynmana: “Tko god tvrdi da razumije kvantnu teoriju, ili laže ili je lud”.
"Vi se šalite gospodine Feynman." pomislih promatrajući taj čarobni ples svjetla i tame."Čini mi se da vidim samo sjene moje duše, dok se ona gubi u nepoznatom velikom svjetlu."
Još uvijek ne razumijem što se događa u mojoj glavi, ali osjećam nastajanje novog osjećaja u sebi. Želim otkriti koje svijetlo obasjava moju misao i zašto iza nje ostaje sjena, samo naslućeni obris onoga što osjećam.
Čudesna kakva jest, kvantna teorija ipak posjeduje neke značajke koje bi mogle biti važne za spoznaju nastajanja moje svijesti. Jedna od njih je da se velike nakupine kvantnih valova-čestica svojim titrajima mogu povezati u jedinstvena stanja makroskopske veličine i djelovanja.
Ako je moja svijest energija, onda se ona sastoji od valova i čestica iz kojih proizlazi moja misao. Misao je materijalizirani osjećaj, misao je makrosvijet moje svijesti, svijet u kojem su najsitnije čestice ili valovi svijesti odbacli svoju osobnost i ponašanje i međusobnim povezivanjem prešli u zgusnuta kvantna stanja i postali moj osjećaj jastva.
Prisjećam se još jedne značajke kvantne teorije, a to je pojam “kvantni superpoložaj”. Po toj značajki su najsitniji djelići moje svijesti istovremeno u različitim stanjima i različitim položajima. To se sukobljava s mojim opažajnim svijetom u kojemu predmeti imaju dobro definiran položaj, jasne granice djelovanja i vidljive oblike pa se pitam:
Kako iz tih stanja proizlazi nova misao, zašto i kako mikroskopska kvantna stanja i superpozicije u makrosvijetu postaju klasični i određeni?
To se događa procesom koji nazivamo "redukcija kvantnog stanja", ili kolaps valne funkcije, pa bi taj proces mogao biti ključ za razumijevanje svijesti i zbilje.
Iz te tvrdnje izvlačim zaključak da se u mojoj glavi odvijaju samoorganizirajući procesi na kvantnoj razini i tvore protok mog vremena.
"Predmeti ostaju u valnočestićnoj kvantnoj superpoziciji sve dok ne budu spoznati od strane svjesnog ljudskog bića, a kolaps valne funkcije uzrokuje svijest o njima" sjećam se izjava kopenhagenške škole i eksperimenta koji je napravljen da bi se ilustrirao taj očito apsurdan zaključak.
Schrödinger je tridesetih godina napravio svoj slavni misaoni eksperiment, danas još uvijek poznat kao Schrödingerova mačka.
Pokus teče ovako: Stavite živu mačku u čeličnu kutiju u kojoj je otrov koji se oslobađa kvantnim procesom, primjerice slanjem fotona kroz poluposrebreno ogledalo. Pošto foton stigne u kutiju jednaka je mogućnost i da je mačka mrtva i da je živa. Maca se tada nalazi u prelaznom stanju između života i smrti.
U skladu s kopenhagenškom interpretacijom tog procesa, sve dok svjesno biće ne otvori kutiju i pogleda unutra, mačka je i mrtva i živa. Kada promatrač otvori kutiju mačka je sigurno mrtva, jer mu njegova svjesna spoznaja potvrđuje tu činjenicu.
Schrödingerova poanta je bila da je interpretacija svjesnog promatrača kvantnih procesa netočna jer čim dođe do mjerenja, određivanja ili potvrđivanja procesa oni se mjenjaju i ne odaju pravo stanje u trenutka zbivanja.
"Moj osjećaj ljubavi je bila maca zatvorena u čeličnu kutiju moje spoznaje o čvrstini materije." pomislih.
"Kada je tvoje astralno tijelo probilo čvrstinu tvog vjerovanja, otvorilo čeličnu kutiju tvoje potsvijesti ljubav je, razotkrivena u svojoj lažnosti, u tebi umrla." glas je ponovo dolazio iza mojih misli.
Čitajući o sjenama duše ja počinjem vjerovati da između sićušnih sustava veličina kvantnog reda koji se još uvijek krije u mojoj podsvijesti i sustava reda veličine mačke koju zamišljam kao osjećaj ljubavi, posreduje neki objektivni čimbenik koji narušava superpoziciju i uzrokuje kolaps valne funkcije. Ljubav, koja je do tog trena bila i spoznata i nespoznata, razotkrivena u svojoj nesigurnosti, kao da je bila prognana od mog utjelovljenog uma.
"Događaju li se objektivne redukcije u mozgu?" pitam sada mog novog učitelja, virtualnog pisca o sjenama duše i tražim odgovor u njegovim mislima.
"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." odgovara mi nerazumljivim jezikom njegova misao
Nanograma čega? Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona? Gomilaju se pitanja u mojoj glavi.
"Razmisli o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet.” I dokazano je da u nedostatku sinapsi, papučica za komunikaciju i organizaciju rabi svoj citoskelet." misao pica me potiče na razmišljanje.
Logični kandidati su mikrotubuli koji, svojom građom i djelovanjem, čine moj citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake moje moždane čelije. Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te izjave. Slijedeći i brojeći formacije u nanosvijetu, znanstvenici su došli do spiralnih oblika i Fibonaccijevih brojeva u strukturama mikrotubula. Tu su se susreli i sa spiralnom dinamikom koju susrećemo i u makrosvijetu. Zakon zlatnog reza se i ovdje dokazuje. Slijedim misaono zlatnu spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet moje svijesti, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.
Imitirajući rad mikrotubula u citoskeletu, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli.
Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi “sitno zrno” moje svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli? Ja znam da živčane stanice i sinapse funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača.
Moji neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrotubula koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu moje svijesti.
Ulazim u isprepleteni svijet mojih mikrotubula, misaono lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je moj citoskelet, bezbroj mikrotubula se funkcionalno organizira i čini unutrašnjost mojih živčanih stanica. Moja misao se širi i povezuje s citoskeletom i prolazi kroz te male tunele. Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.
Moja svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa mi to onemogućuje spoznaju o mikrosvijetu mojih stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije moje svjesne spoznaje.
Svaki puta kada mi se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala.
Uđoh još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke mog života. Elektronska muzika odzvanja u mojim ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.
"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" reče mi boginja mjeseca i smrti. "S druge strane mene je svjetlo kojem hrliš"
"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.
"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica.
Iz jednog tamnog ogledalca izađe lovac i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah. Mladić ju je promatrao s njene svjetle strane i ne osjeti njen bjes. Skakači postadoše psi vjetra i lovac nestade s šahovske ploče mojih sjećanja.
"Aktaion je znatiželja puka" reče mi boginja skidajući ponovo zvijezde s neba. Ispred mene se prosu svjetleći trag kao most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na ulazu ka mostu. S druge strane mosta sva u bijelom zasja lik žene s suncem u kosi.
"Tamo na tebe čeka tvoja boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina moje mladosti.
"Moraš obraniti bijeloga kralja kojeg vrebaju Aktaioni, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"
"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život. Moraš ga znati prepoznati u masi koja te okružuje" reče mi žena u crnom
"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno
"Tvoje misli će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole tvoj život"
"Tko sam ja u ovoj igri?"
"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.
U jednom ogledalcu ugledah trg cvijeća i lomaču i crkvene oce. Bijeli kralj vezan za stup muke se nasmješi. Pogledi nam se sretoše. Prepoznah oči boje sna koje sam sve češće sretala u mislima.
Crna kraljica promjeni haljinu snagom sunca koje se naziralo na istoku.
"Kreni prema lomači" reče mi Diana i ja nošena mislima koje se uskovitlaše u meni krenuh.
Crkveni oci dadoše znak, krvnici zapališe brezovinu. Moja misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.
Ta misterija me slijedi u stopu i ja pokušavam još od djetinjstva otkriti izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevam u kristalni labirint mojih zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećem svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslućujem budućnost. Sjene tada ožive i ja prepoznajem Dianu koja postaje, kao nekada davno kod Giordana Bruna, moja svjesna spoznaja.
To je uistinu moj svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali ja u tim trenucima spoznajem da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i vremena.To potvrđuje i davno pročitanu izjavu:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen