Umijeće vremena, 4- D samomobilizacija misli

Misaona Proustiana


Na stolu ispred nas leži ovalna zdjela s još nekoliko slatkih Jakobovih školjkica. "Misaona Proustiana" je, mala kavana u kojoj se skupljaju srodne duše generacije koju stvaramo.
Kao što se nekada generacija skupljala u maloj kavani želeći promjeniti vrijeme, pa onda u maloj kavani interneta, danas se skupljamo u misaoteci stvarajući novu stvarnost, koja je drugačija od one nekad nazvane virtualni svijet. Šetači internetom su bili slični Platonovim ljudima iz špilje jer su nazirali samo sjene stvarnosti koja se događala izvan njih. Naša stvarnost postaje dio nas, mi ju stvaramo misaonim fitnisom.
U misaonom riječniku stranih riječi sam pronašla riječi fitnes i welnes, riječi koje su u onom davnom vremenu objašnjavale njegovanje tijela. Uz te dvije riječi stoje i riječi spartanski i askeza i bezbroj oblika riječi dijeta. Misleći te riječi shvatih koliko smo u onom davnom jučer mučili tijela, tu galiju punu skrivenog blaga.
Diana u meni mi govori o milionima godina evolucije naših tijela. Njene misli postaju slike i ja vidim statue bogova, vidim slike renesanse, klasicizma i moderne, vidim Đakometijeve mršave figure, Ujevićkine zaobljene statue, svjedoke prošlih vremena i spoznajem da se ljudsko tijelo već hiljadama godina nije mnogo promjenilo.

Mala kavana na trgu cvijeća i san utkan u misli koje nas okružuju. Sjedimo za stolom pijemo čaj, kušamo kolačiće i razgovaramo o vremenu.
Naša tijela opuštena u udobnim slamnatim foteljama odaju naše sjećanje na vrijeme iz kojeg smo došli, odaju vrijeme koje u nama traje, ali odaju i naše neznanje o vremenu u našim tijelima. Tijelo misli, tijelo odaje našu tugu i naše nesigurnosti, našu sreću i naš san. Misaona gimnasika, koja je razlog naših sastanaka u maloj kavani, bi trebala postati osnovom našeg ovovremenog postojanja.
Prostor oko nas je nabijen energijom naših sjećanja koja nam mislima drugih pričaju priču o nama samima. Slike iz vremena prije ovoga nas vraćaju u secesijsku dvoranu punu stolova, stolnih lampi i polica na kojima poredane stoje knjige. U njima je tada bilo skriveno svo znanje svijeta, trebalo je samo znati koji od tisuća složenih primjeraka potražiti. Taj veliki tajnoviti prostor pun tišine, u kojoj se induciralao naše sazrijevanje, smo nazivali sveučilišna biblioteka. Tišinu je narušavalo okretanje stranica knjiga koje smo čitali i šapat međusobnog izmjenjivanja misli.
U misaoni Proustiani nema knjiga, nema drvenih stolova i secesijskih lampi. Ovdje znanje lebdi u zraku, samo ga treba znati prepoznati, posjedovati i živjeti s njim. I tako lutajući mislima tražimo objašnjenja za davno upotrebljavane riječi, pokušavamo naučene definicije raščlaniti, odgovoriti na, u njima, skrivena pitanja i misliti neke nove spoznaje.
"Koji je danas dan" upitah pjesnika
"Zar je to važno?"
"Važno je u koliko je to onaj dan koji osjećam"
"Ti sigurno osjećaš pravi trenutak"
"Vidjeh trg knjiga i galeba kako kruži nad njim"
"Zar to nije bio trg cvijeća koji i budna sanjaš" reće mi on šaljivo
"Vidjeh i malu kavanu u najstarijoj četvri grada"
"Danas je po starom kalendaru 17-i veljače"
"Zimska večer u kojoj si želio još jednom promjeniti svijet"
"I jutro u kojem je gorila lomača"
"Danas bi morali saznati istinu"
"Još je prerano za istinsku spoznaju. Moraš se strpiti još dvjesta godina"
Osjetih drugačiju dinamiku u sebi. Krenuh mislima zlatnim rezom u dubinu tijela. Na zadnjoj točki spirale na raskrižju sna i jave osjetih novu snagu i spoznah "oči božje" u sebi.
"Njima možeš misliti dalje" reče mi pjesnik prateći moj unutarnji dialog.
"To je Giordanova misao u njemu" pomislih
"Ne, to je boginja u tebi" zakljući on
To nije bilo prenošenje informacija, nego njihovo nastajanje kao nova istina o nama samima. Neizgovorena misao postade nova vrsta komunikacije, umirujući spektar boja, bljesak svjetlosti u tami neznanja.

Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.
Moje tijelo i krv u njemu, razlomljeni u prizmi trenutka, žude za novim avanturama. Pod sunčevim zrakama se njegovi djelovi sjedinjuju uvijek u novi oblik, traju i izgrađuju se uvijek iznova u novo postojanje. Tijelo uistinu misli samo, ono nije čvrsta materija koja nepromjenjena traje u vremenu, tijelo slijedi i poštuje zakone iz kojih je nastalo. Svijetlost ga na svom putu razbija i ponovo spaja, oživljava sve njegove skrivene protege i daje mu snagu istinskog postojanja.
Tu u misaoni Proustiani, obasjane istom svjetlosti, lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli koji povezuju nebo i zemlju s nama, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života. Sjedeći u društvu velikana s čijim mislima smo odrastali, čijih rečenica smo se bojali prije ispita i s vremenom razumjevali smisao njihovih napisanih knjiga, mi spoznasmo snagu energije koja ne nestaje.
"Pitagora je imao pravo da ćemo se uvijek vraćati na isto mjesto i biti mi, ali nije imao pravo kada je rekao da nećemo znati da smo to mi." pomislih
"Ja znam da sam to ja i da trajem već tisućama godina." odgovori mi pjesnik
Neka nova snena ali odlučna misao dotaknu moje već ustreptalo srce. "Ja više nemam tijela, ali moja duša je našla utočište u tvom pjesniku."
"Željela bih vidjeti vaše oči"
"Vidjela si ih na maloj željezničkoj postaji u tvom davnom snu"
"Željela bih čuti istinu obojenu vašim glasom"
"Pjesnik govori mojim glasom"
"Danas je rođendan vašoj slobodnoj duši"
"Danas je i dan mog utjelovljenja u dječaku"
"On je rođen u kolovozu"
"Bacchus je tada već slavio dobru godinu dolazećeg vino i zaboravio me pozvati na to putovanje"
"Diana je bila prisutna"
"Diana je uvijek uz Bacchusa" umješa se u naše misli pjesnik
"Mi smo vas vidjeli u aleji statua"
"To je bila samo iluzija umjetnika"
"Ali bile su vaše misli"
"Bio sam tamo jer je i pjesnik bio tamo"
"Zar drugi nisu čuli vaše misli?"
"Ne, drugi su samo vjerovali da ih čuju"
"Vaše misli su uvijek s nama?"
"Danas je dan kada je gorila lomača, danas će naučeno neznanje pokušati još jednom uništiti moje misli"
"Zar u ovom slobodnom vremenu?"
"Zlo nema vremena. Ono ga krade drugima"
"Što učiniti?"
"Ostanite vjerni svom osjećaju i mojoj istini. Ovi koji su živjeli poslije mene će vam pomoći. Njihove misli su puno svježije, njihovo znanje snažnije od moga"
Pjesnik me je gledao očima punim sna koji je tek počeo. Jedna misao se odvoji iz bujice vječnosti.
Lik starca koji je svojim znanjem obilježio naše stoljeće zatreperi pred našim očima. Njegova misao zaustavi naše.
"Giordano Bruno je živio u vremenu nerazumjevanja i nesposobnosti drugih da protumače njegovu misao"
U daljini se ukaza silueta muškarca. Prilazio nam je znanac iz vremena kada smo počeli bježati iz stvarnosti.
Promatrajući njegov hod osjetih onu istu prazninu u njegovom emocionalnom umu. Svijetlosne zrake su ga zaobilazile i on je bio samo čvrsta, bezživotna materija. Sjetih se naučenog neznanja iz vremena tihih lomača. Njegovo tijelo priča jednu drugu priču od one koju on želi ispričati o sebi. On još uvijek živi neki davni grijeh prošlog vremena. Privučen snagom misli na kojima je gradio svoju karijeru on se zaustavi pored našeg stola.
"Dobar večer profesore", reče starcu.
Starac, prekinut u misaonom dialogu sa pjesnikom, ga pogleda dobročudnim očima i reće:"Dobro vam vrijeme gospodine"
Mi smo šutjeli, ali naše misli su najavljivale sukob ideja.
"Smijem li vas nešto zapitati" nastavi bezosjećajno znanac.
"Dragi moj gospodine ja još uvijek nisam zavšio moju studiju o međusobnom razumjevanju, niti teoriju o razlaganju problema" odgovori mu starac osjećajući njegovu misao i njegovo nerazumjevanje situacije u koju je upao.
Osjetih njegovu intelektualnu nemoć. Potsjeti me na čovjek bez svojstava.
Moj dobronamjerni pjesnik mu se nasmješi pozove ga sjedne k nama. Sjedajući on svojim mislima uzburka ljepotu trenutka.
"On misli bez emocija, njegov govor je bez ritma, njegove rečenice bez melodije, njegove riječi su posuđene iz vokabulara epohe iz koje je došao u misaonu. Njegovo tijelo je kao statua, ali ni jedan umjetnik joj nije udahnuo život. Zbog toga je prošao kroz vrata vremena ne doživjevši ih, nespoznavši snagu trenutka u koji je ušao." spoznah misao stranca koji je u tom trenu prestao piti čaj i kušati kolačiće.
Njegovo lice otkriva misao na izvoru, misao kojom se, u vremenu razvoja filozofije o utjelovljenom umu, bavio. Naučeno neznanje blokira njegove emocije, um mu radi na frekvencijama kognitivnosti i sukobljava se s frekvencijama naših emocija. Ovdje u ovom prostoru, u našoj novoj strani svijeta njegove misli ostaju, samostalni kvantni skokovi njegovog neujedinjenog znanja. Iako je studirao arhitekturu jezika njegove misli za nas ostaju nerazumljive.
Misaono putovanje vremenom me vrati u prekrasni vrt vile na rubu stvarnosti. Bilo je nedeljno popodne. Slavili smo zbirne rođendane i iako smo se godinama poznavali, bili smo stranci u mislima i emocijama. Sunce se borilo s oblacima, izgledalo je kao da sukob neizgovorenih misli, skrivenih iza lažnih osmjeha, izaziva sukobe na nebu. Njegovani vrt je bio prozor prema jugu, a jesen samo što nije stigla. Skupljena elita jedne generacije, koja je živjela u čardaku ni na nebu ni na zemlji, je pokušavala ležernim ponašanjem skriti svoje lutanje za izgubljenim vremenom. S pauzom od par godina, srela sam znanca u okružju njegove tadašnje slave. Strogo kontrolirani jezik kojim se služio uzburka moj emocionalni um i postavi barijere nevjerovanja u istinitost onog što govori. Razgovarali smo o utjelovljenom umu, o važnosti spoznaje tijela, a ja sam promatrala njegov pokret i tražila u njemu istinu onog što govori. Objašnjavao mi je filozofiju kontemplacije, a njegovo lice nije mjenjalo izraz. Kao da je sudjelovalo u našem dijalogu sunce je izlazilo i skrivalo se iza nagomilane energije nerazumijevanja. S vremena na vrijeme je nebo plakalo kišom, urlalo vjetrom, osmjehivalo se suncem.
On je izlagao misli koje smo čitali u knjigama tadašnjih velikana filozofije, začuđujuće strogo vladajući svojim emocionalnim izrazom. Promatrala sam interesantne crte lica tadašnjeg pedesetogodišnjaka. Osmijeh bez emocija je djelovao kao implantiran. Bore koje su se pojavljivale na čelu su odavale njegov unutarnji sukob i traženje odabranih riječi kao potvrdu onoga što je govorio. Grč oko usana i napetost njegova tijela je bila potpuna suprotnost onome što je propovjedao. Misaona gimnastika, koju sam mu predložila, je bila moje traženje pomoći u osmišljavanju ideje za ostvarenje jedne nove utopije.
Odbivši diskusiju o mojoj zamišljenoj pojavnosti ljudskog pokreta on nestade iz moje stvarnosti i pređe u sjećanje. Moje vrijeme je već tada postalo trajanje obogaćeno anegdotama prošlosti.
Sada, taj isti znanac, sjedi tu pored nas u misaoni Proustiani i njegova misao ponovo navješćuje oluju.
Misli cijelog jednog stoljeća, skupljene u ovoj novoj strani svijeta, čiste nebo od pasivnih, napamet naučenih definicija. Moj znanac, čovjek bez svojstava traži svoje mjesto među nama, a starac koji je živio i mislio cijelo jedno stoljeće nam otvara svijet svojih istina i metoda. Nasljeđe njegovog genijalnog uma nas ovdje uvodi u spretnost međusobnog razumjevanja i postaje fenomenologijom našeg duha.
Sunce, našim postojanjem, zaustavljeno u trenu između dana i noći odbija oblake neznanja. Na čelu mimohoda onih koji su obilježili naše prošlo vrijeme, naš dobri stranac iz traganja za izgubljenim vremenom pretvara misli u poeziju slika. Slijedimo misli, informacije koje nas hrane i zatvaramo krug u kružoku misaone gimnastike.
"Još jedan čaj i madeleine" uzviknu netko iz kruga.
Ovalna zdjela puna slatkih školjkica se nađe pred nama. Qualia istinskog doživljaja okusa, spektar različitih boja u obliku najsuptilnijih niti naše svjesnosti se proširi prostorom. Osjetismo prošlost, sadašnjost i budućnost u tijelima. Na moru se pojavi brod, galija u kojoj naslućujemo skriveno blago, riznicu misli koje trebamo samo misaono osvojiti.
Misaona Proustiana proširi svoj prostor na cijelo jedno stoljeće, stoljeće integracije misaonog blaga sa blagom svih onih prohujalih. Iznenada vidjesmo modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika.
"Vi tražite ljepotu trenutka?" upita nas Dedalus
"Ljepotu kao pojavu, njenu fenomenologiju " odgovori mu moj bezimeni pjesnik
"Oduvjek su postojala tri uvjeta za njen stvarni doživljaj, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesnom spoznajom izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to integriramo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Ljepota je uvijek dio nas, jer jedino tako možemo osjetiti ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama. Konačni izraz ljepote ostvarujemo svjesnom spoznajom odnosa među njenim djelovima." zaključi Dedalus.
"Kakav mora biti taj odnos"
"Perfektan, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću estetske spoznaje."
"Dakle sjaj i tajna umjetnosti leži u odnosu izraza i stvarnosti naše spoznaje ljepote." prođe iznenada nova misao mojom svjesti.
"Umijeće korištenja tijelom, ljepota njegovog izraza se krije u svjesnom spoznavanju "grijeha" u njegovom držanju, održavanju i kretanju, zatim u korekturama koje ostvarujemo sjedinjenjem s novootkrivajućim mogućnostima umijeća i sposobnosti ostvarivanja apstraktnog razmišljanja. Misao tada postaje moj Bog, pojavnost stvaralaštva u mom tijelu. Tijelo tada živi i postaje cjelina, više od zbroja njegovih stanja, prestaje biti samo objekt i dobija natrag ono što čovjeka čini čovjekom, njegovu misao" završih moj unutarnji monolog.
Čovjek bez svojstava pokuša u tom momentu objasniti moju misao teoretskim znanjem i jezikom koji ne podnosi suprostavljanje.
"Gotovo da se uvriježilo kao prešutno, ali općeprihvaćeno pravilo da je pojmovno oblikovanje apstraktnog moguće uz postupno distanciranje od tjelesnog. Stvoreno je mišljenje da sve ono što se tiče uma ne može imati relevantne veze s tijelom. Uspinjanje do viših sfera apstraktnog mišljenja implicira napuštanje nižih slojeva tjelesnog iskustva." reče on u jednom dahu.
Sjetih se njegovih eseja koje sam čitala u davnom vremenu previranja i traženja izraza za potvrdu postojanja Boga u sebi. To su bile savršeno sročene misli, jezična igra sa poštivanjem semantičkih pravila. Sve što je bilo napisano je bila teoretska istina zamotana u savršenstvo jezika kojim se služila samo odabrana vrsta ljudi. Bio je to jezik u kojem nije bilo ni malo spontanosti, bez emocionalnog nijansiranja, jezik koji je bio zatvoren u geto znanosti i tako daleko od trenutka u kojem smo živjeli.
Ono davno nedeljno popodne prođe ponovo mojim mislima. Šutjela sam, promatrajući njegovo lice.
On je govorio dalje istim tonom i istom snagom. Moja misao se ispreplete s njegovom. Dvije misli u dvoboju, dvije iste misli s različitim izrazom, u novom godišnjem dobu koje ne podnosi neiskrenost. Energija koja je nastala tim sukobom na tren uzburka more. Galija puna skrivenog blaga naših emocija se zanjiha na pučini.
Visok starac mirna glasa zaustavi naše misli.
"Nemojte dozvoliti da ovo mjesto postane novi Babilon ili vrijeme tihih lomača. Vaše misli su puno važnije od načina kako ih izražavate. Umjetnost međusobnog razumjevanja je ono što još nedostaje ovom uzvišenom mjestu."
Čovjek bez svojstava zaustavi izlaganje svjestan da pored njega sjedi čovjek iz čijih misli je on, onda davno, učio.
Starac nastavi: " Kao što ste učili teorije morate konačno naučiti i misliti. A misao je preobražena emocija, osjećaj koji treba naučiti i živjeti. Svaka vaša misao mora biti kombinacija pitanja i odgovora u isto vrijeme"
Upitah se u tom trenu da li je moj znanac shvatio tu poruku. More se ponovo smirilo, galija je mirno ležala usidrena u zaljevu.
Naš dobri stranac je još uvijek sjedio pored nas. Šoljica u kojoj je bio čaj je bila prazna. On mahnu čovjeku koji je slušao naše razgovore. On donese još jedan topli čaj. Stranac stavi kolačić na žlicu, umoći ga u toplu tekućinu i prinese ustima. Izraz njegova lica uskovitla moje misli. On je misaono bio jači od mene i qualija njegova doživljaja osta zatvorena u njegovom osmjehu.
Osjetivši moju misao stranac reče:
" Dugo sam vremena lijegao rano. Ponekad mi se oči sklapahu tako brzo, tek što bi se svijeća ugasila, da nisam imao vremena ni da sebi rečem da tonem u san. I nakon kakvih pola sata probudila bi me misao da je vrijeme da zaspim."
Ja osjetih njegovu svijest koja se u polusnu ne snalazi u vrtlogu vremena i mjesta isprepletanje sjećanja i opažanja iz stvarnosti. On je govorio dalje i cijeli njegov monolog je prešao u pledoaje emocionalnom umu. Njegove riječi su bile melem mom uzbuđenom srcu.
Čovjek bez svojstava se polagano dignu i krenu prema vratima vremena u svoj svijet čvrste materije. Gledala sam njegov hod i shvatila da on mora još puno u sebi sam savladati da bi mogao stvarno svjesno spoznati emociju, vrijeme i prostor u sebi.
"Ova ljepota, za neke, traje predugo, postaje neugoda jer neznaju, njom, probuđene osjećaje izraziti. " reče moj bezimeni pjesnik .
"Oni koji odbijaju emocionalne sukobe, žele živjeti bez tragova prošlosti na sebi, a neshvaćaju da time gube i doživljaj trenutka, vječnost zatvorenu u dubini sna koji prozaično nazivamo život. " stranac završi svoj pledoaje.
Za susjednim stolom se uzburkaše misli.
"Dogodilo se ubojstvo" pomislih osjećajući tuđe umiranje u mom tijelu. Ne okrećući glavu prepoznah društvo koje se na početku nečujno smjestilo pored nas. Njihove misli su bile teške i zastrašujuće za ovo ugodno predvečerje puno snova. Pjesnikov pogled odluta prema njima. Misao koja mu je dotakla spoznaju ga vrati u vrijeme traženja istina u vremenu prije ovoga. Prošlost je dio trenutka i snjom treba naučiti živjeti. Nebo nad malom kavanom zatamni istinom koja nas je ipak pratila i ovu novu stranu svijeta. Iz pepela se uzdigla i misao o pogubljenju snova i ponovo zauzela svjest onih koji su vrednovali samo materiju i kroz nju konkretizirali život.
Diana se spusti k meni i ja osjetih ljubav u pjesnikovom pogledu.
Naše misli utihnuše.
"Moramo pronaći heretika"
"On se krije u raznim svjetovima"
"Kada si zadnji put osjetio njegovu misao?"
"Dotaknula me kada sam odlazio od inkvizitora"
"Znači on je sada u blizini"
"Teško ga je prepoznati. Njegove metafore se mjenjaju svakim novim trenutkom"
"Možda bi trebali uloviti nju."
"Na koga misliš?"
"Njegovu svjesnu spoznaju."
Osjetih strah. Zar je moguće da i ovom beskraju sreće, demoni vrebaju ljudski um.
"Jutros su bili u hramu."
"Zašto nismo odmah pošli tamo?"
"Morali smo pripremiti lomače za sutrašnje smaknuće"
Moje misli odlutaše ka moru. Galeb je lebdio nad zaljevom.
"Moramo li još jednom proći sve strahote zla?" pomislih protiv svoje volje. Misao razbi tišinu za našim stolom. Onaj koji do sada nije sudjelovao u misaoni, pogleda u pjesnika i njihove misli se spojiše.
Jedan veliki štakor krenu prema stolu do nas. To je jedini štakor koji u meni nije izazvao gađenje. Promatrala sam glodavca kako baulja i posrće. Zaustavi se pored krvnika i poče kašljati krv. Za njim polako teturajući krenu cijela kolona. Zaneseni željom za ubijanjem snova i istina muškarci skrivenih lica nisu primjetili tu invaziju. Njihove misli su tkale zlobu i opijale ih pijanstvom zla. Jedan se štakor počeo penjati uz nogu stola, drugi do naslonjača slamnate fotelje na kojoj je sjedio najglasniji krvnik.
"Mi smo osuđeni da se borimo protiv smrti da bi životu osmislili tok" misao mladoga buntovnika dotaknu moje srce.
"Zar mi sada ne činimo isto zlo"
"Ne mi ostvarujemo san i potvrđujemo teoriju o nepostojanju materije"
Misli iza nas utihnuše. Štakor na sredini stola izgubi ravnotežu i padajući prosu zaraženu krv po sakrivenim licima onih koji su ponovo poželjeli biti porota istini.
"A istina se uvijek iznova rađa, uvjek obasjana novim svjetlom spoznaje" jedna misao poznatih tonova zatitra oko nas.
Pod sjajem zapadnog nema prepoznah siluetu čovjeka razbarušene kose. U tom trenu spoznah svjesno da mi uistinu svojim trajanjem u trenutku zakrivljujemo prostor. Pridružio nam se genije koji je prije nas svih to na svoj način znao. Njegova misao još više zakrivi prostor oko nas i ja uistinu osjetih trenutak trajanja.
"Gravitacija je bila nedovoljno objašnjena sila koja je stvorila plavu planetu." sjetih se nečega davno naučenog
"Ona je u njoj, na njoj i oko nje vladala. To je bila energija privlačenja i sjedinjenja, energija jedinstva i života na plavoj planeti. Plava ljepotica u svom plaštu sjedinjena sa suncem je plesala svoj ples milijardama godina, a u daljinama velike kugle, u kojoj se bila smjestila, su se za ljudska osjetila događali nedohvatljivi fenomeni." odgovori mi misao znanstvenika koji je stvorio protegu vremena.
Pogledah u daljinu. Zakrivljenost horizonta mi potvrdi osjećaj. Nastajanje novog svijeta ponavlja i potvrđuje ono što nam misli iz prijašnjeg govore
"Jedna druga sila je vladala velikom kuglom, sila koja ju je širila i razrijeđivala, a onda padom jednog kometa ponovo zgusnula u do tada neviđeni vatromet." misao nastavi svoju priču, a znanstvenik razbarušene kose sjede pored nas.
"Vi ste sigurno vidjeli što se tada dogodilo." bilo je to pjesnikovo pitanje i tvrdnja u istom trenu.
Znanstvenik se nasmiješio i u odsjaju svijetla vidjeh sliku vrata vremena i njega razlomljenog u dimenzijama koje je misaono živio.
"Velika kugla, naš prekrasni univerzum se povećavao u nedogled, pa iako su u njemu galaksije živjele i na neki čudan način se branile od te razorne tamne energije, ta energija se sve više i više širila. Tamna energija, kvintaesencija, peti element je bilo neobično i jedinstveno svojstvo koje je zavladalo najvećim dijelom rastuće kugle. Spoznao sam da sam ja, moje misli dio te energije. Poželio sam prestati misliti, ali sam već svojim otkrićem četvrte protege i tvrdnjom da je sve energija prouzrokovao katastrofu. Misli su se umnožavale brzinom većom od brzine svijetlosti. Smrt nije značila kraj, nego nastavak misaonog života. Našao sam se među zvijezdama i susretao stare i upoznavao nove mislioce. Naše misli su se bez naše volje sjedinjavale u novu energiju, od čovjeka ne spoznatu i neobjašnjenu snagu univerzuma." znanstvenik zašuti.
Sjetih se buđenja u Dianinom hramu i njene tvrdnje da su ovaj smak svijeta preživjele misli, da su se izdigle poslije velikog praska.
"Tamna energija je preživjela veliki prasak" potvrdi moju misao nasmješeni znanstvenik. "ona je sigurno preživjela i onaj davni o kojem sam ja učio samo mi onda to nismo mogli spoznati.
Iz nje je možda proizašao aktus purus iz kojeg je sve počelo, metafizički pokret kojem još nismo pronašli izvor, izvorna pokretačka energija koja je kao fantom lutala među galaksijama i gomila prostore među njima. Tada se vjerovalo da je univerzum pun svjetlećih zvijezda i sjajećih plinskih oblaka, ja danas znam da je većina univerzuma bila ispunjena tajnovitom tamnom materijom koju dok sam živio na planeti nisam vidio i tamnom energijom koju tada nisam spoznao. Čovjekova dobro spoznatljiva vidljiva materija je u univerzumu postajala sve prozračnija i rijeđa, daleke zvijezde su nestajle i njihova zadnja svijetlost stizala na planetu sve teže. Ono što sam vjerovao da je vakum, tek danas znam da je energija koja sve odbija od sebe, ne prelazi u drugu nego se je sve većim ubrzanjem širila i zauzimala univerzum, na koncu ga razorila i sada se iz nje brzinom većom od svijetlosti razvija znanje."

Bacchus se smješio, Diana zagrli njegov pogled. Nebo zasja ponovo zapadom, a vjetrovi pobjede raznesoše lomače sa trga cvijeća.
Bilo je to sretno buđenje iz sna u javu. Stojim na vratima vremena i iako svjesna da živim u svijetu čvrste materije i njene nepromjenjivosti ja se misaono ponovo se odlučujem za svijet osjećajne spoznaje.

Njemu iz svih mogućih razloga

Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Naučio me je ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" efekt i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ljubavna novela je uvijek priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, totalno ujedinjenje u savršenstvu snova.
Od onda više nisu potrebna pitanja: " Voliš li me? ", a još manje odgovori: " Ja te volim."
Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ".
Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazaov.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš."
Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba.
Sreća je stanje za koje moramo biti spremni, stanje koji svaki za sebe samoga mora kultivirati i mora znati braniti.
Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja otvaraju mi uvijek nove horizonte prekrasne spoznaje. Naučila sam upravljati unutarnjim iskustvima, sama određivati moju životnu kvalitetu i poštivati njegovu. Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati prepoznati.
Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i rečenica: " Nad našim gradom vila kliče, gdje si moj mali drumski razbojniče."
I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem njegov glas, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro.
Na pragu moje duše su osjetila, moji prozori u svijet. Njima napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i vraćam je tijelu.
Sjedim za računalom i pokušavam opisati trenutak potpunog mira i opuštenosti u ovom hramu koji zovemo dom. Ispred mene na prozoru stoji statua nasmješenog Anđela. Ispred prozora se širi vrt pun cvijeća bez godišnjeg doba. Otok na kojem smo pronašli san se kupa u suncu i moru. To je svijet cvijeća, misli i muzike. Mi živimo priču i volimo snove.
"Razbojniče" prekine moju misao moj bezimeni pjesnik "ovo vrijeme je tren za šetnju. More nas zove svojim valovima da sutonom osmislimo dan"
U takvim trenutcima naša životna priča prelazi u bajku i mi obično zagrljeni hodamo hridima obale i slušamo muziku vjetra u hiljade godina starim krošnjama drveća. Put do obale je posut laticama cvijetova koje smo nazvali nespavajućim, jer nikada ne otvaraju do kraja pupoljke i ne odcvjetavaju. Pupoljci traju kao i san.
"Volim tvoje ime" reče mi pjesnik gledajući pučinu koja svjetluca uvijek novim dimenzijama našeg vremena.
"Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho
"Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovori on mirno.
Gledam more i tisuću nijansi stvarnosti ovog trena, osjećam miris njegovog tijela pored mene i on se mješa s mirisima cvjetnog saga po kojem šetamo. Čini mi se da je to miris ljepote nekih prošlih vremena, ljepota sjećanja postaje stvarnost.
"Mirisi me opijaju tvojim postojanjem " odgovorih mu smješeći se
"Zatvori oči na tren i misli će te odvesti tamo gdje spavaju tvoja sjećanja" dotaknu me njegova misao
I tu iza spuštenih trepavica se odjednom pojavi vjerovanjem izgubljena domovina i vrijeme našeg buđenja i sazrijevanja. Muzika mladosti odjeknu u našem zagrljaju.
"Ja mislim da je ovo pravi smisao našeg postojanja. Sinestezija naših osjetila nam uvijek otvara vrata vremena i mi smo uvijek tu i tamo" rekoh tiho ne otvarajući oči
"Čuješ li daleke tonove univerzuma, osjećaš li mirise lavande i pokošenog sijena?"
"Osjećam mirise dunja, vanilije i cimta, čujem tonove " Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo" i vidim okićeni bor i zapaljene svijeće"
"Tu iza tih osjećaja je naša stvarnost, naše istinsko postojanje" njegova misao je blaga i odlučna u isto vrijeme.
"U našim mislima i željama je kompas koji nas vodi sretnim trenutcima i zokružuje naše vrijeme u krug ljubavi, mali moj drumski razbojniče" završi on svoju misao
Otvorih oči. Njegova široka ramena nad mojim licem stvoriše osjećaj sigurnosti u meni.
"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi" reče mi sretno " Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."
Ovo je trenutak prave istine u nama, to je znanje koje stičemo u misaoni Proustiani, to je osjećaj koji nosi već otrcano ime ljubav.
Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, završavanje zadataka ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakobovim stepenicama ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost. Zbog njene polovičnosti mi smo zaboravljali trenutke sreće koji su nas u odvojenim životima hranili i stvarnost se svodila na puko preživljavanje. Susret, one davne jeseni na željezničkoj stanici, spoj bogova u nama, je otvorio vrata trenutku koji zajedno živimo.
U njemu sam otkrila trenutak u kojem trajem već godinama, sreću na izvoru u zemlji dobrih ljudi, planinu ispod koje se rodio Bog i zvijezdu vodilju ka vratima vremena u zemlji koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.
Njemu iz svih mogućih razloga poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu ljepotu svjesnog postojanja.

Kraj