Zvjezdano tijelo

Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pričaju o tom trenutku oslobađanja. Tada im se pričinjava da njihova duša napušta fizičko tijelo i teži sjedinjenju s univerzumom. To je iskustvo koje im tada potvrđuje da pored osjetilnog tijela posjeduju barem još jedno tijelo. Ono tada zasja kristalima, isprepletenih od superstruna, koji trepereći i titrajući odlaze prema velikom svijetlu. U tom trenu se astralno tijelo spaja s univerzumom, misle oni slušajući kako simfonija njihove duše odzvanja u njihovim unutarnjim ušima i spaja se sa simfonijom neba. Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. U traumatičnim situacijama se, izgleda uistinu to naše zvjezdano tijelo, nazvano i duša, odvaja od fizičkog i na taj način spašava ono najvrednije u nama naš život. Ono napušta misaone okove čvrste materije, da bi joj omogućilo da se u trenutku prividnog mira, sama svojim unutarnjim zakonima izliječi.
"To je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće.
Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.
Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljiva podne. Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata.
Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.
"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.
Osjetih kako ponovo tonem u san.
Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
"To se tvoje astralno tijelo oslobođalo iz okova čvrste materije i ti si čula do tog trenutka još nečujnu simfoniju univerzuma."
Tada baš nisam razumjela što mi je on time želio reći, ali tonove koje sam tada čula nisam nikada zaboravila, a danas znam da je to bila moja podsvijest koja se sjedinjavala s tonovima univerzuma. Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.
Godine su prolazile, ja sam ozdravila, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali. Kvantna fizika mi je otkrila mikrosvijet u kojem se svijest i materija ne odvajaju. Da li se foton svijetla ponaša kao čestica ili val ovisi od svijesti promatrača, ali ja još uvijek ostajem u mojoj spoznaji vjerna Newtonovoj fizici i doživljavam materiju kao nešto čvrsto, kruto i vjerujem da se na to nešto može samo iz vana djelovati. Pri tome jasno odvajam svijest od fizikalnog svijeta. Materija i duša su odvojeni, mislila sam godinama i dozvoljavala mojoj patrijarhalno- materijalistički odgojenoj mašti da me uvjerava da sam u stanju kontrolirati i mjenjati samo fizikalni svijet. Duša, ono moje filozofsko "Ja", je tako za mene godinama, ostajalo nedodirljivo.
"Promjeni obrazac u svojoj svijesti, kreni novim putevima spoznaje, učini nešto da tvoja duša uistinu postane dio tebe." čujem iz prošlosti poznati glas i ponovo vidim bolničku sobu i osjećam djedovu ruku na čelu.
"Misliš li da me je duša onog podneva uistinu napustila?" nesigurno pitam misao koja me svojom mudrošću potsjeća na davni trenutak buđenja.
"Ona je bila tvoj spasitelj, poklonila ti je vrijeme izlječenja, povela te je na tvoje prvo putovanje beskrajem i dozvolila tvom misaonom "Ja" da se vrati u život. Od tog trenutka ti živiš u svijetu dokazanog i potvrđenog, prihvaćaš samo gole činjenice i tražiš ljubav, prostor i vrijeme izvan sebe." glas je dolazio iz svih uglova prostora u kojem sam se nalazila.
Prisjećam se ponovo tog sna, ali ovoga puta pokušavam svijesno čuti svoju podsvijest i ući u kvantni svijet mog postojanja.
Titraji se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, moje astralno tijelo se spaja sa tonovima velikog univerzuma i sklada simfoniju mog života. Povezujem tonove linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura mojih misli. Superstrune plešu svoj ples i iz njihovog titranja, uz tonove oktave oni prelaze u spiralne i rotirajuće pokrete koji se sljubljuju s pokretima mog fizičkog tijela. Obasjano zrakama sunca moje tijelo blješti bojama sna. Vidim, kako duša univerzuma grli moje misli i zatvara krug mojeg postojanja.
Superstrune titraju i ja nošena ritmom ulazim sve dublje i dublje u sferu svog postojanja. Na svom horizontu vidim oči neba, blještave zvijezde koje mi pokazuju put ka podsvijesti, onom, još uvijek, gluhom kolu mojih stanja. To je onaj dio mene koji još nepoznaje vrijeme i tek mišlju dotaknuto dobiva obilježja mog vremena. Moje unutarnje oči vide titraje koje ja još uvijek ne osjećam. Ušla sam u svijet kvantne energije, vidim na koordinatama tri dimenzije i skakutanje najsitnijih čestica moje svijesti. To je moje prastanje, stanje koje je postojalo prije svih kasnijih stanja. Odjednom vidjeh najsitnije čestice kako se okreću oko svoje osi i na poznatim koordinatama postaju valovi iz kojih izrastaju moje misone slike.
Ja neznam od kuda sam došla i kamo idem, ali tonovi koje naslućujem mi objašnjavaju zašto me glazba oduševljava i zašto me neka stara pjesma navodi na plač. Sve do sada naučeno se skupilo u ovaj trenutak spoznaje i ja osjećam da jedino tu u dubini moje sfere sve znanstvene istine postaju vidljive i razumljive. Tu su skrivene tajne dobra i zla, svjetla i tame, tek tu osjećam punoću zbilje i oslobađanje energije i nastajanje neutrina koji neopterećeni odlaze i spajaju moj mali univerzum sa velikim.
Na granici između svijesti i podsvijesti se lomi svjetlosna zraka moga sunca i obasjava kristale u kojima se zrcali spoznati život i trenutak.
S druge strane istine, u tamnoj strani doline moga dosadašnjeg života, se još uvijek krije arhetip, stranac koji me već godinama kao sjenka prati i tako skriven, pun još nespoznatih mogućnosti, određuje tijek mojega života.
Podsvijest nije đavolje čudovište, nego biće u kojem se krije lumen prirode, koji tek spoznat, uz pomoć emocionalnog uma, može izaći na svijetlo moje svijesti.
Potaknuta tim otkrićem ja se pitam, tko sam ja. Što osjećam i na što mislim kada kažem Ja? To je sigurno najfascinantniji objekt svih znanstvenih istraživanja od kada postoji čovjek. "Ja", tajnovitost te riječi sadrži u sebi sve ostale prirodne, još ne razjašnjene, tajne. Gdje, u kojem djelu mene, u kojem od četiri tijela se nalazi to veliko filozofsko "Ja" koje u sebi sadrži sve moje misli, moje osjećaje, moju svijesti i podsvijest?
U tom trenu spoznah da je upravo tu u tom naizgled nedodirljivom svijetu skriveno moje vrijeme, stvarna energija mog postojanja, to vrijeme koje u vrtlogu čestica i valova određuje i oblikuje sva moja tijela. Iz te dubine mog postojanja izviru svi pokreti koji dodiruju moju svijest kao misao ili kao uzdah, kao kucanje srca ili kao korak.
Bez spoznaje duše, onog emocionalnog uma ja nisam u stanju misao pretvoriti u osjećaj kojim mogu osjetiti zvjezdano tijelo, nisam u stanju osjete, izrasle iz osjetila, pretvoriti u osjećaje.
"Duša nije napustila moje tijelo, ona se sakrila u moju podsvijest, postala stranac koji me cijelo vrijeme prati, postala je sjena moje svijesti." rekoh pobjedonosno.
"Dozvoli joj da se vrati kao dio tvog utjelovljenog uma u tvoj trenutak." začuh ponovo glas iz prošlosti." Ti već godinama lutaš životom nesposobna da prepoznaš ljubav u sebi. Čitaš tekstove napisane srcem, ali ne osjećaš njihov pravi značaj. Bez duše Giordano Bruno nikada nebi osjetio ljepotu konačne spoznaje i nikada je nebi pretvorio u ljubav koja ga je vodila kroz šumu neznanja."
"Ali on je tu svjesnu spoznaju platio životom." pobuni se moje misaono Ja.
"Život bez emocionalnog uma nije život nego životarenje. Neteoretiziraj. Zavoli ponovo dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš osjetiti da je moj glas prošlost koju ne želiš zaboraviti."
"Bojim se one praznine koja je ostala u meni pri sjećanju na ono ljetno podne. Bojim se istine o trenutku nesreće, bojim se spoznaje o krivcu i bojim se pojave bolova koje sam prespavala."
"Vrati se misaono u onaj davni trenutak, doživi ga unutanjim očima, sjeti se udarca, odživi još jednom treptaj oka u kojem si vidjela vrata smrti. Nacrtaj ih u svojim emocijama, opiši ih srcem koje ni jednog trena nije prestalo kucati. Jedino tako ćeš uspjeti ponovo u sebi probuditi uspavani osjećaj, osjetiti ljubav, tu petu protegu istinskog postojanja."
Osjetih kako se u meni sukobljava osjećaj straha s vjerovanjem u glas koji je dolazio iz djetinjstva.

Zaustavih se u trenutku zenita ljetnoga dana. Malena crkvica sa znamenjem djedovog sveca, kojeg se više nesjećam, zasja pred mojim unutanjim očima. Mali auto u kojem sam sjedila se približava zatvorenim vratima hrama u kojem je djed nedeljom obično slušao misu jutarnjicu. Ruke na volanu auta, nisu moje ruke, netko drugi upravlja mojom sudbinom. Osjećam udarac, pred mojim unutarnjim očima puca staklo, lomi se u tisuće blještećih kapljica podenvnog sunaca, dok ja tonem u san. Vidim dlanove nekih drugih ruku, ruku koje su mi poznate ali neznam čije su, kako dodiruju moje lice i odnose moj dah ka suncu. Lebdim iznad crkvice, vidim ljude kako se skupljaju, vidim svoje tijelo kako nepokretno leži pored maloga auta, vidim mladića koji izlazi iz auta i plače nad mojim tijelom. Veliki bijeli auto se približava mjestu događaja, ljudi u bijelom stavljaju moje tijelo na nosila, čujem sirenu i onda više ne vidim i ne osjećam svoje tijelo.
"Pođimo za autom, nesmiješ ostati ovdje, tvoje tijelo te treba." začuh simfoniju univerzuma.
"Tvoja duša je krenula za tijelom koje je odalazilo, ali tvoja mladalačka tvrdoglavost joj više nije dozvolila da se utjelovi u tvom umu. Mladića koji je plakao nad tvojim tijelom si, iako toga nisi bila svjesna, u tom trenu prestala voljeti i prestala si vjerovati u ljubav, prognala si je iz svog sjećanja. Ti si, iako to onda nisi znala, bila jedini sudac njegovoj nepažnji." glas iz prošlosti nadjača tonove sna.
"Sjećam se da sam u tom trenu vidjela oči boje sna, oči koje sam pamtila iz nekog drugog trenutka. To nisu bile oči mladića koji je plakao, to su bile oči dječaka koji je stajao na izvoru vode koja je dolazila iz zemlje."
"Te oči si vidjela davno, prije nego si osjetila ljubav u sebi. Zaboravi na tren oči boje sna, prvo moraš osjetiti sva svoja tijela, sjediniti ponovo sva svoja "Ja" u svom utjelovljenom umu, osjetiti ljubav i početi stvarati svoje vrijeme."
"Daj mi znak gdje da počnem, kako da u kaosu osjećaja sjedinim one prave u istinsko postojanje?"
"Prisjeti se svega što si naučila, sjećanje je najbolji vodič ka budućnosti. Giordano Bruno te je svojim poetskim tekstovima uveo u njegov osjećajni labirint. Izgradi, slično njemu svoj Olimp i na njega smjesti svoja božanstva koja će te provesti kroz povijest ljudskog misaonog bogatstva. Na samom početku mudrosti se krije sjemenje iz kojeg se razvio i cvijet tvoje spoznaje. Nemoj se zadovoljavati samo viđenim, odslušanim i omirisanim. Pronađi u sebi svoj osjećajni labirint i počni spoznavati zrcalne ćelije. U njima se zrcali cijeli univerzum i sve postaje njegovog nastajanja. Tada ćeš prepoznati sva svoja ja, koja ćeš onda uistinu moći sjediniti s malim univerzumom tvog postojanja. Kada osjetiš u sebi uistinu petu protegu, kada ona postane dio tebe onda kreni u potragu za očima boje sna."


Zrcaljenje zrcalnih ćelija

Razgoličena istinom glasa iz prošlosti, ja osjetih sram, osjetih prvi puta moju nesposobnost osjećanja. Pokušah se sjetiti trga cvijeća i onog davnog vremena, prije tog kobnog ljetnog podneva, vremena kada sam vjerovala u ljubav. Slika male kavane se ukaza pred mojim unutarnjim očima. Začuh glasove, prepoznah misli kojima smo se onda hranili. To je bilo prekrasno vrijeme vjerovanja u energiju koja se u nama nagomilavala, ljubav prema životu na čija vrata smo tek bili zakucali. Tada smo znanje ispreplitali sa osjećajima, u svakoj pročitanoj istini tražili svoju, uranjali u svaku rečenicu srcem i pokušavali svojim emotivnim jezikom tumačiti naučeno.
"Po mnijenju gorko, po mnijenju slatko, po mnijenju toplo, po mnijenju hladno, po mnijenju boja, a uistinu samo atomi i praznina." začuh glas koji je dolazio iza stvarnosti. To nije bio istinski ton na koji su moje uši u svakodnevici naučile, to je bilo titranje koje se u mojoj svijesti pretvaralo u sliku.
"Čiji li je to glas tako dalek i blizak u isto vrijeme?" pokušah se sjetiti od kuda mi je ta rečenica poznata. U mojoj svijesti bljesnu jedno novo svijetlo, nove nijanse boja zatreperiše u pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh nasmješeno lice čovjeka iz vremena prije našeg, lice nasmješenog filozofa kojeg smatramo ocem teorije o atomima.
Demokrit je tvrdio da postoji stvarnost iza "stvarnosti", iza onoga što se može vidjeti, čuti ili opipati, iza onoga o čemu nam tako jasno i neporecivo svjedoče naša osjetila. Sada osjetih da sam to zaboravila i da sam počela misliti da se Demokritov stvarni svijet ne može vidjeti jer o njemu nema nikakva svjedočanstva izvan Demokritova uma.
Kao da je netko podigao željeznu zavjesu, iznenada se u jednom treptaju oka u najdubljem dijelu moje duše zabljesnu cijeli jedan svijet iza stvarnosti i ja ga vidjeh, čuh i omirisah. Misao, proizašla iz te nove spoznaje, me povede dalje u sjećanje i ja spoznah da je to ono što mi omogućuje povezivanje stvarnosti i njenog zaleđa, povezivanje ta dva tako bliska i u istom trenu daleka svijeta.
Pogledah u riječnik stranih riječi, starogrčka riječ Atomos znači nedjeljiv, pa je Demokrit u ono davno vrijeme tvrdio da su atomi, te za njega najsitnije više nedjeljive čestice materije, prava stvarnost ovog svijeta, da ne postoji ništa elementarnije od njih. Sjećam se da smo i mi, djeca novoga vremena, donedavno bili uvjereni da se one dalje ne mogu dijeliti.
"Atomi prebivaju u praznini, svi su istog oblika i veličine, ali različitog rasporeda u prostoru. Međusobno se udružujući i preslagujući, tvore svo obilje pojavnog svijeta. Oni to čine vođeni nekom nuždom, zakonom, logosom." tvrdio je nasmiješeni filozof, a mi danas znamo da je Demokritova jedina greška bila u tvrdnji da materija nije beskonačno djeljiva. Njegovu nuždu, zakon i logos danas objašnjavamo međusobnim djelovanjem kvanta energije.
"Beskonačna djeljivost materije, prostora i vremana je posve očigledna" neki drugačiji tonovi se mješaju u moju svjesnu spoznaju.
"To Aristotel pobija mišljenje svog sunarodnjaka." odgovara moje sjećanje.
"Ali on to u onom vremenu nije mogao dokazati." zaključuje moja svjesna spoznaja.
"Problem beskonačne djeljivosti je za antičke filozofe bio osnovni problem koje su željeli riješiti." sjećam se naučenih lekcija iz filozofije i mirim se sa spozanjom o mom današnjem neznanju.
"Unatoč mnogim oštroumnim pokušajima dokazivanja, beskonačna djeljivost materije, prostora i vremena, je ostala do danas neriješiv problem za konačno otkrivanje tajne nastanka i spoznaje univerzuma." moja misao ponovo proizlazi iz pamćenja i poziva se na sve ono u zadnje vrijeme pročitano u novonastajućoj znanstvenoj biblioteci.
"Demokrit je već onda tvrdio da je kretanje osnova svih nastajanja i postojanja, da postoje polje gibanja atoma, da ta polja tvore cijeli univerzum u kojem tako nema mjesta za Bogove." uzbuđuju se me moje zrcalne ćelije.
"Uzrok postanka svega jest kretanje. Atom je materija koja se kreće. Svojstva su predmeta (miris, okus, zvuk, slika) po mnijenju, a prirodni su samo atomi i praznina. Atomi imaju svoje odlike, a njih su tri: oblik, red i položaj. Bića se razlikuju jedino strukturom (oblikom), dodirom (redom) i okretom (položajem) što čini temelj osjetilnosti. Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska razumska spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je utjelovljeni um." čujem ponovo tonove Demokritovih misli.
"Odraz je strujanje likova, slika, idola, s objektivnih predmeta u osjetila." pokušavam, služeći se njegovim riječima, uspostaviti misaoni dialog s nasmijanim filozofom.
"To je teorija odraza, ili kako vi danas kažete zrcalna teorija" odgovara mi misao.
"Riječ je sjena djela." mislim sjećajući se njegovih ideja "Slike vanjskih predmeta s pomoću osjetila ulaze u dušu i tamo postaju stvarna spoznaja."
Demokritova predodžba o zrcalnoj percepciji danas je dokazana neuroznanstvena činjenica.
U kori velikog mozga se nalazi dio sličan labirinu zrcala, u kojem zrcalni neuroni osjetlilnu, mračnu spoznaju pretvaraju u istinsku spoznaju. Iz labirinta zrcala mračna spoznaja luta misaonim labirintom i postaje, slika ili opis radnje, riječ ili rečenica, pretvora se u osjećaj koji pamtim.
Zrcalni neuroni zrcale slike iz osjeta vida misaonim putem šalju u područje govora u mozgu. Tu riječ postaje sjenom djela i predmeta, subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Tako je objašnjen put kako svijet ulazi u našu glavu.
"Priroda u sluhu sluša samu sebe, u mirisu miriše samu sebe, u vidu gleda samu sebe." čujem ponovo misao iz davnine
Ne postoji ni jedan osjet ili misao bez misaonih slika koje ih našoj svijesti ne odražavaju.
Demokritovo učenje o slikama kaže: "slično se spoznaje sličnim", što bi trebalo značiti da je moguće prepoznati one poruke za koje već postoje jednake ili slične strukture u našem živčanom sustavu.
"Sve viđeno, osluhnuto, dodirnuto i omirisano se zauvjek zrcali u mom malom univerzumu." pomislih i začuh ponovo glas iz davnine.
"Tek svjesno spoznati osjeti postaju osjećaji koje pamtiš i tada si u stanju uistinu spoznati što se događa u vanjskom svijetu."
"Kako Vaše misli ulaze u moju glavu, odakle se zrcali Vaša slika u mom sjećanju?"
"Onima koji nisu zapamtili lekcije iz škole moje misli ostaju nečujne, moja slika se nemože zrcaliti u mozgovima onih koji su zaboravili da sam ja postojao"
"O tome je pisao i Giordano Bruno, on je tvrdio da nište ne nastaje iz ništa."
"To je prvi rekao Lukrecije" šapnu mi misao iz davnine.
Pokušavam slijediti slike koje nastaju u mom labirintu zrcala i svjesno aktivirati moje zrcalne neurone. Da bih u tome uspjela moram se sjetiti nečeg lijepog i važnog, nečeg što je od mnogih viđeno, nečeg o čemu je pisano, o čemu su mnogi davali svoj sud i razmjenjivali mišljenja.
Umjetnost je medij koji najbolje aktivira naše zrcalne neurone i navodi nas na spoznaju njihovog postojanja. Za pravo razumijevanje umjetničkih dijela je potrebno prenijeti vanjsku sliku u vizualni dio mozga, posvojiti je u motoričkom pogledu, pa taj preslik prenijeti u osjećajni dio mozga i tako je spoznati kao svoj osjećaj. Motoričkim suosjećanjem razumijemo držanje i pokrete kiparskih ili slikarskih likova, spoznajemo pokrete glumaca kao ponašanje pjesničkih ličnosti i onda uistinu čujemo piščeve misli.
Opetovanjem vanjskog događaja uključuju se vlastita iskustva i mišljenje, pa razumijevanje dodatno dobiva i kontekstualnost. Takva kontekstualnost zapravo znači: razumijem te iz svog vlastitog iskustva, gledajući i slušajući tebe, vidim i doživljavam samoga sebe kao da sam ti. Danijel Dragojević u pjesmi u prozi Lijevak to ovako opisuje:
"Dijete naprosto ne može, nije u prilici, stvarati događaje i onda u njima sudjelovati, i gdje ih nađe, gdje se oni odvijaju pred njegovim očima, on im se pušta, pušta da ga oblikuju i bogate. Po istom ovom načelu koje je Poe preporučivao: ako hoćete doznati čovjekovo unutrašnje stanje, oblikujte izraz svoga lica kakav ima taj čovjek, i sve će se odjednom dogoditi, sve ćete vidjeti i osjetiti, bit ćete na njegovu mjestu. Tako je dijete, čak i među neživim stvarima, dijete u neprestanu teatru."
Sa umjetničkim djelima slikara i skulptora je lakše aktivirati zrcalne neurone, ali ja želim sebi dokazati da se taj proces uistinu odvija u izmjeničnom djelovanju osjeta vida i sluha i da tek onda postaje moja misao o kojoj mogu govoriti i pisati.
Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je dokaz o stvarnom postojanju labirinta zrcala u ljudskom mozgu. Čitajući napisano, on nesvjesno luta labirintom i podaci iz teksta postaju misaone slike koje on ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljijući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje lik. Naučeno se zrcali u njegovoj duši pa on izvodi i, u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku.
"Dopustite da podignem ruku i kažem sebi: Kad bih ja stajao ovako a iznad mene visjela breskva, kako bih trebao postupiti i što učiniti da je uberem? Treba povjerovati u tu zamisao, vidjeti breskvino drvo puno plodova, poželjeti breskvu, pružiti ruku prema njoj i vi će te ubrati breskvu, mrtva poza će se preobraziti u živu, istinsku radnju. Osjetite samo istinu u toj radnji i odmah će vam sama priroda doći u pomoć. Samo priroda zna potpuno upravljati našim mišićima, pravilno ih naprezati i opuštati." pisao je Stanislavski u svojim knjigama o glumi.
Sjedeći u gledalištu ja promatrajući glumca, doživljavam lik, on se počinje zrcaliti u meni. S pozornice se širi energija koja postaje put od autora preko glumca do mene. Glumac postaje zamišljena slika napisanog, on postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo pišćeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, svog, glumca vidim, čujem i razumijem autorovu misao.
Pokret je osnova svake duševne djelatnosti, pokret, pa bio to samo pokret, naših očiju ili titraji zraka u našim ušima, zahvaljujući zrcalnim neuronima, postaje slika koju pamtimo, misao koju nezaboravljamo, osjećaj koji uistinu živimo.
Svijet oko nas sudjeluje i sudjelovat će vječno, u ponašanju svakog od nas, promatranjem tog svijeta mi razvijamo i mišljenje o njemu i to jednostavno pamtimo. Svako sjećanje je lutanje po misaonom labirintu iz kojega izvačimo podatke, pretvaramo u misaone slike o kojima onda govorimo i susrećući se sa novim podatcima nadograđujemo već zapamćeno. Vanjski svijet je, s njegovim predmetnim svezama i odnosima prvenstveni činitelj u razvoju našeg unutarnjeg svijeta.
No to još uvijek ne znači da moje razmišljanje posuđuje svoje elemente iz stvarnosti, nego se u mojim mislima ta stvarnost u meni odražava poput zrcala. Mozak ne reproducira, nego uvijek iznova stvara novu spoznaju stvarnosti.
Zahvaljujući zrcalnim neuronima je u evoluciji nastao i govor i gramatika. Pračovjek je prvo gledao i pamtio, a onda je to viđeno i zapamćeno pokušao artikulirati. Danas postoji i znanost, nazvana neurolingvistika koja svojim izučavanjem to i potvrđuje.
"Početak svega je u gibanju, pa je i naša osjetilnost i osjećajnost u funkciji motorike." ponovo začuh glas iz davnine.
Imenovanje predmeta podrazumijeva njihovu uporabu. Ribar je onaj koji lovi ribu, lovac onaj koji nešto lovi, pa bila to istina, sreća ili svjesna spoznaja. Vatra podrazumijeva da gori. Jedino ju se može i zamisliti kako gori. Prije više od dvadeset godina neuroznanstvenici su mogli dokazati istinitost Demokritovih misli. Otkrili su da naprimjer imenica pobuđuje u kori mozga područje za uporabu te imenice. Glačalo pobuđuje motoričku kartu za glačanje. Otkriće zrcalnih neurona i postupno sve bolje upoznavanje njihovog djelovanja potvrda je stoljetnih filozofskih stajališta, književničkih empatijskih doživljaja i znanstveničkih slutnji.
Često se događa da novi naziv i novi pojam sažima činjenice, njihovo tumačenje i njihovu primjenu. Tako su s vremenom u neurolingvistiku uvedeni pojmovi praglagola i praimenice, prarečenice i prasintakse.
To je put koji je prošla ljudska svijest promatrajući prirodu i djelovanja u njoj. Iz tog promatranja se razvila misao i govor. Pokretom i opipom su nastala imena stvari, njihovom upotrebom glagoli, a opisom rezultata rada su nastajale rečenice. Priroda je postala svijet zrcala i počela se zrcaliti u čovjekovom mozgu.
Što je Alica otkrila iza zrcala, u kakav svijet je ona ušla?
Alice je na putu srela zanovijet i zaprepastila se što biljka zna govoriti. I spoznala je da sve cvijeće znade govoriti.
U namjeri da najprije pregleda prostor u kojem se našla Alica je pomislila: "Ovo je nekako veoma nalik učenju zemljopisa". Kad je bezglasno mislila u sebi svi su oko nje, na njezino veliko iznenađene, pomislili u zboru.
To je dokaz da bezglasno imenovanje predmeta i imenovanje njihove uprabe pobuđuje središte za govor u našem mozgu.
Tamo odakle dolazi Alica kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih se zove, pa se zrcalni komarac pita "što im vrijedi da imaju imena, ako se na njih ne odazivaju".
A sada se iz izvedenih pokusa zna da se predmeti odazivaju na naše pozive, pogotovo na imenovanje njihove uporabe. Promatrajuće akcije vidnog polja u kori velikog mozga i reakcije na to djelovanje u govornom polju, znanstvenici su zakljućili da viđeni predmeti i radnje daju odgovor u samom mozgu. Predmeti i životinje tako unutar našeg mozga komuniciraju s nama.
Kada doista uđem u svoj svijet zrcala ja komuniciram sa prirodom, tu mi sve baš sve odgovara na postavljena pitanja, odaziva se na moje pozive. Tada uistinu spoznajem da se cijeli univerzum zrcali u meni samoj, tada spoznajem istinu misli Giordana Bruna. Pamćenje je umjeće zajedničkog sjećanja, misli iz davnine su sjedinjene s mislima koje se rađaju danas i ja u svom malom univerzumu susrećem zrcaljenje velikog i slijedim njegove zakone da bih, možda na koncu, otkrila izvor spoznaje i pronašla vrata vremena.
U mom labrintu zrcala ja prepoznajem osjećaje drugih i tada mogu suosjećati s njima. Spoznavši to ja znam da i drugi u svom labirintu prepoznavaju moja stanja i spoznavaju moje osjećaje. Jedan srdačan osmjeh govori više od tisuću riječi. Odjenom spoznah vrijeme u kojem nisam istinski živjela. Nesvjesna svoje neosjećajnosti ja sam to odavala svojim tijelom, svojim mislima i rečenicamai drugi su to osjećali.
Pred mojim unutarnjim očima bljesnu trenutak iz prošlosti i ja vidjeh kako se moje zvijezdano tijelo odvaja od mog nepokretnog fizičkog tijela. U bljesku trenutka prepoznah mladića koji je plakao. Moje zvjezdano tijelo je bježalo od njegove nesposobnosti da osjeti ljubav koju sam ja tražila. Trg cvijeća u svitanju odbeljesnu pred mojim očima. Trenutak nesretnog slućaja je bio mogućnost za moju emocionalni um da se oslobodi osjećaja, koji tada nisam mogla definirati u sebi.
"Godinama si bila tijelo s osjetilima, ali više nisi osjećala." začuh ponovo glas djeda.
"Željala sam sve zaboraviti, željela sam početi iz početka, željela sam pronaći istinu o ljubavi."
"Zaboravila si da bez zvijezdanog tijela to nikada nećeš uspjeti."
"Nisam mogla zaboravit ono što tada još nisam znala."
"Sada znaš, uspjela si ući u stvarnost iza stvarnosti, osjetiti osjećaj za kojim već godinama tragaš. Posjeti hram boginje koja u tebi bdije i tamo ćeš sresti tužnog filozofa i od njega naučiti slušati misli. Tada ćeš se moći ponovo i smijati."