Univerzum uma

Mislima ulazim u Platonov svijet ideja i pred mojim nutarnjim očima se otvara beskraj pun titrajućih iskrica koje sjaju kao zvijezde na nebu. Svaka nova misao je i nova iskra, prostor koji se mojim mislima širi me potsjeća na superprostor beskrajnog univerzuma. Ulazim u beskraj sna iz kojega se više ne želim probuditi. Tu više nema tajni niti neobjašnjenih zakona. Spoznajem da nisam kradljivac Božjeg sna, ja se sljubljujem s njim i ja sam samo san. San je znanje o sebi samome. U mojoj dubini su pohranjene sve tajne i sva čudesa svijeta. Krenuh u otkrivanje zakona stvaralaštva, u spoznaju tajni tog vjekovnog sna.
Mali univerzum u beskraju Božjeg sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Uđoh misaono u taj novi svijet. Prva i osnovna istina koju spoznah je da se beskonačnost i vječnost krije u konačnosti moga fizičkog tijela.
To je bolna istina o mom trajanju na plavoj planeti, ali ja sada osjećam njeno zrcaljenje u sebi, planeta je pluća mog malog univerzuma. Zatvaram oči i vidim boginju Geju kako mi prilazi. Geja me pozdravlja titrajima zraka. Udišem i osjećam njeno gibanje u sebi. Ona me hrani i odaje mi sve svoje tajne u isto vrijeme.
"Ne boj se prolaznosti. Ti posjeduješ četiri tijela" šapuće mi boginja svakim udisajem.
"Ja još uvijek osjećam samo jedno." odgovaram izdišući strah i udišući svijesno ljepotu sjedinjenja njenog i mog postojanja
"Tu se neradi samo o osjećaju, nego o učenju kako osjećati osjećanje osjećaja."
"Što još moram učiniti da bih naučila osjećati osjećanje osjećaja?"
"Onaj tko to želi saznati mora se potruditi da u sebi samom pronađe izvor znanja. Na tom izvoru su skupljene sve tajne prirode. Ti ne živiš na planeti, nego je svojim postojanjem stvaraš."
"Dok udišem ti mi poklanjaš život."
"A ti mi ga svakim izdisajem vraćaš da bih i ja živjela."
"Ti si prije početka svijeta bila boginja. Zar ti nisi vječna i besmrtna?"
"Ja sam tvoje drugo tijelo. Ne otvaraj oči i udahni još jednom. Udahni duboko i dugo. Tvoje želje i tvoji osjećaji se stapaju u osjećanje novog osjećaja. Ja sam tvoje astralno tijelo u tvom malom univerzumu. Mnogi ljudi to nikada ne osjete jer ne teže ka izvoru znanja u sebi. Fizičko tijelo je konačno, ono izvršava sve, za život, važne funkcije. Astralno tijelo je luksuz bez čije svjesne spoznaje se može živjeti, dapače može se djelovati intelektualno, obrazovano i nadmoćno, ali bez te spoznaje se nikada ne dotakne izvor stvaralaštva u sebi."
"Gdje je izvor stvaralaštva?"
"To je tvoje treće tijelo. Ono je skriveno u idejama koje ga kao bljesci munja osvjetljuju u tami neznanja."
"To su ove iskrice koje sjaje pred mojim unutanjim očima." zapitah boginju planete.
"To tvoje treće tijelo izrasta iz tvog znanja i jačat će tvojom svjesnom spoznajom, to je tvoje duševno tijelo. Tvoje duševno i astralno tijelo su izgrađeni od istih supstanci kao i fizičko, ali kod mnogih ta tijela ostaju ne iskristalizirana i oni ih jednostavno ne spoznavaju. Tek spoznajom četvrtog tijela ti ćeš biti u stanju osjetiti osjećanje osjećaja u sebi. Tek tada ćeš slijedeći titraje u svom malom univerzumu postati dio velikog. "
"Kako ću spoznati moje četvrto tijelo?"
"Sjeti se Lukrecija i njegove izjave."
"Ex nihilo nihil fit."
"Da za sve je potreban uzrok. Tvoje četvrto tijelo je ključ za istinsku spoznaju tvog postojanja u velikom univerzumu, ali ne zaboravi da nijedno tijelo nemožeš osjetiti bez spoznaje drugoga. Ti nisi zbroj djelova nego cjelina. Tvoja svijest, sva tvoja Ja i tvoja volja čine četvrto tijelo koje je uzrokom spoznaje posjedovanja svih ostalih. Udahni duboko i dugo. Dozvoli svim svojim tijelima da dišu, ne traži izvor spoznaje izvan sebe, ne traži početak u nepreglednim daljinama tuđih sfera. Izvor je u tebi, on je stvoritelj koji svojim vječnim postojanjem u tebi stvara svijet u tvojoj glavi."
"To je moj utjelovljeni um." uskliknuh pobjedonosno
"To je tvoja svijest o njemu." odgovor boginje se sakrio u moj duboki udisaj.
"Što je onda svijest velikog univerzuma?"
"Ja neznam točno što je svijest velikog univerzuma. To je neodređeni pojam koji svatko upotrebljava onako kako želi i kako mu odgovara. Kod većine je to obično misao izrasla iz maštarija, asocijacija dnevnih snova povezana s pojačanim radom središta za osjećaje u velikom mozgu."
"Zar ti na svojoj putanji velikim univerzumom nisi osjetila djelovanje te svijesti?"
"Svijest je unutarnja kakvoća, tuđu svijest nemožemo osjetiti niti dokazati. Svoju možeš spoznati, ali samo ako ju uistinu posjeduješ, ali jedno ti mora biti jasno. Svijest nije postojana, ona je kao i sve drugo u prirodi, samoorganizirajući energetski proces koji se, stvarajući tvoj trenutak spoznaje, uvijek mijenja."
"Znači li to da se svijest velikog univerzuma isto tako neprestano stvara i da je zato nemožemo točno definirati?" upitah izdahom.
"Tek spoznavajući svoju možeš pokušati razumjeti tuđu svijest. Ostani u svom, malom univerzumu i spoznaj njegove tajne." udahnula sam Gejinu misao i osjetila titraje u sebi.
"Hoću li onda uistinu biti sudionik u životu univerzuma?" izahom postavih ponovo pitanje
"Tvoja znatiželja nema kraja. Onoga trenutka kada u sebi spoznaš veliko svijetlo i vidiš nastajanje boja koje ga čine, tada ćeš znati da su to vrata vremena i moći ćeš odlučiti s koje njihove strane želiš živjeti."
Geja je svojim blagim tonovima, kao nekada majka dlanovima, milovala moju svijest.

"Mnogi su prije tebe tražili dušu svijeta izvan sebe i ona je ostala tajnom obavijena magija, skrivena u legendama, u svetom gralu i kamenu mudrosti koji se krije u najdubljem sloju duše koja uistinu živi, ali je često nespoznata od čovjeka."
"Tisućljeća su se smjenjivala, svo blago nekadašnjih misli je skriveno u bibliotekama, na prašnjavim policama se još uvijek gomilaju knjige, zaluđujuće maštarije prošlih umova se pretvaraju u misaone slike koje se slažu u galeriji mog pamćenja, ali ja još uvijek nisam dosegla istinu. Ispričaj mi kako je nekada bilo, zašto nitko do sada nije uspio pronači to tako željeno svijetlo? Povedi me u suštinu stvari, razotkrij mi tajne misli koje su i tebe stvarale." izustih glasno svoju novonastalu spoznaju.
Plava planeta, u dubini mog malog univerzuma, zatitra sretnim trenutkom. Moje misli se počeše oblikovati u nove slike i pred mojim nutarnjim očima poteče kao rijeka film o početcima spoznaje.

Krajolik duše

Čovjek je satkan od titravih struna, tijelom mu se širi simfonija svemira. Pri rođenju, prstom anđela čuvara, osuđen na zaborav zvukova iz vremena nastajanja čovjek nečuje tu simfoniju, osuđen na samo trodimenzionalnu spoznaju, zatvoren je u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Začahuren u svome ne znanju čovjek se često pita što je to bezimeno što u njemu tinja, nešto  skriveneno nutarnjem suncu. Slijep za krajolik svoje duše i gluh na sonatu svoga sna, čovjek traži istinu lutajući zvjezdanim stazama nedohvatnog mu kozmičkog beskraja. Prisjećam se vremena kada sam jezdila nebeskim vrancima ka zvijezdi pod kojom sam rođena i tražila utjehu u mjesečevim mjenama. To je bilo ono vrijeme nepostojanja u sebi samoj, vrijeme u kojem sam pjesmama pokušavala dočarati to bezimeno u sebi, to osjećajima nedohvatno stanje duše, stihom opisati panoramu srca koje je odkucavalo samo svoje probne odkucaje.

Svjesna nemoći zaustavih se jednoga dana na pješćanom žalu i promatrah jedrilicu na pućini. Veliko plavo more se na horizontu spajalo s nebom i nestajalo u beskraju, nestajalo u, mojim očima, nedohvatnim širinama spoznaje. Osluškivah šum valova, u ritmu naslutih načelo vremena. Jedrilica je nestajala iza horizonta i ja spoznah da je prostor zaobljen.

Ta slika još uvijek iskri pred oknima moje duše, kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udišem. Nad velikom vodom titra podne i ja odjednom vidim treperave superstrune i pričinja mi se da čujem simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka uvijek u meni budi želju da osjetim i moje, rođenjem utihnule, tonove, da čujem život u sebi. Spuštam se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predajem suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se oko mene baš ništa ne događa ja ne osjećam dosadu. Osjećam lakoću postojanja i tijelom se širi nešto čudesno, čarobno, neopisivo, ali to nešto je samo moje, to dosad bezimeno nešto, nazivam ugoda.
Pitam se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za mene? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da mogu osjećati svaki i najmanji pokret tkiva od kojeg sam sazdana. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako ležim naizgled nepokretno tijelo lebdi slično zvjezdanom prahu, opušteno u svom postojanju kao da ne osjeća silu teže. Dišem i osjećam ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj mi se čini da sam puna energije, da bih uistinu slično Ikarusu mogla poletjeti ka suncu. Ostajem ležati u zagrljaju topline i osjećam kako se duša i tijelo spajaju u ljepotu ovog svjesno spoznatog trenutka. Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila.
"To je ono nešto bezimeno što je godinama u meni raslo, to je osjećaj ljepote i lakoće postojanja, pozitivna emocionalna energija, energija koja hrani i dušu i tijelo." pomislih ne otvarajući oči.

Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom postojanja, kozmički impuls koji me spaja sa početkom i ja počinjem osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjećam je harmonija, lakoća i ljepota oblika te čudesne energije od koje sam sazdana.
Aktus purus, prvi pokret je postao osjetljivi pejsaž mog unutarnjeg prostora. Kao u dionizijskoj opijenosti, moje tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, cjelina slobodna u svom nastajanju. Doživljavam sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u sliku nutarnjeg krajolika.