Dianain hram

Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu. U njemu su zatvoreni pejsaži koji se prelijevaju bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak sna.
Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.
Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji već svojim imenom stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji se mora koritom velike rijeke širi cijelom Provansom i mjenja ljudska raspoloženje. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast. Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad morem i čisteći nebo oslobađa nam put. Uskovitlane latice cvijeća prosipa kao tepih ispred nas i mi nošeni njim lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas uvijek vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.
Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.
Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.
"Čini mi se kao da smo ovdje već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta
Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova. " Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine.
Mladi je pastir čuo glas neba i sagradio most koji živi stoljećima i prkosi rijeci i ratovima.
Čiji glas je mogao čuti pastir, koja je boginja razgovarala s njim one davne 1177 godine? Koji anđeo ga je doveo s obronaka u grad vjetra, tko mu je pomogao nositi teški kamen do obale rijeke? Uništavan i ponovo građen most je izdržao vrijeme i mjenjao izgled. Kapela iznad njegovog drugog luka, mješavina stilova i epoha, me podsjeća na Dianin hram na hridi s koje smo krenuli na ovo putovanje.

Tu u Dianinom hramu na rijeci, osjetih mirise djetinjstva, vidjeh lavandina polja i vinograde. Miris se širio zrakom i mješao s mirisima vode i vina. Sinestezija tog doživljaja izmješa sjećanja i stvarnost. Uspomene oživješe novim snom. Svijetlost je ulazila kroz zidove i dodirivala naše misli. Bachuss i Diana zaustaviše vrijeme u sliku koja se zrcalila u rijeci. Zatvoreni u tom doživljaju čujemo muziku našeg stvarnog postojanja.
" Je li ovo isto san?"
" Slušaj ove tonove, to tvoje srce priča priču o nama."
Slika dobi dimenzije, ritam i dinamiku. Osjetih vrijeme u sebi, daleko vrijeme prvih susreta i trenutke budućih. Dijalektika prošlosti i budućnosti, misaona slika sreće koja ne prolazi nego traje i prelazi u prostor nekog davnog vremena.
"Je li ovdje počeo san" upitah Dianu
"Pogledaj brežuljak. Tamo na obroncima je početak istine koju tražiš"
Na padinama brežuljka sjedi mladić i gleda u nebo. Čokoti zrelog grožđa odaju dolazak jeseni. Livada u dolini više nije plava, prošlo je vrijeme branja lavande. U daljini zvoni večernjica. Mladić okrenu glavu ka zvuku. Tamo u zalazu sunca se krije silueta grada vjetra. Njegova želja posta jača. Sanja grad koji još nikada nije posjetio, jer ih djeli velika rijeka koju je teško preći. Osjeća da je tamo sve drugačije, sluti tajnovitost ljepote u kojoj na trnovitim grmovima dozrijeva grožđe, vječno buđenje prirode u jednom novom zlatnom godišnjem dobu. Visok i taman s očima boje kestenja, gorštak mašta veliki grad i ljubav koja možda tamo na njega čeka. Svjetlost, dotaknuta njegovim mislima, siđe s neba i on začu najljepšu melodiju sna. Među tonovima svjetla raspozna ženski glas.
" Izgradi most ka gradu"
" Kako?"
" Donesi prvi kamen na obalu rijeke."
" Kamen je težak."
" Ne odustaj prije nego što si probao."
Mladić krenu prema stjenama.
" Moraš početi s druge obale. Tamo su ljudi koji će ti pomoći."
" Kako da pređem rijeku?"
" Kreni niz obronke. Povedi stado sa sobom. Sviraj u frulu i dozivaj."
" Koga?"
" Ljubav."
Mladić uze frulu i poče svirati najljepšu pastoralu života. Tonovi pokrenuše najfinije niti energije i njegova svirka pređe u slike o njegovom snu. Svijetlost saustavi vrijeme, trenutak potraja ljepotom boja.
"Ljubav moje drage na drugoj je strani,
I između nas je rijeka široka.
Želim doći do nje
ali rijeka je nepremostiva."
On krenu preko rijeke. Pjesma ga je nosila.
"Silazim u vodu
i gazim valove.
Moje srce nemirno je poput bujice,
ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.
Jer me ljubav moja doziva
ona je vodu kao i mene začarala"
Iznad njega Diana, oblak neke nove svjesti, prati njegov korak i put preko rijeke u novi svijet. Granica između neba i zemlje nestade ujedinjenjem nekog čudesnog osjećaja u njemu. Osjeti misteriju nastajanja svijeta u zlatnom godišnjem dobu, sjedinjenje prošlih vremena u trenutku buđenja. Grožđe, koje je ostavio na padinama svoje mladosti, ga pozdravi grmljem pored kojeg je prolazio. Radoznalo dotaknu bodljike koje su se pod njegovim dlanovima uvijale. Miris lavande uzbudi njegova osjetila.
"Zar ljeto još nije završilo?" pomisli uzbuđeno. Onda ugleda drvo puno trešanja, pored kojeg su cvali šipci, ispod kojih se širilo polje šumskih jagoda, ljubičica i visibaba. Mladić zastade omamljen zujanjem pčela. U svjetlu zalazećeg sunca, svjetlu koje ne prestaje, vidje kako pada jutarnja rosa koja na laticama cvijeća postaje med. To ga Hesiod poziva na piće u ovom zlatnom trenutku novog rađanja.
To je bio njegov prvi ispit poslije zrelosti. Veliki grad se kupa u vremenu koje još nije poznavao. Na kapiji grada ga dočeka narod. Njegova svirka nadjača crkvena zvona. Okupljena masa je klicala i on zavoli narod u gradu punom demona.
Glas s neba mu reče: " Tvoj put natrag moraš sam izgraditi."
"Hoću li se onda moći ponovo vratiti u grad?"
"Moraš ostaviti trag koji ćeš slijediti. Izgradi most kojim ćeš odlaziti i vraćati se."
Mladić zasvira baladu o prošlim vremenima.
"Lutah obroncima zaborava,
dok je lahor odisao dahom tvojih mirisnih trava.
pohodio vinograde dok listahu ljetom
i pod listom loze se kleo ljubavi svetom.
Oj, lozo moj najdraži cvjete
čuvaj moju tajnu, brani snove svete."
Jedan čovjek se odvoji iz naroda i reče mu:
"Tvoja svirka je puna neke skrivene želje. Šta se nalazi na drugoj strani rijeke? "
"San o izvoru sreće"
"Zar samo san?"
"Tamo raste grožđe na čokotima i sazrijeva u jesen, tamo se mjenjaju dan i noć, tamo se priroda u proljeće budi, a u zimi sniva san o umrlom pastiru i pastirici duge plave kose i tamo žive dobri ljudi."
"Povedi nas tamo."
"Moram izgraditi most."
Na nebu zasja nova svjetlost. Diana prosu srebro iznad grada. Mladić krenu ka obali. Kamen koji je podigao je izgubi težinu i on ga lagano spusti pored vode. S druge strane rijeke je jutrilo. Narod se zaustavi uz rijeku. Tamo gdje su vjerovali da je kraj svijeta zasja zlatna kugla na horizontu. Mladić zapjeva pjesmu potajno pročitanu u nekoj zbirci u župnom dvoru, crkve svoga sela .
"Crveno cvjeće otvara latice
probuđeno toplim poljupcem jutra.
Bijeli se lotosi zatvaraju
pod svjetlom jutarnjeg svitanja.
Na nebu još u sumaglici prošle noći
treperi jutarnja zvjezda da dan pronađe put do rijeke"
Na drugoj obali se rađao život, ptice uzletješe prema nebu, zlatna kugla krenu na svoj put oko svijeta kojeg do tog trena nije bilo. Narod zadivljen svjetlom koje je dolazilo s druge strane rijeke poče donositi kamenje.
" Još samo jedan luk i pobjedili smo rijeku." reče mladić sretno
" Niste je pobjedili nego pripitomili." reče mu glas s neba
Sunce je bilo u zenitu, njegovi obronci su mirisali na vino, dobri ljudi njegove prošlosti su pjevali himnu Bachusu i pozdravljali njegov povratak.
Mladić pogleda u nebo. Dva plavičasta oblaka spojena u letu zaustaviše njegov dah. Diana i Bachuss u zagrljaju, ujedinjenje dionizisko- apolonijskih osobina prosu ljubav u njegove ruke.
Na mostu je stajala žena duge plave kose. Mladić krene prema njoj.
"Zbog tebe sam izgradio most"
"Mislila sam da si zaboravio da voda dolazi iz zemlje" reče mu djevojka gledajući u rijeku
"Gdje nisi ti i tvojih očiju sjaj
tamno je meni.
I uz jasno treperenje svijeća,
tamno je meni.
I kraj tihog plamena stada
tamno je meni."odrecitira joj mladić ljubavnu pjesmu iz neke daleke zemlje i iz nekog, za njih, već davnog vremena
"Otišao si davno i ja u čežnji za tobom nisam znala moram li krenuti preko rijeke da pronađem početak sna"
"Krenimo na njegov izvor" pozva je mladić
"Slušaj zvona, nad izvorom već dugo bdije smrt"
"Znam" reče mladić"ali ako ne odemo tamo ona će pobjediti san"
"Tko je ona" upita ga ona znatiželjno
"Zla kob koja se uzdigla nad stoljećima"
"Misliš li da smo dovoljno jaki za sukob s njom"
"Ako ne pokušamo, to nećemo nikada saznati" reče joj mladić gledajući u oblak koji je obasjan suncem bio sličan njegovom davnom snu.
"S koje strane mosta je izvor?"

Iz dva plavićasta oblaka se spustiše golub i golubica, Bacchus i Diana promatraše most.
"Zar nije prerano za njihov susret?" upita Bacchus
"Možda možemo ubrzati tijek ljudske spoznaje" reče Diana
"Ti si čuvarica sna, ali ja sam snaga životnoga u čovjeku."
"Dozvoli životu da poteče, možda će oni uspjeti spasiti izvor"
"Draga moja ljubavnice, prerano je za buđenje. Mladić mora umrijeti da bi spoznao tvoju snagu i moju razuzdanost u sebi"
"Ti nikada nećeš umrijeti" reče mu Diana zaljubljeno
"Mi smo rođeni da bdijemo nad istinom početka"
Mladić i djevojka krenuše.. Njihov put je bio zvjezdana prašina koju drugi nisu primjećivali, njihovo vrijeme bez godišnjih doba, prostor bez strana svijeta. Uzburkana rijeka sruši pola mosta.
"Ponovi mit" reče joj Bacchus veselo
"Vrijeme mitova je prošlo" reče Diana sjećajući se lovca na izvoru.
"Mladić želi umrijeti da bi spasio istinu o početku."
"Ja bdijem nad djevojkom"
"Smrt je izgradila palaču" reče joj Bacchus
Papska palača u prostoru mirisa lavande, ogromno zdanje, svjedok vremena straha i bježanja onih koji su u davnom vremenu vladali i određivali stvarnost. Rim je tamo gdje je papa, tvrdili su crkveni oci i izgradili svjedočanstvo svoje moći, ali i svog bjega od istine. Babilonsko zarobljeništvo crkve je trajalo tri papska mandata.

"Nisam uspjela zaustaviti vrijeme, dogodilo se i za mene prebrzo"
"Dobro, onda sada promjeni mit, ali učini nešto da ne bude kasno" reče joj Bacchus promatrajući konjanike kako izlaze iz palače.
"Oni su vječna straža ljudskom neznanju"
"To su krvnici ljubavi"
Konjanici projuriše pored mladog para.
"Zar ih nisu vidjeli?" upita Bacchus
"Ljubav ih je učinila vječnima i nevidljivima za smrtnike"
Mladić je gledao za njima.
"Među njima je jahao moj ubica"
" Lica su im bila skrivena iza maski"
"Osjetio sam njegovu zlu misao" reče mladić
"Požurimo na izvor" djevojka ga povuće za ruku
Diana i Bacchus uskovitlaše nebo, dan posta noć, jutro, pa opet noć. Ubrzaše okretaje zemlje, pojačaše sjaj sunca. Iz palače izjaha, sva u bjelom, sudbina ljubavi koja se skrivala u srcima mladića i djevojke.
"Heretik se krije u carstvu šuma" prišapnu bijelom konjaniku izdajica bez lica.
"Pronađite ga" reče jahač u bjelom
"Brani ga boginja poganina"
"Mi smo jači od njihovog vjerovanja"
"Priča se da traži izvor početka, da pobijedi smrt."
"Smrt je u božjim rukama, ona je nepobjediva" zagrmi jahač u bjelom
"On nevjeruje u našeg Boga"
"Uhvatite heretika"
Čovjek bez lica prestrašen neznanjem krenu u šumu. Jelen, skriven u grmlju, je promatrao njegov ulazak u carstvo istine. Vjeverica prestade jesti žir, jedna velika ptica poleti ka nebu. Diana se okružena nimfama spusti na izvor. Mladić i djevojka su zagrljeni spavali uz vodu koja je dolazila iz zemlje.
"Budi blaga njihovom snu" reče joj Bacchus
"Dok spavaju mogu zaustaviti bar njihovo vrijeme. Oni će sanjati dok ne dođe pravi trenutak buđenja" reče Diana prisluškujući dolazak čovjeka bez lica.
"Ti češ ipak promjenuti mit" reče Bacchus veselo
"Ne, ja ću samo ubiti neznanje, usmjeriti spoznaju, završiti stoljeća mraka."
"Tko će ipak morati na lomaču"
"Ti u svojoj razuzdanosti nećeš uspjeti spasiti onoga u kojem ćes se udomiti. Dogodit će se to jednog jutra u veljači kada budeš umoran od probdite noći zabunom bdio nad bjelim jahačem"
"Hoćeš li mi to ikada oprostiti?"
"Onda kada dođe vrijeme ponovnog buđenja" reče mu Diana skidajući halje i ulazeći u izvor vode koja je dolazila iz zemlje.
Stajali smo još dugo na mostu i promatrali rijeku koja teče prema moru i prema trgovini snova.
"Tamo na njenom ušću smo kupili san" sjetih se malog butika u najmanjoj ulici Mrtvih voda.
"Trebali bi stvarno otići na izvor" reče pjesnik.
"Ti stvarno vjeruješ da je tamo počeo san?"
"Sjeti se Pitagore i znat ćeš da ćemo se vratiti tamo gdje smo već jednom bili"
"Mladić je rekao da je izvor iza palače, u tamnim daljinama vremena"
"Tvoje znanje iz geografije će ti sigurno pri tome pomoći" reče mi pjesnik veselo
"Taj sat sam sigurno odsanjala misleći na tebe" rekoh mu svjesna velikih rupa u mom zemljopisu.
"Izvor je podno velikog glečera u zemlji runolista, ali mi ćemo jednoga dana otići do jezera iz kojeg stvarno ističe rijeka" reče mi pjesnik pomirljivo.
"Što ti znaš o palači?"
"Da je velika i da je građena šezdeset i sedam godina."
"Postoji li neka tajnom obavijena priča o njoj?"
"Upravo si doživjela priču"
"Tko je bio bjeli jahač?"
"A tko su bili mladić i djevojka?" njegove oči su bile još pune odživljenog sna.
"Večeras te vodim na večeru u palaču"
Naše godišnje doba je već danima trajalo. Sišli smo s mosta i krenuli u grad. Na kapiji je jedan mladić svirao u frulu"Sur l pont d Avignon.......", sunce je krenulo prema zapadnom nebu i mi uđosmo u grad pun pjesme i demona prošlosti.
U gradu su bili glumci. Počeo je festival dramskih umjetnosti. Palača, ogramno zdanje srednjega vjeka, zasja reflektorima.
"Večeras će ovdje biti predstava" reče pjesnik tužno
"Koja?"
"Pogledaj plakat"
"Requiem za Srebrenicu"
"Nisam sigurna da mogu to podnijeti večeras. Mi tražimo početak našeg sna, a ne kraj tuđega"
"Oni tamo su ubijeni zlom kobi sličnoj onoj koja je izgradila palaču"reče mirno pjesnik. "pročitao sam tekst"
Ja sam šutjela, a on nastavi.
"Post mortem Predstava kao Requiem za Srebrenicu vraća nam nadu da teatar može biti koristan, čak i potreban. Dokumentacijska građja kroz priče preživjelih ljekara, novinara, kroz licemjerni moral političara, surovi rječnik vojnika i distanciran, racionalno hladan rječnik povjesničara su materijal koji je poslužio dvojici umjetnika Philippeu Gilbertu i Olivieru Puyu da naprave tešku i potresnu predstavu o našoj bliskoj prošlosti."
Nisam mogla progovoriti ali su mi slike pokolja prolazile sjećanjem.
Čula sam plač žena i vrisak djece, vidjela ubijena tjela muškaraca nabacana po krvavoj zemlji.
Krenuh za pjesnikom u gledalište.
Ispred nas su sjedile žene protjerane sa ognjišta i izgubljene u ovoj dalekoj zemlji gdje je napisan requiem njihovoj sudbini. Žene su ponovo plakale, ali sada drugačije. Bio je to tihi plač, ali bez suza, s mnogo dostojanstva i uzvišenosti. Sa scene je dolazio govor fakata, apsolutne, konkretne intonacije, koji je vraćao govoru moć stvarnog razdiranja ili otkrivanja stvari. Tu je zločin ogoljen, povijest reducirana do svoje najprostije forme - ubijanja.
"Sada te stvarno vodim na večeru u palaču" reče mi pjesnik poslije predstave.
"Više nisam gladna"
"Ne vodim te na jelo, nego u jednu ljepšu priču"
Ušli smo u restaurant bez imena. Prislonjen na palaču izvana je djelovao neugledno, ali se odmah iza ulaza nađosmo u odajama Anjou- ske kraljice Johanne I.
"Budi večeras moja kraljica" reče mi pjesnik dok smo praćeni lakaijma sjedali za stol u kutu za dvoje.
Konobari su zapalili svijeće, donosili jela, mjenjali čaše i pića, pričali o povjesti grada i ženi koja je bježući pred osudom da je ubila muža boravila u ovim odajama. Na plavim zidovima su se bjelili ljiljani. Činilo mi sa da je vrijeme ponovo poteklo unazad.
"Možda je ovdje počeo san"
"Ovdje su planirana i opraštana ubistva" reče mi pjesnik
"Želio si me povesti u ljepšu priču"
"Budi strpljiva, priča počinje poslije odlaska pape iz grada"
"Imamo li toliko vremena?"
"Zar si zaboravila da je vrijeme dio nas"
" Pogledaj tko ulazi u odaju"
Na vratima je stajao čovjek iz trgovine snova. Kao da je znao da smo tu krenu prema stolu u kutu za dvoje i privuče još jednu stolicu. Osjetih isto uzbuđenje kao onoga dana u Mrtvim vodama.
"Zar ovo nije slučajnost" reče nam čovjek bez godina
"Šta radite u gradu?" upita ga pjesnik
"Prodajem snove"reče on šaljivo
"Jeste li sami?" upitah ga znatiželjno
"Imam tajni sastanak sa ljubavnim snom moga života" reče mi on zagonetno.
Odjednom sam primjetila da konobara više nema i da je odaja postala stvarno prostor u kojem se živi. Čovjek bez godina se ustade iz jedne staklene vitrine donese čaše i piće.
Pjesnik se smješio i ja shvatih da smo ušli u obećanu priču.
"Recite nam iz kojeg ste vremena danas stigli" upita ga pjesnik
Čovjek stavi čaše i piće na stol i krenu prema uglu odaje u kojem je bila polica s knjigama. Promatrala sam njegova leđa i tek sad primjetih da nosi odoru talijanske renesanse.
"Vi ste stigli iz Rima."
"Zar si zaboravila san koji si kupila u Mrtvim vodama?"
"Tamo smo bili u nekom drugom vremenu"
"Ali smo svejedno bili mi" reče mi on zagonetno."Sjeti se pisma koje ti je poslala Marija"
"Zašto drugi dan više niste bili u trgovini?"
"Da vas dvoje možete sanjati" reče i skinu knjigu s police.
Kada se ponovo okrenuo njegovo lice je više nije bilo lice čovjeka bez godina, jedino su oči ostale iste.
"Vi ste danas na mostu stvarali stoljeća koja su uvjetovala moje rođenje"
"Zar smo mi bili prije vas?"
"Vi ste prije vremena, vi lutate eonima i stoljećima i jednoga dana ćete otići i u vrijeme poslije vas"
Knjiga koju je držaou ruci me vrati na trg sajma knjiga. Vidjeh galeba kako kruži iznad mene, sjetih se vlaka prema jugu.
"Budite strpljivi. Diana i Bacchus bdiju nad vašim snom. Vi ćete se jednom probuditi u pravom trenutku i stvarno osjetiti Boga u sebi" reče čovjek očiju boje sna..
"Bili smo već u zemlji sunca. Tamo sam osjetila vašu misao među statuama."
"Ti si moja misao ženo duge plave kose, ti si Diana, ti si Maria, ti si žedna djevojčica sa željezničke stanice, ti si istinska spoznaja." njegov glas je postajao simfonija univerzuma, pjesma sirena sa dalekog mora, svjetlost koja je otvorila vrata vremena.
"Kada ste vi spoznali istinu?" upita ga pjesnik
"Kada sam osjetio da je ljubav jedina dobroćudna energija kojoj se stvarno mogu predati"
"Pričajte nam o njoj"
"Vi ju već živite"
"Ona je u našem vremenu već pomalo potrošena" reče mu pjesnik
"O tebi ovisi hoće li ponovo buknuti"
Pjesnik se zamislio. Promatrala sam čovjeka i tražila istinu u njegovim očima. Da to su iste oči, to je dječak sa male željezničke postaje, mladić sa mosta i pjesnik čije su misli na trenutak odlutale u neko drugo vrijeme.
"Tko će nam se još pridružiti večeras?" upitah radoznalo
"Na ovom dalekom putu svijetom, bježeći od porote mojim snovima zaustavih se u gradu jakih vjetrova da obnovim san" reče mi natačući piće. "stajao sam na obali rijeke i gledao kako pada zvjezda. Prepoznao sam njen sjaj. Ona mi reče da ste ti i tvoj pjesnik tu"
"Je li vam zvijezda već ispričala kraj?" pridruži nam se ponovo pjesnik
"Ova priča nema kraja. Počela je kada je Diana ubila Aktaiona"
"Dakle ipak moramo pronaći izvor" rekoh uzbuđena
"Ne, vi ga nosite u sebi, vi ste pili vodu s vašeg izvora"
"Vi ste bili na izvoru"sjetih se knjige "O herojskim zanosima"
"To je bio Aktaion"
"Zar vi niste on? Zar niste umrli od ljubavi da bi spoznali istinu"upita ga pjesnik
"Nesretni lovac je bio samo dokaz da se bez ljubavi nemože stići do konačne spoznaje." iznenada se začu neki ženski glas. Nečujno kao san je u odaju ušla Diana. Luk i streijele na njenom ramenu su sjajile zlatom. Dva velika psa su je pratila u stopu. Meni zastade dah.
"Ti ipak mjenjaš mit" reče joj čovjek u kojem prepoznah Bacchusa.
"Aktaion je bio samo tvoj ispit zrelosti" reče Diana pjesniku.
"Zar ga nisu rastrgali psi?" upita pjesnik
"To su bile samo njegove znatiželjne misli koje su spojivši se s ljuabvnom čežnjom Bacchusovom prešle u istinu o tebi" reče mu Diana.
Bacchus ponovo natoči piće. Diana se nasmješi.
"Ti se nesmiješ mjenjati dragi moj ljubavniče. Ostani vjeran svojoj prirodi da bi sreća bila potpuna. Tvoje ludilo je stvorilo ljepotu ljudskog postojanja. Bez tebe bi još uvijek gorile lomače i ljudi živjeli u tami neznanja".
"Je li ovo stvarno pravi trenutak za naš susret u četvero" upita Bacchus Dianu
"Zbog trenutka tvoje nepažnje je Giordano morao otići. Za trenutak istinske spoznaje nikad nije prerano" reče Diana
"Giordano je umro da bi mi živjeli" rekoh sjećjući se trga cvijeća, male kavane i Blata.
"On nije umro, spaljeno je samo njegovo tijelo" reče Diana "Zbog toga ga niste mogli prepoznati u Bacchusovoj predstavi.
"Zašto smo danas tu?"
"Da ne završi san"
"Mislite na onaj iz Mrtvih voda?"
"To je bio samo jedan njegov dio"
Bacchus ponovo uzdignu čašu i mi popismo piće.
"Vi živite u svim velikim ljubavima, vi ste utjelovljenje ideje, istina sna"
"Gdje smo bili prije Giordana i njegove Diane."
"U oluji ruža" reče mi Diana
Nečujno kao što su ušli u naše vrijeme tako su i otišli. To je bio trenutak onog prividnog mira na zadnjoj točki zlatnog reza u meni, trenutak kada stvarno osjetim božje oči i čujem simfoniju univerzuma.
Odaja pored palače i stol u kutu za dvoje. Držali smo se za ruke, a pored nas na stolu su dogorijevale svijeće. Pogled mi se zaustavi na okamenjenoj posluzi. Trenutak prividnog mira pređe u stvarnost. Dinamika se vrati u restoran. Konobar nam donese račun i mi izađosmo na trg ispred palače. Na istočnom nebu je već jutrilo.