Vrijeme ljubavi...

"Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sva otajstva i sve spoznaje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao a ljubavi ne bih imao - ništa sam! ... Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvali, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." Psalm ljubavi...Pavao; I. Korinćanima 13.  
 

Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na plavom satenu ove noći umirujuće tišine. U ovitku vremena ljubavi vidim skulpturu, Rodinov "poljubac" i naslućujem njen sjaj, ćutim njene treptaje, osjećam sponu koja tebe i mene veže u nježni zagrljaj. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom. Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj moje sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka. Gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život. Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje ponovo anđeoska duša besprostorne vječnosti, šapuće mi san. Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor. Odgovor se krije u svevremenu trajanja. Prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija  u kojoj se rađamo, živimo i umiremo. Kada izađemo iz ovozemaljskog trena nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute. Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilja. Sudbina, mnogoprotežni pejsaž postojanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida. U neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od straha spoznaje smrtnosti i daruje nam vjerovanje u besmrtnost. San je kratka smrt, djelić nepostojanja u javi. Ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja. To su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim da su snovi mostovi između između čežnji i zbilje, neostarenih i ostvarenih želja, između života i smrti. Mistika poslanja sudbine je upisana u brevijaru vječnosti, sakrivena u rajskoj biblioteci, nedodirljiva za vidovnjake, vračare i proroke. I dobro je da je tako jer to je tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje, žudnju i čežnju. U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki našega genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja. Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje. Vrijeme ljubavi je naše vrijeme, naša sreća, naš san, naš život tako jednostavan i lijep.

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://sretan-trenutak.blog.hr/

     

Apsurdni zidovi...

“When I’m dreaming back like that I begins to see we’re only all telescopes.”

Joyce, Finnegans Wake

Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sinoć doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesnosti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" i Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru". Oćutih vrtloženje vječnosti u buđenje u sretnom trenutku postojanja.

Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela. Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir. Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj. Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila  gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene. Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela. Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila. Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana. Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.

" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."

Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.

 http://sretan-trenutak.blogspot.com/

http://sretan-trenutak.blog.hr/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66820