Na paleti nježnih boja ovog jutrenja, u tračku vremena, promatram u ljubičastoj viziji lijepih privida, kako Sofija bojom vjenčanice kiti mladi dan i nagovještava rađanje nedohvatnog sutra. Trenuci, to znakovlje prolaznosti, lepršaju poput anđeoskih titraja iznad prerije buđenja. Riječ zatvorena u krugu proticanja, riječ u kojoj se ugnjezdila istina bez početka i kraja, riječ iznjedrena iz harmonije geometrije, puna utjelovljene vječnosti izranja iz sjećanja i zrcali se na zaslonu svjesti. Beskonačnost. Osjećam tajnu zakona iz kojeg je krenula na putovanje ljudskom spoznajom. Alef, blješteća točka u kojoj se zrcale sve točke univerzuma, šapatom poslanja objavljuje tijek postojanja u treptaju božanskog oka. Mladi dan objavljuje kraj noćne tišine i cvrkutom ptica najavljuje budnost svevremena. Osluškujem romor bezglasnog vodopada koji se pretače preko hridi nerazumjevanja i krade suncu zlato darujući ga utjelovljenju istine. Protočnost vjerovanja izranja iz zagrljaja svjetla i tmine i dotiče Kairosov pramen kose. Sretno buđenje u kristalnoj kapi ljubičastog sna briše tragove sumnje i iskri snagu zbilje. Na žrtveniku Lunina hrama boginja lova na spoznaju pali svijeću svjesnosti. Vrijeme leti ostavljajući otkucaje svoje nutrine kao svjetleći trag uspomena na nutarnjem nebu. Sjećam se prvih misli ispisanih na tabuli smaragdini. Helio i Luna, otac i majka našeg postojanja, plešu ples vječnosti u pramenu kose boga sretnoga trenutka, zvjezde pretaču svoj zlaćani prah u tren rađanja i u kolopletu sretnog života kao vodičice ljubavi čekaju tren seobe duše u okrilje svevremena.
