Aleph

Ponesena snom o beskonačnosti, još jednom potaknuta mislima o Giordanu Brunu ja počeh osjećati u sebi već davno zaboravljene treptaje kojima sam nekada tražila izvor. Pri mom misaonom dijalogu izgovorih ponovo riječ ljubav i ta misao me uistinu ponese u beskraj prekinutog sna. Anđeo mi šapuće o mekanim dodirima duše, o trenutcima koji protekoše kao zrnca pješćanog sata na žalu postojanja. Otvara se oklop moje unutarnje školjke i ja izlazim na pozornicu života i skidam masku neživljenja. Anđeo me uvodi u metaverzum istinskog postojanja i ja postajem ona Fibronaccieva nula u Cantorovoj beskonačnosti. Vrijeme me grli, vrijeme ta tajnovita boćja krv i odnosi me na početak sna, zgušnjava onu tajnovitu osmicu u Alep, simbol bez početka i kraja, prvo slovo Kabale, u mistiku vječne beskonačnosti. .
Stojim na vrhu planine i vidim u beskonačnost kristalni dvorac koji izvire iz magle neke, meni, još nepoznate energije. Podno planine je "mare nostrum", veliki plavi izvor ljepote postojanja. Daleko od sunca, na zapadnoj strani neba je tama u kojoj nema sna. Vidim kako rogato čudovište hrli u mrak postojanja. Na njegovim leđima je mlada žena, ukradeni san iz sunčanih oaza. Rogato čudovište je u svom trku, na granici između dva neba, izgubilo dragocjeni teret. Sunce pruža svoje ruke i miluje izvor iz kojeg se uzdiže svileni oblak i grli izgubljenu ženu i nosi je u kristalni dvorac u kojem slutim ljubav. Tama na zapadnom nebu traje. Čujem topot kopita, neosjećajno čudovište širi svoju moć i postaje vladar mojih misli koje nikada nisu bile na izvoru sna. Vidim goli život koji u svojoj proždrljivosti ubija sanjare. Ljepota i ljubav su ostale s one strane neba, u beskraju kraljevstva koje se širi, iza mojih misli. Da bih je stvarno otkrila izvor i osjetila ljepotu postojanja moram zagrliti trag svjetlosti i krenuti u dubinu sna. Prolazim kroz magloviti oblak nepoznate energije. Na vratima mog unutarnjeg svijeta me dočekuje misao i spriječava mi ulaz. To je misao iz koje izvire svjesna spoznaja mateijalnog svijeta. Moram promjenuti misli, moram ojačati energiju koja me dovela do ulaza u podsvijest. Iz dubine kristala do mojih ušiju dopire, skoro nečujan, tihi vapaj, uzdah koji me potsjeća na djetinjstvo. Osjećam ljepotu majčinog glasa i sjećam se priča koje mi je šaputala kao uspavanke. U mom kristalnom dvorcu je zarobljena mlada žena koja traži izgubljeni dio svoga bića, onog bića čije oči sjaje ljepotom sna i svitanjem koje razbija tamu neznanja."
"To je prošlost, a ne trenutak, to nije beskonačnost." uzrujani glas je dolazio iz mog misaonog labirinta.
"Bez tebe ja nebih mogla krenuti na ovo putovanje, ti si moje sjećanje i moje znanje, jedino s tobom mogu uistinu doprijeti do kraljevstva moga malog univerzuma. Molim te budi popustljiva i sjedini se sa osjećajem koji se u meni sada rađa." zamolih svjesnu spoznaju za strpljenje.
"Ja mogu prihvatiti samo ono dokazano i potvrđeno." usprotivi se moj misaoni um.
"Ali onda postaješ rogato čudovište koje krade ljubav i ljepotu trenutka. Ti si moja misao i ti si brža od brzine svijetlosti i jedino sam na tvojim superstrunama mogla proletjeti milijardama godina da ja pri tome ostarim tek nekoliko trenutaka. To je bilo dovoljno da shvatim da sam samo u kratkom posjetu plavoj planeti i da ćeš me ti jednoga dana ponovo vratiti u beskonačne plave daljine univerzuma. Toga ću dana ponijeti svoje vrijeme i svoj prostor u vječnost Božijeg sna. Moj pokret će se tada uistinu sjediniti sa pokretima univerzuma i ja ću kao svi prije mene postati dio duše svijeta." šapnuh novim tonovima spoznaje

Pronađeni izgubljeni raj
Ušla sam, bar misaono u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma i zaključila da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za moj um, pun nebrojenih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. No taj je fascinantni svijet u isto vrijeme i moj svijet.
Svaki djelić toga svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego se spustio cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj. Priče nam govore da tamo nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost.
Ako je ovaj naš svijet uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja.
Raj se možda sakrio u tišini iza vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja.
No moderna znanost nam danas priča nešto drugačiju priču. Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima.
"Što je univerzum?" pitam svoju svjesnu spoznaju otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu".
Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige. Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju"
Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja:
"Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?"
"Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?"
"Je li uistinu imao početak?"
"Ako je tako, što se dogodilo prije?"
"Što je vrijeme?"
"Hoće li ono jednom završiti?"
Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ." Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanost o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja prostora i vremena.
Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život.
Slijedim Brunove misli i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru mojih misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje, kaže Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem. Dinamika mojih misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja. Ja i moj um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta. To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje, "Što je univerzum?"
Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U mom misaonom labirinu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja čujem misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju.
.
Zakon stvaralaštva

Stvaralaštvo je svojstvo koje smo religijom personificirali u ime velikog Boga. On je stvoritelj neba, zemlje i vremena, on je taj koji je prvom čovjeku udahnuo život i poželjeo da čovjek sam sebe i svoje vrijeme stvara. Tako nastade prvi zakon ljudskog sazrijevanja. Mistificirajući početak, čovjek ga se počeo i bojati. Iako vjeruje da je sve volja Božja, on je prestao slijediti njegovu prvu želju i zaboravio zakon po kojem je nastao.
Vjerovanje da iz ništa, može nešto nastati, nije dokazano ni u jednoj mitologiji, pa čak ni u Bibliji. Usprkost tome je taj postulat u vrijeme srednjeg vijeka postao dogma. Svijet i čovjek u njemu nije nastao iz sebe samoga nego voljom Božjom.
"Ex nihilo nihil fit" uskliknuo je Giordano Bruno braneći čovjeka.
"Bog je svemoćan" vrištali su crkveni oci
"Bog je od crkve izmišljena riječ da bi suzbila stvaralačku snagu u čovjeku, a Bog, ta snaga je u svakome od nas. To je ono kontemplativno u meni." Giordano Bruno je već onda pokušavao dokazati ono što još uvijek znanstveno nije dokazano.
Istina je, ideje se ne rađaju u praznim glavama. Svijet ideja nastaje iz podataka koje smo pohranili u onom dijelu mozga koji je odgovoran za pamćenja i sjećanja. Što više podataka to više ideja, to više mogućnosti da uspijemo uistinu pronaći nova rješenja starih problema. Vrijeme tada postaje sudionik u traženju istine o toj čudesnoj dimenziji našeg postojanja.
Mi smo vrijeme rastegnuli i podjelili, mi smo ga odvojili od sebe i stalno trčimo za njim. Stvorili smo model velikog svijetskg sata po kretanju nebeskih tijela i on nam omogućuje mjerenje i određivanje zakona u prirodi. Taj veliki svijetski sat sadrži vrijeme u sebi, vrijeme vidljivo u putanjama sunca, mjeseca i zemlje. Promatrajući beskrajno zvijezdano nebo mi vidimo pokrete u njihovom nastajanju, tim pokretima brojimo svoje sate, dane, mjesece i godine ne osjećajući taj isti pokret u sebi.
Spoznajmo zvjezdano nebo u sebi, prepoznajmo sunce negdje u dubini svoje kinesfere, počnimo gledati unutarnjim očima i tada ćemo vidjeti kako se planete kreću na svojim putanjama i kako se tamna energija širi našom svijesti. Mi smo mali univerzumi u velikom, ali u isto vrijeme i više od velikog univerzuma jer mi smo spoznali da on postoji i mi tako posjedujemo više od njega. Milijarde tih malih univerzuma lutaju plavom planetom nesvjesni svojih snaga i svoje moći. Mnogi uzaludno muče svoja tijela i svoju dušu da bi se možda jednoga dana spojili sa vječnosti i beskonačnosti velikog svjetskog sata ne osjećajući taj sat u sebi. Tisuće znanstvenika luta granicom između znanja i neznanja tražeći izvor energije koja im taj put omogućava. Dokazali su da je prostor i vrijeme u nama, ušli u najsitnije djeliće materije i dokazali da ona nije čvrsta, da je ona samo vrtlog energije iz koje se razvio ovaj veliki svijet.
Ako je uistinu na početku bio Bog, mali univerzum, ono duplo biće koje je svojom misli u sebi osmislio pokret i čovjeka onda mi uistinu nosimo u sebi gene stvoritelja i u sebi nosimo cijeli svijet.
Zar svako vjenčanje nije sjedinjenje energija u novo biće koje u sebi nosi znakove anime i animusa, biće iz kojeg nastaje novi čovjek, novi mali univerzum.
Stvaralaštvo je od samog početka u nama, ono je naša duševno- emocionalna supstanca, zaliha koju moramo znati i koristiti. Naročito danas, kada smo bombardirani proizvodima tuđih ideja, trebali bi koristeći svoje zalihe razvijati svoje umijeće. Direktna spoznaja svijeta u kojem živimo i spoznaja sebe samoga otkriva puteve ka tim, često zatomljenim, zalihama neprerađenih i nespoznatih osjećaja. Umijeće izrasta iz podsvijeti, onog beskrajnog mora naše svijesti u kojem prividno miruje naše emotivno "Ja". Zaronimo u sebe sama, zaplovimo nevidljivom dimenzijom prostor- vremena, tom čudesnom stvarnosti naše duše. Iz nje proizlaze ideje po kojima nastaju otkrića.
Intuitivno, neposrednim zamjećivanjem, ulazimo u beskrajni svijet ideja, doživljavamo svoje duhovne oluje iz kojih, kao bljesak munje, izrastaju naše misli. Misao putuje u nebo i spaja se sa izvorom, a njeni proizvodi ostaju oko nas kao izgovorena ili napisana riječ, nacrtana slika ili isklesana skulptura.
Bog sanja naš život i proizvodi energiju koja se uvlači u trenutak našeg svjesnog postojanja. Stvaralački um se pita iz čega je nastalo to duplo biće koje već milijardama godina neumorno snuje nove snove.
"Ex nihilo nihil fit" prvi je rekao Lukrecije
"Sve ima svoj uzrok" odgovaraju znanstvenici
"Što je uzrok postanku svijeta?"
"Svijet sam."
"Gdje je tu Bog?" pitaju crkveni oci
"Boga moram znati misliti i on je onda u meni." odgovaram sjećajući se Giordana Bruna.
"Što je svijet?"
"To je ono što se događa u mojoj glavi"
"Tko je stvoritelj tog svijeta?" ustrajni u svom vjerovanju pitaju crkveni oci
"Ne vaš, nego moj Bog"
"Tko je tvoj Bog?"
"Energija kojom mislim, volim, osjećam. Ona je izvor i ušće mojih snova, njome vidim, slušam, kušam, mirišem i dodirujem, bez nje nebi bilo svijeta u mojoj glavi"
"Kako je svijet ušao u tvoju glavu?"
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajem. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Alegorija pokreta
Malen, neprimjetljiv i neosjetljiv pokret je stvorio prvu misao iz koje su se razvile sve ostale. U katedrali spoznaje sam, slušajući misli Giordana Bruna, osjetila i njihovu istinitost. Sveti gral, izvor života je u meni samoj i u svakoj točki univerzuma. Krenuh mislima ponovo od one svjetleće točke za koju sam onda pomislila da je središte svijeta i proživljavam početak. Prvo je bila središnja točka zavrtanja, točka u kojoj su se susrele svijest i podsvijet, dva osnovna pola našeg postojanja iz čije se ljubavi rodio spiralni pokret i počeo stvarati samosvijest. Samosvijest raste, superstrune u njoj titraju, a spiralna dinamika misli stvara prostor u kojem samosvijest spoznaje nastajuće dimenzije. Središnja točka postaje struna i stvara drugu dimenziju, radius kružnice koja daljnim titranjem prelazi u kuglu. Prozračna kugla se kao balon širi, strune titraju u njoj, hrle u zagrljaj, sjedinjuju se i plešu, a iz tog plesa se rađaju nove strune koje svojim plesom stvaraju nove malene harmonične prostore, nove točkice. Milioni takvih malenih duplih bića plešući gluho kolo šire krug svog postojanja. Kola se odvajaju, nastaju nova izgledom drugačija kola. U sve većoj prozraćnoj kugli zasja svjetlo i pojavi se tama, svijest i podsvijest univerzuma se spojiše u život. Superstrune, ta dupla samostvarajuća bića svojim neprestanim plesom grade atome, sjedinjuju se u ćelije, rastu u molekule sjedinjuju se u sunce i kugla dobi toplinu i nove zakone. Obasjana u cijeloj svojoj harmoniji kugla pleše svim svojim strukturama, iz nje u njoj izranjaju nove kugle i one plešući svoje puteve slijede sunčanu svjetlost na njegnom putu. Odjednom iz tame zasja plava kugla. U vrtlogu njenog nastajanja se odvojiše čestice i kao kristali zasjaše njenom površinom. Strune sunčeve svjetlosti se spojiše s tim kristalima. Iz te sinteze niknu zelena boja i izmješa se sa plavetnilom, a oko malene plave kugle nove strune zaplesaše svoj novi ples.
Plava kugla je dobila plašt i njime se odvojila i postala prepoznatljiva u samosvijesti univerzuma. Tu u tom plavetnilu vode i zelenilu života strune zaplesaše svoj samostalni ples. Ecce, gle nastade zemlja. Autopoiesa, samostvarajući proces duplih bića pređe u dinamički samoorganizirajući proces cijelog sustava i postade prvi zakon koji je zavladao plavom kuglom. Ecosfera zasja svojom ljepotom i postade vječna pratilja najvećeg svećenika univerzuma, sunca. Vrijeme koje se iz prvog pokreta zajedno s njom stvaralo se podijeli u dan i noć, godišnja doba i godine i stoljeća. Prvi pokret, aktus purus je autopoieza, samoorganizirajući proces iz kojeg izranjaše mora, rijeke, brda i doline. Tako je iz prvog pokreta nastao plavi planet na kojem je pokret izrastajući iz sebe samoga razvio čovjeka. Vidim plavu ljepoticu kao na dlanu i uspoređujem ja sa zamišljenom državom sunca. Ona je podijeljena u sedam sfera , sedam kontinenata, a njome doista vladaju, iz prvog pokreta rođena, tri kneza, snaga, mudrost i ljubav i oni stvaraju vrijeme tu četvrtu protegu moga sna