Oluja ruža

Po povratku iz Provanse, pjesnik je krenuo na jedno od svojih tajnih putovanja bez mene. Živjela sam trenutke sjećajući se ljepote onih prošlih da bi dolazeći bili još ljepši. sjetih se prohujalog vremena i pjesme koju napisah u vremenu koje nazivam olujom ruža...

Dotaknuh tamnovite puteve,
upalih ugašena svjetla,
pronađoh izgubljene stihove,
u umijeću cijeloga svijeta.

Ne zatvaraj otvorena vrata,
dozvoli dušama  da istinu zbore,
a jednom kada se zamisliš
i tvoja svijest uroni u more,
sjetit ćeš se... nepovjerljivlja si bila,
svoje si snove i od sebe krila.

Zato, svećenice ljubavi 
kreni zacrtanim putevima,
užđgi opet utihnula svjetla
uživaj u drevnim rimama,
u očima nedosanjanog svijeta.

U jednom takvom treptaju oka u sobu nasmijan s torbom u ruci uđe pjesnik.
"Iz kojeg vremena dolaziš ljubavi moja?"
"Iz oluje ruža koje su mirisale našim snom."
"Pričaj mi."
Bilo je to u vremenu tihih lomača, vremenu kada je znanje bilo grijeh i presuda, počeo je pjesnik svoju priču.
"To je bilo vrijeme Giordana Bruna." prekinuh ga
"Ne to je bilo ranije u gradu jakih vjetrova, tamo gdje smo na velikoj rijeci izgradili Dianin hram." reče pjesnik naizgled mirno. On ne voli kada mu se prekida misao, ne voli upadanje u rečenicu koja uvijek ima svoj tok i besprijekorni ritam."Željela si priču sada slušaj."
Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i sjala izvorom. Dok smo lutali trenutcima postalo mi jasno zašto se uvijek rado vraćam na rijeku i zašto upravo tu osjećam uvijek iznova rođenja, tvoje i moje. Govorio je tiho, što inače nije njegov običaj.
Pred mojim očima se stvarala slika prostora punog mirisa i ja osjetih njegov trenutak u sebi. Uvijek sam voljela naše večeri pune priče, ali ova je uzburkavala energiju i nagovještavala orkan osjećaja.
Pjesnik je pričao, njegove riječi su prelazile u slike i postajale trenutak u kojem se nalazimo. Vidjeh obalu rijeke i most i Dianin hram i vidjeh vrijeme kako teče.

Stoljeća su se redala, godišnja doba oblačila i skidala haljine s drveća, jedino su ruže mirisale uvijek istim pupoljcima. A onda se zaustavi vrtlog i trenutak pređe u purpur zapadnog neba. Osjetih ljeto u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more. Vidjeh mladu ženu u polju i začuh njen krik, a zatim plač djeteta. Pored nje je stajala starica koja podiže dijete i zamota ga nježno u bijeli rubac koji je do tog trena nosila na glavi. Glas mlade žene je bio slabašan, ali sam razumjela pitanje.
"Je li dečko ili djevojčica?"
"Djevojčica sa znakom na licu koji bi je u ovom vremenu mogao koštati života." reče brižno starica
"Kakav je to znak?"
"Ona nosi u sebi snagu boginje lova i mjeseca, rođena je da se uzdigne iznad vremena i da otkrije tajnu početka zbog koje danas gore lomače i umiru nedužni." reče starica tiho.
"Gdje je taj znak?"
"Na njenom licu, u uglu čela mladi tek rođeni mjesec koji će s njom rasti."
"Moramo ga dobro skrivati od znatiželjnih očiju."
Pjesnik je pričao kao da sanja, a u meni je raslo uzbuđenje. Vrijeme poteče i godišnja doba se smjenjivahu osamnaest puta. Na mostu pored Dianinog hrama stoji djevojka duge plave kose i gleda u rijeku.
"Boginjo reci mi kuda da krenem, gdje da ga tražim? Pokaži mi barem pravac, odredi smjer."
Iznad djevojke se pojavi bijela golubica.
"To je Diana" pomislih
"A ovo dole na mostu si ti" reče boginja u meni
"Gdje je pjesnik?"
"Ona ga traži da se zajedno spase od zavjere."
Rođena u ružinom polju djevojčica je rasla uz opojni miris snova koji su bili i njena stvarnost. Uvijek je vidjela ono što drugi nisu mogli. Znala je kada će padati kiša i kada će gradom proći pogrebna povorka i znala je tko je sljedeći. Njena duga plava kosa je bila tako češljana da sakrije rastući mjesec na čelu. Majka joj je jutrom zabranjivala da prepričava svoje snove, otac ju je vodio na duga putovanja u nepoznato da je odvoji od djece s kojom je dozrijevala, ali i da sakrije od nje sve češća spaljivanja vještica u gradu. Jedno se jutro probudila ranije od sviju. Bilo joj je tek pet godina. Izašla je u zoru i promatrala prelazak mjesečevog sjaja u izlazak sunca. Ljetni dan se uvlačio u njena osjetila. Krenu kroz ružino polje ka obližnjem izvoru vode da opere još snene oči. Gledajući svoje lice u zrcalu vrela ona primjeti polumjesec na svom čelu.
"Čudno." pomisli "ovo nemaju druge djevojčice."
"Ali pogledaj imam ja" dječakov glas je bio tako blizu da se prestrašila
"Zar ti možeš čuti moje misli?"
"Neznam što je to misao, ali znam da si me pozvala na izvor da te naučim da voda izlazi iz zemlje."reče tek nešto stariji dječačić.
Iznenada se pored njih pojavi dječakov otac i potežuči ga za ruku odvede sa osunčanog izvora. U gradu su zvonila crkvena zvona i bubanj je najavljivao događaj. Djevočica se uputi za zvukom. Stajala je sama u gomili i vidjela svoj san na trgu. Složene oblice i veliki stup na kojem je bila zavezana mlada žena koju je poznavala iz sna i iz susjedstva.
Odjednom su uz nju stajali otac i majka.
"Diana, idemo kući." reče otac
Majka je blago pomiluje po kosi.
"Ja sam ovo sanjala." reče djevojčica
"Idemo" reče otac ljutito da bi spriječio njeno daljnje pričanje i da bi je odveo sa trga na kojem će u sljedećim trenutcima biti spaljena najbolja prijateljica njegove žene.
Diana se još jednom okrenula i ugleda plamen od kojeg se jutros probudila.
Sazrijevajući je osjećala sve više da su njeni snovi zrcaljenje događanja i saznanje da joj prijeti opasnost djevojka je prestala govoriti. Zatvorena u svoju šutnju ona je u sebi stvarala svoj svijet istine.
Stojeći često pored Dianinog hrama ona je sanjala dječaka s polumjesecom na čelu. Znala je da i on sanja nju, osjećala je njegove misli, ali je daljina stajala između njihovih tijela. Majka ju je molećivo gledala i željela da nestane znak sa njenog čela, da se jednog jutra probudi bez sna i ponovo progovori. Diana je sanjala dalje.
Krenula je s mosta praćena bijelom golubicom kojoj se u letu pridružio golub. S mosta je uvijek odlazila u ružino polje i tamo u mirisu osjećala trenutak početka sna. Tog jutra je miris bio snažniji, opijao ju je nekom novom energijom. Djevojka sjede na mjesto na kojem je rođena.
"Moram otići na izvor i oprati lice. Danas je moj osamnaesti rođendan i majka očekuje da budem nasmijana i sretna za podnevnim stolom." pomisli uzbuđeno.
"Mladić čeka na tebe, zatvorili su ga u podrume papske palače." šapnu boginja u njoj
Pjesnik zašuti i zatvori oči. Zaustih da ga upitam o čemu razmišlja, ali njegove misli su bile brže.
"Mladić je lutao godinama neznanja, skrivao se iza Bacchusove razuzdanosti i ljubio sjećanje na izvor i sliku koju je vidio u njemu. Ona je bila spoznaja energije koju je nosio u sebi, istina kojoj je težio i koju je u jednom nesretnom trenu pred svjedocima izustio. Zavezali su mu ruke i odveli ga u tamu i ostavili na milost i nemilost vlage, štakora i bičevanja tadašnje moći."
"Zar to nije bio Giordano?" pomislih
"Mladić je bio prije njega," pjesnikova misao se usprostavi mojoj "on je osjećao više od Bruna, imao manje znanja ali više energije u sebi. O njemu je Giordano pisao u svom djelu "O magiji" osjećajući ga u sebi kao što ja danas osjećam obojicu u svojim mislima. Zatvoren u zidine palače, mladić je ljubio djevojčicu duge plave kose i širio energiju koja je onemogućavala inkvizitore da ga ubiju. Koncentrirana u prostoru oko njega, ljubav je blokirala mozgove onih koji su željeli donjeti presudu. Krvnici su bili jaki i nemoćni u isto vrijeme."
"Pričaj mi." rekoh smještajući se na kauču pored njega.
Energija o kojoj je govorio se širila našom sobom, uvlačila se u moje postojanje i oblikovala prostor koji je nastajao i širio se našim mislima.
Diana krenu prema izvoru. Njena haljina je bila bijela pa se njena silueta jedva nazirala u ružinom polju. Nebo je sjalo zenitom i ona u zrcalu vode opra svoje lice. Na njenom čelu zablješta puni mjesec, znak njene, tim danom, odživljene zrelosti. Nečija tajna ruka zatamni horizont i u izvoru se zrcalio samo mjesečev sjaj i tamnica u kojoj je zavezan sjedio mladić. Diana pruži ruke ka njegovom čelu, ali tim pokretom uzburka površinu vrela i slika nestade.
"To je on, to je dječak sa izvora." mislila je tužno gledajući u površinu koja se smirivala. Čekala je nadajući se, ali zrcalo je pokazivalo samo njeno tužno lice.
"Moraš biti oprezna inače ćeš ga izgubiti zauvjek." boginjin glas je vrati u stvarnost
"Kako ću stići do njega?"
"Do tamo vodi samo jedan put."
"Pokaži mi ga."
"Taj put moraš otkriti sama. Mladić je snagom svog sna obuzdao stražare, obmanuo porotu, uspavao krvnike. Njegovo jedino oružje je ljubav prema slici koju pamti iz djetinjstva. No što više vremena prolazi slika je sve blijeđa, gubi sjaj. Požuri Diana, dokaži da je i tvoj dugogodišnji san istina početka, energija koja pobjeđuje smrt. Danas je tvoja zrelost spremna za žetvu, uberi ruže i njihovim mirisom otvori vrata tamnice."
Diana krenu u tamu iznenadne noći. Slijedila je poznati miris i svjetlost sa svoga čela. Uzburkano bijelo more je posu laticama i ona u toj oluji vidje svjetli trag koji ju povede u nepoznatom pravcu.
Nad stoljeće se spustila vječna tama. Sofija je zaustavila sunce na istoku. U toj beskrajnoj noći su s vremena na vrijeme zasjale lomače i tišinu su parali zvukovi bubnjeva i krici umirućih. Diana je zaštićena mirisom oluje ruža gledala smaknuća i odlazila za tragom koji ju je vodio u dosad nedoživljeno, ali sanjano stanje. Tama je bivala sve gušća, a vatre sve češće. Trag koji je slijedila je završavao na velikom trgu ispred palače.
Sjetih se glumaca i predstave koju smo prije par godina tu gledali. Sada su na trgu bile pripremljene lomače.
"Stigla si na vrijeme" reče boginja djevojci koja je nesigurna stajal pred kapijom "Sutra je sudnji dan."
Djevojka sva u bijelom, puna sna i ružinih latica prođe neopažena kroz kapiju palače. U dugim tamnim hodnicima je slušala jauk pretučenih, osjećala miris krvi i zov ljubavi. U najtamnijem dijelu podruma je dotaknu tišina. Stražari naslonjeni na koplja su spavali. Teška drvena vrata se pred njom otvoriše i ona uđe u ćeliju. Nasmijan i visok, očiju boje sna, okovan lancima stajao je dječak sa izvora. Slika koju je godinama sanjao, slika koja je u zadnje vrijeme gubila sjaj zasja ponovo u njegovim mislima obasjana mjesečevom svjetlosti.
"Odakle dolazi voda." progovori Diane, nakon godina šutnje
"Iz zemlje."
Dva mjeseca se spojiše u veliku kuglu koja osvjetli ćeliju. Njene ruke bez napora raskidaše lance. Miris ruža se prosu podrumom.
Diana i Bacchus su letjeli iznad palače dok je povorka žigosanih izlazila na trg. Palača je spavala. Lomače su počele cvjetati ružama i palača obavijena mirisom bijelih pupoljaka nestade u žbunju.
"Moramo brzo napustiti grad jakoga vjetra." mladić i Diana pozvaše tek oslobođene "Ovaj san neće trajati sto godina."
"Molim te objasni mi o kojoj se energiji ovdje radi." upita Bacchus dok se Diana smješila
"Zar to stvarno nisi osjetio, dragi moj ljubavniče"
Pjesnik je ušutio.
"Je li priča gotova?" upitah želeći čuti sretan kraj njegovog sna
"To je bio samo trenutak ljepote u beskraju noći toga vremena. Oni su krenuli u plave daljine tražeći izvor koji ih je spasio od zavjere."
"To je ljepša ljubavna priča od one koju mi je ispričao djed."
"Ovo je ljubavna priča u kojoj nema one otrcane rečenice, a sve što se dogodilo je dokaz da se prognana ljubav uvijek vrati onima koji je uistinu u sebi spoznaju."

Na granici između sna i jave

"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost." muzika njegovih riječi je dodirivala srce.
"Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine
"Na početak sna" reče mi tiho moj bezimeni pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća."
"Tu ćeš najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"
Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se u prviputa zajedno na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Umjesto pastuha sada se pred našim očima zakrivljivao uistinu trg cvjeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona. Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, ali njegove ruke su stavljale treperuće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima.

"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik
"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu."
"Što osjećaš?"
"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi peta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."
Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.
"Ušli smo u spoznaju."reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.
"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to."
"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju."
Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne ljubavi moja, mi smo u godini 2126"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da ali onda nismo znali da smo to mi."
"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Sjećaš li se šta nam je Einsteinova misao rekla u alei statua"
"Da ćemo doživjeti novi veliki prasak"
"Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan"
"Stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"
"Jedan veliki komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"
Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice "Umire samo ono što je lijepo".
Iz aleje kamenih statua se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah ono što mi je tužni filozof govorio pred Dianinim hramom. Moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti.
"Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi "
Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. Diana i Bacchus slijede njegov trag. U zraku se osjeća miris oseke.

Na pučini snova, u bonaci misli, jedno čudno osjećanje povjetarcem lakim jedrenjak spasenja ka luci smirenja nosi. Slijedeći drevno proviđenje, vjerujući u dobrotu neba, u lakoći postojanja snena snivam život, a jedrenjak leptirastih krila misli u čudesne niti bajkovitih snova nosi. U dubini sebe u kotlu što ljubavlju ključa, iskri blago življenog života, vilinskom snagom tminu neživljenih dana u svjetleće blago, u zlaćani prah i sve ono što smo nekada znali, u sunce istinskog života sada kali. Na palubi broda koji život znači, sjenka ljubavi strpljivo čeka da doleti golubica bijela sa stručkom sreće u zlaćanom kljunu, da se uzdrahtaloj duši snaga vrati, da doživi davno snoviđenje, drevnu bajku o života spasenju. Velika gala predstava u životnom teatru, misaona snaga osjećaje stvara, igrokaz na pućini snova, a trepravi jedrenjak uplovljava u luku svjetlosti vječne, sidri se u oceanu čula i njiše sa na valovima sreće. Ona drevna ptica, ptica bjelićastih krila i cvrkut anđeoskog glasa sa grančicom života u zlaćanom kljunu najvaljuje spasenje od potopa duše u beskrajnoj tmini uzburkanog životnoga mora. U jedrenjaku spasenja sjenka duše moje sjenku žudnje, čežnje ljubavlju nježno grli, smiruje oluju misli, osjećanje bezimenih osjećaja u lakoću postojanja gnjezdi u dubini jedrenjaka snova jedna nova istina se rađa i nošena lakoćom leptirovih krila sunčanim tragom lebdi ka sretnoj zvijezdi ta čudesna snovima ogrnuta, pjesnicima opjevana, slikarskim talentom oslikana življenog života lađa. Da, to je bilo samo prisjećanje, jedrenjak spasenja, golubica mira, maslinova grana, bajka ili ipak istina davna, mislima sačuvana, riječima dotjerana, osjećanjem osjećaja osvijetljena, ta vječno postojana Noina legendarna arka.


Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja.
Diana nas poziva u svoj hram. Umorni, ali sretni mi tonemo u san.

Ljubavni ples duše neba
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena
čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i bude usnule zvijezde.
Ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima vječne svijetlosne mjene.
Maglovita duša, njene duše sjena oblikuje uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova, snova nove sjene,
putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.
I duševnu snagu.
Um moj trepti, šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca nastoje duši razum vratit.
Vranci jezde granicama uma
dušu stavljaju na vagu
vagu koja pokušava
dušu i tijelu u ravnotežu snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
tajanstveno snene
ljepotice božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija života krune,
srce srcem srcu

ljepotom postojanja
dodiruje te božanske strune .

sutra ćemo, da sutra ćemo.