Campo del Fiori

Bio je jutro 17. veljače. Sunce se tek pojavljivalo na horizontu, ali je njegova prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.
Gledam u lice tog čovjeka koji još uvijek sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom.
On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo.
Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio.
Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka u središte zbivanja, a peti element je za njega misao kojom on potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom.
Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od misli i svoje spoznaje. Diana u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus ga je svojom razuzdanosti hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio.
U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka.
Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali. Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena.
Složena brezovina je čekala vatru, uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja."
"Da trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan"
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz za svjetsko nasilje."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
Sjetih se knjige"Herojski zanosi" i trećeg dialoga u kojem Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru i u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti. Učinilo mi se da čujem glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
" U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva.
Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao još uvijek nije dokazljiva."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."
Golub i golubica su nas promatrali.
"Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini.
Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom.
Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka.
"Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo"
"Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se
"Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.

Arkadija
Svijest i san izmješani, u sudbinu vječnog traženja istine o početku, daju onome što smo nekad nazivali životom novo značenje. Ovdje na vratima vremena je sve osunčani san iz kojeg , svojim mislima, sudjelujemo u stvaranju simfonije univerzuma. Vječnost i beskonačnost, zgusnute u trenutak, nude nam pravo odabira i mi tako, osjećajem, postajemo Sijamski blizanci. Više ne gledamo očima i ne slušamo ušima, ne dodirujemo dlanovima i ne ljubimo usnama.
Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog svijeta na nas je stoljećima čekao bog pastira. Kada smo stigli, tamo gdje rijetki dolaze, njegova svirka je podignula zavjesu iza koje se u magli ljudskog neznanja, skrivala zemlja u bojama zalazećeg sunca. Zrak je bio pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će nas dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom.
Ta poetična varijanta raja, koja je godinama u toplim bojama crtanog kiča ulazila u naše živote i postajala simbolom osobnih težnji, u tom trenu dobi nove dimenzije. Shvatih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, čime smo se zavaravali i težili, lažnoj iluziji tuđeg sna.
Polibije, rođen i odrastao na surovoj zemlji u kamenjaru Peloponeza, vidi Arkadiju egoističnim očima svoga srca. On ne piše o gladi i siromaštvu, ne o znojem natopljenom kamenu, nego o pjesmama i pjevanju koje su se kao zlatna nit provlačile njegovim djetinjstvom. Zar to nije uistinu ono što je Vergil ovjekovječio u svojim stihovima. Ta Arkadija ne postoji na geografskim kartama. Ona je poetična mješavina između snova i mitova, u njenom su se srcu, ovijena tajnom nastanka, smjestila vrata vremena.
U Arkadiju sam ušla onog sretnog dana kada sam treći put putovala prema jugu. Tu sam naučila da voda dolazi iz zemlje i da je grožđe zaljevano znojem dobrih ljudi. U njoj nije bilo pastira s frulama, a pjesma koju sam tada čula je više sličila na pjesme ratnika nekog do tada nepoznatog plemena. Tonovi muških glasova su mi ledili krv dok se sunce crvenilo zapadom.
"Kad se dvoje vole iz malena,
to je ljubav nezaboravljena.
Kad se vole dva goluba bjela,
džaba govor čitavoga sela.
Nije blago groši i dukati,
već je blago što je komu drago"
"Ovo su ljubavne pjesme mog naroda" reče mi pjesnik
"Kako pjevaju kada idu u rat"
"crna zemljo, prikrij moje tilo,
da ne nosim vojničko odilo. " odpjeva pjesnik gledajući u vrh planine i nastavi.
"Iza tog vrha stiže sudbina ove zemlje" reče mi sjetno" Od tamo bog šalje sunce i kišu, ali nekada i zle ljude"
"Što vidiš tamo danas" upitah
"Sjajna zvizda poleti pa stade,
ona nešto o ljubavi znade" zapjeva pjesnik u višeglasju s onima koje nisam vidjela.
"Srce moje, što te stoji jeka,
došla draga iz svita daleka"
Stojeći na mjestu sjedinjenja osjetih ljubav i vidjeh Vergilove simbole čežnji i žudnji za slobodnim i sretnim svijetom.
"Bože mili, mila li pogleda,
kad me dragi očima pogleda" reče Diana u meni.
Njegove ruke na mom ramenu skinuše tajnu pripadanja s mog srca. Korak nam se sjedini u ritam pjesmi koje nas ponesoše ka planini.
Na podnožju planine ugledasmo vatru i sjene rođenja dječaka. Odjednom se s vrha spustiše pastiri i zapjevaše.
"Oni slave njegov dolazak" šapnu mi pjesnik
"Čiji"
"Kraj jednog i dolazak novog, spokojnog, zlatnog doba"
"Oj pastiri čudo novo, jestel ikad vidjeli ovo.
U jaslicam prostim rodio se bog,
koji s neba siđe radi puka svog." sjetih se djetinjstva i Badnjih večeri.
Za mene je novo zlatno doba počelo. Vidjeh zvjezdu koja prosu svjetlo na nas i začuh puk kako pjeva: "U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog."
"Puk povjerova u arkadijsku sreću, ali se ne oslobodi prvog grijeha. Zanesen sjajem repatice povjerova da je put ka Arkadiji ucrtan u zvjezdama, da je sreća u snazi nećeg nedodirljivog i on se te snage počeo bojati, počeo joj se podavati." Diana, Bacchus i Sofia su stajali i razgovarali pored jaslica.
"To su tri kralja" pomislih sjećajući se priče
Puk ponovo zapjeva.
"Još mali, u štali, to stvorenje svatko slavi, štuje, dići jer on je spasitelj i otkupitelj."
"Taj isti puk ga iz straha i neznanja izdaje, zatajuje, raspinje na križ i čeka da se dogodi čudo." pjesnik će tužno
"On umire opraštajući onima koji ne znaju šta čine." sjetih se Golgote
"To je bilo puno prije Giordanovog pogubljenja" progovori pjesnik
"A puk je stoljećima tražio Arkadiu koju je Bruno našao u Diani"
"Traži je još uvijek izvan sebe. Očekuje je iza vrha Matokita u oblaku koji donosi kišu za vinograde, u suncu dozrijevanja trsja u raspelu koje nosi svećenik kada blagosiva žito"
"Lipo ti je liti uraniti,
još se lipše Bogu pomoliti." začuh pjesmu iz daljine
Krenusmo prema vrhu planine.
"Tu se dogodilo čudo" reče mi pjesnik.
Sofija nas je pratila. Njeno svijetlo posta put ka vrhu svijeta. Zastadosmo pored križa promatrajući trag svjetlosti koji naše misli nosi u beskrajne visine. U dolini velike rijeke puk pada na koljena jer ponovo vjeruje da su se, grijehom čovjeka, zatvorena vrata raja ponovo za njega otvorila. Zrak zamirisa smrću koju smo stoljećima oplakivali korotom i slavili uskrsnućem. Veliko svjetlo se uzdignu iznad nas.
"Puk još uvijek nije shvatio da ovdje život dolazi iz zemlje" šapnu mi pjesnik.
"Povedi me na izvor"
"Cijela zemlja je izvor, bezbroj ponornica se sljeva u vrulju"
"Gdje je vrulja"
"Tamo gdje čuješ tišinu"
Pogledah u dolinu. Močvara oživi pticama i tišinom davnog sna.
Osjetih nakupljanje neke nove energije u sebi, sreću na izvoru. Veliki prasak mog novog rođenja. To je bio trenutak u kojem se oslobodih licemjerstva.
U zlatnom smogu daljine, na izgled nedohvatna, Arkadija sniva svoje buđenje u srcima onih koji se istinski zaustave u trenutku sreće.
Spoznah što znači biti arkadijski slobodan, sreća se rađala u meni i ja osjetih kako nestaju granice i kako su u meni sjedinjuju sva sazvježđa.
Zemlja Pana, pastirska zemlja slobodna i nepoznata, zemlja sreće i mira, zemlja koju nosimo u sebi i tek kada vidimo svoj "kič toplih boja zalazećeg sunca", osjetimo ga u dodiru i pogledu spoznajemo da je Arkadija naša stvarna domovina.
"Nije nam se ukazala Gospa" rekoh smješeći se
"Pogledaj bolje, ali moraš gledati očima srca."
Na obroncima planine se čula pjesma.
"Grabovino pozeleni rano,
da po tebi ovaca čuvamo.
Znaš li dragi di ja čuvam ovce,
ako neznaš ti ćeš čuti zvonce"
Krenusmo za pjesmom.
"Na obroncima se sunoćava"reče pjesnik
Pogledah prema vrhu.
"Gore je još sunce"
"Sunce je uvijek iznad nas, ono nas prati da ne zalutamo u tišini sna"
Purpur neba se spusti u san i mi se u kiču trenutaka nađosmo u našoj Arkadiji.
Nađosmo se među bogovima i pastirima. Gallus, nesretan poeta traži svoju izgubljenu ljubav. Pan, bog pastira svira u frulu i doziva pjesnikovu nesretnu ljubav. Sva zemlja ječi od frule, a Gallusova ljubav je nečuje. Silvan, Pan i Gallus, sjedinjenje božanstava i čovjeka, ljubav u tonovima muzike i mirisu šume. Gallus nestaje kao što je i došao, ali ljubav ga, kao sjena, slijedi u neku novu stvarnost. Tu se prisjećamo prošlih vremena i živimo trenutak nošeni novom istinom o svom raju u kojem slobodni beremo voće sa drva spoznaje i ne bojimo se prvog grijeha. Ljubav, najljepša simfonija univerzuma, izmješana sa zvukovima vjetra, zatvara krug mora i zemlje na beskonačnom plavom nebu iznad nas.
"Hvala ti" rekoh mu sretna
"Hvala na čemu?"
"Što si me doveo u tvoje djetinjstvo, u zemlju dobrih ljudi."
"Želio sam da shvatiš da se Arkadija nalazi daleko od gradova u kojima vlada samo goli život. Ona je osjećaj u kojem je skrivena koljevka svijeta, početak prije početka, trajanje koje počinje s one strane vrata vremena, trenutak između kaosa i svijetlosti, majka koju treba braniti i voljeti." odgovori mi pjesnik glasom punim sna.
"Da nestane misao o njoj nestala bi zauvjek ljepota istinskog postojanja. Ona traje u nama, u našoj žudnji i mi smo se danas vartili na početak susreta i uistinu našli na izvoru sna." odgovorih promatrajući bljesak svjetla na nebu.
Prepoznah zvjezdu repaticu u plavoj daljini bespuća. Tonovi frule se pojačaše.
"To pastiri svirkom slave dolazak jednog novog zlatnog doba" pjesnik mi šapatom potvrdi misao.
Dva bjela goluba se spustiše k nama. Sjetih se trga cvijeća i osjetih uzbuđenje.
"Dva bijela goluba su nas pratila na ovom putovanju ka izvoru.To su ona dva koja su poletjela iz pepela na Campo del Fiori." pomislih uzbuđeno
"Ovdje, na ovom mjestu izgradite svoj grad sunca, hram u koji ćete se uvijek moći vraćati umorni od putovanja svakodnevnim životom." začuh Dianin glas.
"Reci mi kako?"
"Slijedi Sofijin trag."
Začuh Odu proljeću...

Oda proljeću

Tonovi mjesećeve sonate  iznjedriše Anđeosko biće iz mojih djetinjih snova.

Anđeo ljubavi
u haljama bijelim
zlaćanih krila i srebrenaste kose
prebire po strunama nebeske harfe
i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote.

U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.

Umire tužaljka u šumama očaja,
ona duboka bol na izvoru traganja,
oštro trnje u mesu umrlih tuga.
Osta mi sveta dobrota kojom snivam
odu proljeću i ljubavi.

Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san,
na jeziku sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca ove anđeoske ljepote.

Pronađoh djelić prastarog pepela,
na zlaćanim krilima anđela
u srebru njegove kose
na strunama božanske harfe i
osjetih ljepotu ove ljepote.
.

Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu.
za tebe lipi moj anđele
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.

Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala,
potražih u tebi viteška znamenja,
prođoh kraj stražara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću.

Anđeo ljubavi
u haljama bijelim,
zlaćnih krila i srebrom u kosi
prebire po strunama božanske harfe i
otvara porte ove čudesne ljepote.

Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim proljećem neke nove sreće...

Našli smo se u Civitas solis... oživjeloj utopiji.

 Grad sunca

Kao što je sunčev sustav podijeljen u sedam planetarnih putanja tako se Civitas solis, podijeljena u sedam prstenova, uzdiže brijegom moje nove istine. Slijedeći Sofijin trag uspeh se do njegova vrha i uđoh u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav.
"Iza Sofijinog osmjeha se prostire zemlja o kojoj su mnogi već sanjali." pomislih još omamljena stvarnošću iz koje sam krenula.
"Oni su preduvjeti istinskog postojanja. Bogovi novog vremena, svo dobro ovog novog svijeta je u posjedu čovjeka." začuh dobro poznati glas sudbine.
Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija.
"Čovjek, vječni centar univerzuma" tonovi dobiše oblike "u ovom dalekom vremenu postaje mjera i proporcija države koju sam stvara."
"Kako ćemo to spoznati?" pomislih
"Tvoja snaga je u tebi samoj, u tvojoj svjesnoj spoznaji čarolije života." odgovori mi energija koju sam činilo mi se sama stvarala.
"To je tvoj prvi korak ka istinskoj spoznaji" moja sudbina je bila nedjeljiva od mene i trenutka u kojem sam počela sanjati.
Hram se snagom mojih misli počeo širiti i predamnom se stvarao prostor bez granica, a ono što sam nazivala daleki horizont je bilo dohvatljivo ogledalo moje duše.
Drugačije nego u Wellsovom romanu ovdje nema tamnog podzemlja, nema Morloka koji traže žrtve, ali nema ni bogova kojima se podižu žrtvenici, ovdje svjetlost, svećenica sunca dijeli život i svjesnu spoznaju. Sophia, majka nad majkama iz vremena prije vremena me povede u nepoznati dio moje sudbine. Zaustavile smo se na mjestu gdje su se susrele ruke Stvoritelja i Adama.
Ugledah zemlju, onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli. Gradovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore. Sofija mi pokaza put prosipajući zlaćanu prašinu. Zastadoh u parku spomenika. Slično aleji, jedan do drugoga poredani kao drveće u dva reda, okamenjeni i vječno zaustavljeni u pokretu koji je značio budućnost, gledaju me poznati i nepoznati mislioci. Sjedinjenje vjerovanja i mudrosti daje kamenu dušu i ja osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnim dvoredom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje.
Dvoje mladih ljudi stoje pored kipa čije lice im se smješi i plazi jezik. U njegovim rukama je figurica Kronosa. Njihov razgovor me podsjeća na subotnja jutra u Lapidariju. Ono što sam ja voljela kao poeziju i što je bilo izvan svakodnevne komunikacije ovdje je objašnjavanje teorije iz koje je nastalo vrijeme i prostor. Poznate činjenice dobiše novo ruho. Osjetih njihove misli u mojima, spoznah da ono što čujem nije glas nego simfonija koju sklada moj um.
Ja vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodila cijela jedna epoha. Ova za mene još nepoznata energija pretvori tren u vječnost. Među statuama prepoznadoh Giordanov lik i vidjeh dva goluba kako lete iznad njega.
"Došla si obavijena još uvijek tajnom početka" osjetih njegovu misao
"Došla sam da otkrijem tajnu"
"Ti si spoznaja trenutka. Zbog tebe sam ovjekovječen u ovoj aleji"
"Ali ja još uvijek nisam pronašla istinu"
"Susrela si dječaka na željezničkoj stanici, naučila si da voda dolazi iz zemlje, pila si ljubav sa izvora, umrla si u stvarnosti da bi živjela san" njegova misao je bila dobro poznata poezija iz antologije mojih snova.
"Koji je danas dan"
"Još jednom veljača rađa san. Kreni alejom, oni koji su te poslije mene tražili, neznajući da te traže, će ti ispričati priču o nastajanju spoznaje. Među njima su oni koji su pisali, kao i ja poetske tekstove znanosti, uzdizali ljubav na pijadestal sreće, ovjekovječili dimenziju sna. "
Sjetih se kamene statue s Kronosom u ruci i misao me ponovo povede k njoj.
Kameni kip je moju misao pretvarao u njegov san o nastanku vremena i brzini svjetlosti. Neka čudna snaga se širila atmosferom. Dvoje mladih više nije bilo tu, otišli su, a da ja nisam vidjela njihov korak. Nekoliko drugih je odjenom stajalo pored statue. Shvatih da oni dolaze i odlaze nečujno, za mene nevidljivo. Spoznah da sam ušla u sferu pobijanja apsolutnog vremena. To je magloviti oblak moje svjesti, pun prekrasnih nijansi, neimenovanih boja, dokaz postojanja multidimenzionalnosti. Shvatih da nastajuća generacija nosi u sebi integraciju sa samim sobom i univerzumom, da sljedeći svoju istinu mogu osjetiti i njihovu, da je globalizacija, kojom nas već godinama bombardiraju, nedjeljiva od solidarnosti. Zakoni džungle, koju nam je nametnuo Darwin i u kojoj smo mi rasli, su davno zaboravljena pravila ljudskog održanja. Vrsta se vratila tamo od kuda je i krenula, u rajski vrt vječne sreće. Njihova lica, u blještavilu sunca pod krošnjom drva spoznaje, odaju emocionalnost njihovih usavršenih mozgova.
I statue su izgledale drugačije iako su likovi bili isti. Čvrstina kamena je izgubila svojstvo i pretvorena u energiju ona izrazima lica daje svojstva misli koje iz nje proizlaze. Umjetnici koji su ih stvarali su vjerovali u njhove ideje i stvarali likove po idejama koje su oni ovjekovječili. Statue su postajale dimenzije misaonog bogatsva onih koje su predstavljale.
Zanesena trenom vječnosti u kojem osjetih energiju mog postojanja i u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah jednu novu dimenziju u sebi, dimenziju trajanja u prolaznosti čvrstine materije. Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo. U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju ovdje osjećam je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi.
Čujem melodiju, zov slobode u sebi. To je zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek vraćam kući.