Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Freitag, 2. März 2012

Boja vremena...






Koju boju ima vrijeme upitah sjećanja, mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta.


artemida


Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se da čujem žubor rijeke vremena u pjevu nebeskih ptica, osluškujem poeziju univerzuma u suzama oblaka, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju bezvremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša. Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje. Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada vidim u blještavilu boja, vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati. Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna simfonija boja, muzika postojanja u iskrama plamenih jezika, tajna skrivena u bespućima beskraja koja se zatvara u prsten bez boje u svim nijansama svijesti. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta. Tada mi se pričinja da se nebo raduje mojim pustolovinama, a onda iznenada kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi nepotrebno čekanje na ludost proticanja časaka jer prave stvari se događaju i nikada ne ponavljaju u bojama vremena. Onda mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo jutra razigrana, da su sve staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja. Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi šapatima pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi ljepotu dječijeg osmijeha oduzme. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim da mislim i osjećam čovjeku nedozvoljenom brzinom slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke. U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Keine Kommentare: