Poetika postojanja...



Integralna umjetnost je umijeće vremena, zagrljaj stvaraoca i njegovog djela. Slikarstvo, glazba, pisana riječ, sve je to odraz vrtloženja naše nutrine, spiralna dinamika našeg postojanja u trenutku nadahnuća. Zatvorite oči i gledajte srcem, uronite u ekliptiku nutarnjeg sunca i oćutite trajanje u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme iz koje, kao lepršavi leptiri, izranjaju vaše misli i vaše osjećanje osjećaja.

Montag, 5. März 2012

Praskozorje na vratima vremena...






Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na vratima duše, svitalo je u srcu, svitalo je dimenzijama novim u ljudskome umu. To je bio zov nutrine, zov unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg unutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se dimenzijom snova, treptaji dobrote pokreću našu unutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao vila iz djetinjih snova, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti, na vratima dimenzije snova, lahor njenog leta miluje nutrinu, spektar novih boja razbija bjelinu, ta tajnovita dimenzija se pretvara u željenu blizinu.




Dok misaono lutam mojim vremenom pred mojim očima se uvijek ukaže ulje na platnu nedavno viđeno na internetu. Prekrasan pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i vidim dimneziju prostorvremena u koju ga je umjetnik smjestio.
Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta repom prema meni. Odjednom vidim njegovo lice iako se nije okrenuo. Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u svojoj punoj ljepoti sredinom slike. Zid, u njegovoj novoj dimenziji, gubi čvrstinu i obrise, sljubljuje se s prostorom i postaje vrijeme kroz koje je pastuh krenuo. Prostor se pod konjskim pokretom zaobljuje i prelama pred mojim očima. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga proglašava i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo mucaju istine koje skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom, samo naizgled, idealno jednostavnom svijetu. Zabranjujem sebi naslućivanje i sjedam na pastuha da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje.
Postajem pjesnik koji stvarajući naslućuje i istovremeno sve naslućeno pretvara u metaforu koju pamti. Privid je samo izgovor za one koji neznaju da je vrijeme živo i da raste u nama i sa nama. Ja nemogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz vrata vremena i spajam se sa četvrtom, da bih onda osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dozvolila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. Prisjećam se vremena oluje ruža, tugaljivog vremena u kojem sam pisala pjesme i davala tom neshvatljivom izraz duše koja je više osjećala nego što je znala. Postoji netko u očima tvoji, netko nevidljiv očima mojim, šaputala sam u tišinu postojanja i tražila ljubav, sreću, petu dimenziju, ovo čudesno unutarnje svijetlo izvan sebe. Tražila sam ga u tuđim očima. Bljesak moje unutarnje svjetlosti, ideja i brojka pet, prisni broj njenog bića, sada postaju za mene vidljivi. U univerzumu misaono, osjetilno, osjećajnog u sebi osjećam sokola moga vida, gledam njegovim očima. Zaboravljam prolazne, za naše oko vidljive oblike i sljubljujem se sa idejom, s njenom rajsko kristalnom, istinskom objavom.
Slika pred mojim očima je kristal u kojem se lomi svijetlo spoznaje, ideja o mnogoprotežnosti svijeta koja iz pupoljka izrasta u najljepši cvijet moga uma. Tada spoznajem da ideja nije u vremenu, da ono bez nje nebi ni postojalo, da bi ono onda uistinu bilo malo prošlost, više sadašnjost i beskrajna budućnost. Vrijeme bi tada imalo granice, ali granica nema, one su samo izmišljotina ljudskog uma. U zakrivljenom prostoru ulja na platnu se te granice gube, beskrajno nebo je produžetak slikarove vizije o vremenu, pastuh samo simbol za misaonu varku o čvrstim tjelima i njihovim određenim granicama postojanja. Vidim nebeske vrance kako jezde univerzumom moga uma, sjedam u njihovu čudesnu kočiju i sjedinjujem se sa petom dimenzijom postojanja. Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma. Sve mi tada postaje blisko i moje. Stojim na vratima velikog vremena, zavirujem u beskonačnost. Ja promatrač, publika velikog svjetskog teatra, zadivljena trenutkom istine postajem sudionikom u stvaranju te veličanstvene gala predstave. Ovim trenutkom uistinu napuštam ono već viđeno i prepuštam kormilo vrancima koji me nose nebom moga malog univerzuma. U zrcaljenju vremena sam se već prestala sjećati i počela svjesno živjeti svaki novodolazeći trenutak. U mreni zaborava moja stvarnost postaje redoslijed iznenađenja, iskrenje ljepote i spokoja. Gledam svijet iz perspektive mojih pet protega i tako ga uistinu i osjećam.
Pred mojim očima se gube ustaljene geometrijske forme Platonovih tijela, nestaju kocke, kvadrati, osmorokutnici, nestaju iz moga poimanja kao i četiri osnovna elementa zemlja, vatra, zrak i voda.
Jesu li to bile samo pretpostavke i dovijanja nekadašnjih umova, proizašla iz nedostatka znanja u vremenu njihova nastajanja?
Ono što sam nekada vjerovala da znam je prekrio veo zaborava i ja sada dozvoljavam prirodi da mi ispriča svoju priču. Propisi iz kojih proizlaze njeni zakoni su proizašli iz nje same i mijenjaju se iz trenutka u trenutak, određuju sami sebe i postaju tijek rijeke života. Tek sukobima i iznenadnim ljubavima u najsitnijim česticama prirode izrasta njeno najljepše umjetničko dijelo, život.
Kao da je odjednom virtuoz zasanjao d-mol-akorde Bachove sonate, ili kao da vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti. Zaustavljam misao u središtu zbivanja i odjednom vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode koja mi priča sjedinjenim jezicima fizike, filozofije, poezije i muzike. Ponovo vidim pastuha u pokretu i razumijem da iz postojanja ne proizlazi posjedovanje, jer je sve uvijek u nastajanju, a ne u postojanju. To su ona dva davna svijeta o kojima sam čitala, jedna iskra sjećanja zablješti u mom umu. Shvatih da stojim upravo na vratima između njih. Iza mene se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred mene se širi svijet stalno nastajućeg. Nalazim se na mostu između jave i sna, između svijeta materije i ideja. Iza sebe sam ostavila svijet koji neovisno o meni i vremenu postoji i nemijenja se. On je jednostavno tu i misli da traje u svojim propisima i zakonima. U njemu su jednakost i različitost, ljepota, pravednost i osobnost nepromjenjivi. Prihvaćam tu igru i upravo tu na granici jave i sna i prihvaćam da je stvarnost izmjenično djelovanje stvarnoga i mogućega.
"Gdje se nalazi to moguće?"pitam sjećanje skriveno u mreni zaborava.
"Mogućnosti su izvan vremena i prostora, one su skrivene u energetskim poljima iz kojih izrastaju, isto kao što je kolaps kvantnog stanja izvan vremena i prostora." začuh šapat mojih uspavanih neurona.
"Ali kolaps kvantnog stanja se događa u određenom djeliću vremena....." sinu mi u trenutku. Pogledah još jednom ulje na platnu, ali ovaj puta mojim unutarnjim očima, onim čudesnim sokolom moga vida iz moje drevne pjesme. Prostor oko pastuha se zakrivi u kuglu koja ga je u sebi nosila. Kugla se poče okretati i njegovo tijelo se zrcalilo u tom prozračnom prostoru i pod sunčevim zrakama mjenjalo oblik. Unutrašnjost kugle poče titrati raspadajući se u polja mogućnosti iz kojih su izrastali suncem obasjani uvijek drugi djelovi tijela. Izgledalo mi je kao da promatram galop vranca u labirintu različito zaobljenih ogledala. Čas je bio mali, čas veliki, zaokružen u desnu pa u lijevu stranu vidjeh njegovo tijelo u horizontali i vertikali, glavu okrenutu prema meni u isto vrijeme dok je njegovo tijelo ležalo na dnu kugle. Odjednom su njegove noge bile gore skoro paralelne sa njegovim licem. Kugla se okretala i prostor oko nje se sve više zakrivljivao, nebo se širilo, a zid se pod zrakama svjetla topio u energetska polja iz kojih su blještali novi tonovi boja. To je bio trenutak u kojem sam osjetila razliku između razumnog razmišljanja i nerazumne osjetilne spoznaje koja prelazila u istinu. Između mene i ulja na platnu više nije bilo prepreka koje se uvijek pri razumnom razmišljanju postavljaju. Ja i slika smo postali jedno, činilo mi se da smo se stopili u doživljaj vremena. Uvjerenja, koja sam ranije razmišljajući sticala i vjerovala da su znanje, sam često i mjenjala, ali ovo što sam sada doživjela je bila istina koju sam osjetila. Više nije bilo slike koju promatram, ušla sam u cjelinu spoznaje i postala dio nje. Moje sjećanje se polako počelo vraćati, razumno razmišljanje također. Pred mojim očima je ponovo bilo samo ulje na platnu i umjetnikova vizija vrata vremena. Pokušah opisati osjećaj koji je treptaj oka vladao mojim umom, ali za njega nemam riječi. Mogla bih ga možda odsanjati na violini ili o njemu napisati pjesmu, ali sada znam kako se osjećao Niels Bohr, "sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on progovori:
"Sada sam razumio!"




Sonntag, 4. März 2012

Vrijeme ljubavi...






"Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao sva otajstva i sve spoznaje i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao a ljubavi ne bih imao - ništa sam! ... Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvali, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje." Psalm ljubavi...Pavao; I. Korinćanima 13.  
 
ljubav


Sjaj zvijezde pod kojom sam rođena ne iskri više na plavom satenu ove noći umirujuće tišine. U ovitku vremena ljubavi vidim skulpturu, Rodinov "poljubac" i naslućujem njen sjaj, ćutim njene treptaje, osjećam sponu koja tebe i mene veže u nježni zagrljaj. Nevidljiva očima, njena svjetlost iz nedohvatnih daljina bdije nad našim životom. Promatram daljinu i pitam se kuda je otišao taj titraj moje sudbine, kamo ga je odnijela svjetlosna rijeka. Gdje, u kojem dijeliću svemira se zrcali moj preživljeni život. Zvijezda umire smrću fizičkog tijela i postaje ponovo anđeoska duša besprostorne vječnosti, šapuće mi san. Je li to istina, pitam se ne tražeći odgovor. Odgovor se krije u svevremenu trajanja. Prolaznost vremena je iluzija, vrijeme ne prolazi, vrijeme je postojana dimenzija  u kojoj se rađamo, živimo i umiremo. Kada izađemo iz ovozemaljskog trena nosimo je u sebi koračajući tragom sjaja zvjezde koja čeka naš povratak u njene skute. Utopija vječnog života, balada besmrtnosti duše, željena istina koja nas oplemenjuje, koja nam daruje snagu da svjesni svoje fizičke smrti u svakom času živimo sreću i ljubav, da svaki tren proživimo punim srcem, da ga ispunimo tkivom snova i nitima zbilja. Sudbina, mnogoprotežni pejsaž postojanja, kristalna kugla, geometrija svjesnosti, arhitektura žudnji, čežnji i privida. U neobičnosti ove običnosti osjećam naučeno neznanje, ignoranciju koja nas brani od straha spoznaje smrtnosti i daruje nam vjerovanje u besmrtnost. San je kratka smrt, djelić nepostojanja u javi. Ponekad odlutam stazama sanja, putevima seobe duša i tražim znamenje i znakove prerano otišlih prijatelja. To su trenuci u kojima osjećam neprolaznost vremena i ćutim da su snovi mostovi između između čežnji i zbilje, neostarenih i ostvarenih želja, između života i smrti. Mistika poslanja sudbine je upisana u brevijaru vječnosti, sakrivena u rajskoj biblioteci, nedodirljiva za vidovnjake, vračare i proroke. I dobro je da je tako jer to je tajna koja u nama budi znatiželju, čuđenje, žudnju i čežnju. U traganju za izvorištem istine, upisanom u nerješivoj zagonetki našega genoma, mi ostajemo cijeli svoj život nemirni pustolovi, trgači za perlama u dubini svog podmorja. Dan proživljen bez ljubavi je izgubljen dan, Shakespearova misao potvrđuje moje osjećanje. Vrijeme ljubavi je naše vrijeme, naša sreća, naš san, naš život tako jednostavan i lijep.

http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://sretan-trenutak.blog.hr/

     

Apsurdni zidovi...






“When I’m dreaming back like that I begins to see we’re only all telescopes.”
Joyce, Finnegans Wake

Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sinoć doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesnosti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" i Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru". Oćutih vrtloženje vječnosti u buđenje u sretnom trenutku postojanja.




Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela. Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir. Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj. Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila  gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene. Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela. Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila. Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana. Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.
" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."
Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.

Samstag, 3. März 2012

Utjelovljeno vrijeme...






Na paleti nježnih boja ovog jutrenja, u tračku vremena, promatram u ljubičastoj viziji lijepih privida, kako Sofija bojom vjenčanice kiti mladi dan i nagovještava rađanje nedohvatnog sutra. Trenuci, to znakovlje prolaznosti, lepršaju poput anđeoskih titraja iznad prerije buđenja. Riječ zatvorena u krugu proticanja, riječ u kojoj se ugnjezdila istina bez početka i kraja, riječ iznjedrena iz harmonije geometrije, puna utjelovljene vječnosti izranja iz sjećanja i zrcali se na zaslonu svjesti. Beskonačnost. Osjećam tajnu zakona iz kojeg je krenula na putovanje ljudskom spoznajom. Alef, blješteća točka u kojoj se zrcale sve točke univerzuma, šapatom poslanja objavljuje tijek postojanja u treptaju božanskog oka. Mladi dan objavljuje kraj noćne tišine i cvrkutom ptica najavljuje budnost svevremena. Osluškujem romor bezglasnog vodopada koji se pretače preko hridi nerazumjevanja i krade suncu zlato darujući ga utjelovljenju istine. Protočnost vjerovanja izranja iz zagrljaja svjetla i tmine i dotiče Kairosov pramen kose. Sretno buđenje u kristalnoj kapi ljubičastog sna briše tragove sumnje i iskri snagu zbilje. Na žrtveniku Lunina hrama boginja lova na spoznaju pali svijeću svjesnosti. Vrijeme leti ostavljajući otkucaje svoje nutrine kao svjetleći trag uspomena na nutarnjem nebu. Sjećam se prvih misli ispisanih na tabuli smaragdini. Helio i Luna, otac i majka našeg postojanja, plešu ples vječnosti u pramenu kose boga sretnoga trenutka, zvjezde pretaču svoj zlaćani prah u tren rađanja i u kolopletu sretnog života kao vodičice ljubavi čekaju tren seobe duše u okrilje svevremena.


Freitag, 2. März 2012

Želim ti vrijeme...






U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta.
Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja.
Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći.
Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog  cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.

Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila da je vrijeme mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela.

Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni.
Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.



Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.

Boja vremena...






Koju boju ima vrijeme upitah sjećanja, mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta.


artemida


Osluškujem nebesku tišinu i pričinja mi se da čujem žubor rijeke vremena u pjevu nebeskih ptica, osluškujem poeziju univerzuma u suzama oblaka, vidim iskrenje obrisa sretnog trenutka i ulazim u kristalni dvorac koji je iznjedren iz vječnog Božjeg sna. Veliki nebeski orkestar svira suptilnu melodiju bezvremena. Strune, to čudesno tkivo svemira, trepere ritmom svjetlosnih zraka koje se na svom beskrajnom putu slijevaju u naša srca ili je ta čudesna muzika ipak samo igra svijetlosti i sjena naših besmrtnih duša. Jezdim među treperavim očima beskraja u kočiji koju umjesto nebeskih vranaca vuku isprepletene istine, misli velikih poeta i uvode me u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davno ispisane osjećaje. Osluškujem šaputanje zvjezdanih duša iz prohujalog vremena, prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane. Antologijski se redaju soneti, heksametri, pjesme nepoznatih autora, pjesma nad pjesmama. Iznenada vidim u blještavilu boja, vatromet želja i prekrasnu sliku beskonačnog ljetnog neba na kojem iskre odsanjani snovi naših praotaca. Prelazim granice dozvoljene smrtnicima, zaboravljam da je život konačan, zaboravljam na zvjezdani prah koji će jedini poslije mene ostati. Tada se iz ničega u svijesti pojavi svjetlost, čudesna simfonija boja, muzika postojanja u iskrama plamenih jezika, tajna skrivena u bespućima beskraja koja se zatvara u prsten bez boje u svim nijansama svijesti. Snažan vjetar se spušta nad pučinu snova, svilena jedra su puna ljubavnog zova, a ja lutam nepredglednim visinama, prolazim kroz Danteove krugove, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u bojama nekog drugog svijeta. Tada mi se pričinja da se nebo raduje mojim pustolovinama, a onda iznenada kišom tuguje na obroncima jave i poziva me u da se vratim u trenutak, da završi nepotrebno čekanje na ludost proticanja časaka jer prave stvari se događaju i nikada ne ponavljaju u bojama vremena. Onda mi se pričinja da su u jednom sutonu umrle tišine i da se pred mojim očima šire samo jutra razigrana, da su sve staze utabane osmjesima djece koja čekaju na oknu vremena i kupuju dane koji nadolaze kao polagana kočija iz prapostojanja. Zaustavljam se zagrljena ljubičastim svitanjem i boje nadolazećih trenutaka mi šapatima pješčanoga sata nagovještavaju sljedeći. U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi ljepotu dječijeg osmijeha oduzme. Pružam dlanove ka tajnovitom šarenilu vječnosti, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i trepavicama ucrtavam nove puteve na globusu želja. Ćutim da mislim i osjećam čovjeku nedozvoljenom brzinom slično dugi koja traje u treptaju oka i onda nestaje nošena okretajima planete oko srca koje neprestano odkucava trenutke. U svakom novom svitanju otkidam komadiće vremena i tkam svilenu haljinu u nijansama koje uzimam iz varljivog duginog spektra prosutog na horizontu svijesti.

Montag, 27. Februar 2012

Klatno vremena...






Vrijeme prolazi, rijeka nevraćanka odnosi trenutke u ocean snova, u svemir, jamu bezdanicu, u magličaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorce uspomena. Stoljeća prolaze, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek drugim pupoljcima, leptiri žive samo jedan dan, plemen svijeće života titra poetikom postojanja. Poezija i slikarsko umijeće me oduvijek odnose u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek odveo na polja metafizike i nadrealizma. Njegove slike, sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnoj dimenziji trajanja, njegov kaos s fraktalima i širinom svemira otvorili su mi vrata nekog novog svijeta. Uranjam u njegove rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovdje i sada, u purpur snova.
Osjećam buđenje u novom snu. Uranjam u plamen voštarice i ćutim snagu vatre početka.

 "Plamen sâm, ja sam sâm stih je Tristana Tzare naveden u knjizi „Plamen voštanice“ Gastona Bachelarda. U poglavlju posvećenom Samoći sanjača voštanice Bachelard se pita što taj stih zapravo znači: „Žalost ili rezignaciju? Simpatiju ili beznađe? Kakav je stvarni ton toga poziva na jednu nemoguću komunikaciju?“
U plamenu voštanice koja gori sama, izgara osobnom energijom uspravnosti i ne treba joj pomoć, Bachelard prepoznaje moćan simbol i svoju poetsku meditaciju posvećuje šutljivim samotnjacima, mučaljivim osobama koje nude jedino samoću.„ Pa ipak je“, primjećuje Bachelard, „samoća za biće koje voli i koje može biti voljeno – ukras!“

Čudni su putevi božji još čudniji putevi  duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj Dalievih slika i poetike plamena voštanice donosi miris ljubavi. Ples leptirića u nutarnjem svemiru,  u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja ćutim ono što sam utapljajući se u njihovom mirisu oduvijek ćutjela, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi.

   
U plamenu vatre duša mi se njiše,
sjena njena sklada zornicu ovu,
sa ognja sreće snoviđenje diše,
riječi se slažu u ljepotu novu.

Odrastoh do djeteta snenih očiju,
osjećam ljepotu razigranog srca,
ognjilo strasti, vatrenu  kočiju,
sanjam život u kom sreća frca.

Plamti vječna vatra u dubini duše,
voštanica iskri od ljubavi sjeme,
od njene snage se tuge ruše
kao rastopljeno vrijeme.




U sanjariji plahog svjetla postajem sanjač koji uranja u osobnu blizinu. Ćutim kako svjetlost voštanice u meni život sanja i odnosi me u skrovište bezuvjetne prisnosti. Osjećam da u koridorima nutrine tmina nestaje jer iz kuteva svjesti izranja drhtavo svjetlo, plam svijeće života.U uglovima srca osjećam život kao vječni san, ćutim izvorište energije vječne svjetlosti. Srce voli lomne vrijednosti, ono komunicira sa vrijednostima koje se bore, sa plamićkom voštanice na žrtveniku trenutka koji ubija tminu.Sanjarija plahe svjetlosti čuva slike tankoćutne realnosti moje svakodnevice. Postajem sanjar, slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju svitanja spoznaje, sjednjuje svijest i podsvijest u intimno žarište postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje voštarice.  Osjećam da slike postaju ne vidljive kada je svijest budna, kada je potpuno jasna, ali one su uvijek tu kao plaha svjetlost, kao izvorište, kao praskozorje svjesnosti.